Muhamed Tajib Okić, utemeljitelj prvog teološkog fakulteta u Turskoj

Muhamed Tajib Okić utemeljitelj je prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine na kojem je na početku bio predavač na gotovo svim predmetima. On je islamu u Turskoj vratio akademski dignitet. Razgovarali smo s troje bošnjačkih studenata u Turskoj koji, pored turskog jezika, uče i studiraju na arapskom jeziku, što im otvara višestruko veće mogućnosti u akademskom napredovanju i zaposlenju

 

Od kad je nastala ljudska civilizacija, njen sastavni dio jesu kretanja i razmjena znanja i iskustava.

Da je u kretanju bereket, najbolje svjedoče iskustva bošnjačkih studenata koje danas možemo naći na svim kontinentima. Pored afirmacije studenata kao pojedinaca, oni su i ambasadori Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i evropskih muslimana. Najveći uspjeh naših studenata jeste u uspostavljanju pokidanih historijskih i kulturnih veza između Bošnjaka i civilizacijskih centara u muslimanskom svijetu, a posebno u prostoru koji je bio u okviru Osmanske države. Naši studenti u Kairu, Medini, Meki, Damasku, Istanbulu, Ankari i drugim gradovima svjedoče nastavak prisustva Bošnjaka koji su ranije stjecali znanje u istim gradovima ili bili muftije, mule, profesori, namjesnici, vakifi, vojskovođe…

Bliski istok jedna je od regija u svijetu u kojoj su promjene najdinamičnije i direktno utječu na druge države i društva koja su historijskim, ekonomskim i kulturnim vezama naslonjene na ovu regiju.

Bošnjaci su u vrijeme vladavine Osmanlija i sve do ukidanja halifata uglavnom studirali u Istanbulu, a nakon osnivanja Republike Turske, prelaze u Kairo, odnosno Univerzitet Al-Azhar.

U periodu komunističke Jugoslavije, pored Al-Azhara, početkom sedamdesetih godina bošnjački studenti odlaze na studije u Rijad, Medinu, Bagdad, kasnije i u Pakistan, Libiju, Alžir, Tunis.

U ratnom i poratnom periodu, zahvaljujući prijateljskim vezama s Malezijom, Međunarodni islamski univerzitet u Kuala Lumpuru postaje najveći centar za bošnjačke studente i profesore.

Dolaskom na vlast AK partije 2002. godine i ekonomskim procvatom Turske njihove obrazovne institucije postaju sve konkurentnije i privlačnije studentima iz cijelog svijeta, a posebno s Balkana.

Geopolitičke promjene koje su bile reakcija na “Arapsko proljeće” negativno su se odrazile na brojna arapska društva koja su pogođena ratovima i društvenom nepravdom. Takvo stanje, s druge strane, pozitivno se odrazilo na Tursku, koja je postala dom ogromnom broju studenata-imigranata, profesora, novinara i ostalog kvalitetnog akademskog kadra.

Također, turski Dijanet već godinama podiže nivo prisustva arapskog jezika na teološkim fakultetima i među imamima na terenu.

MEĐU NAJUTJECAJNIJIM OSOBAMA U TURSKOJ U 20. STOLJEĆU

Prije razgovora s našim studentima u Turskoj potrebno je podsjetiti na lik i djelo Muhameda Tajiba Okića. Riječ je o akademskom radniku koji je imao presudnu ulogu u očuvanju i unapređenju univerzitetskog izučavanja islama u Turskoj u najtežem periodu prošlog stoljeća.

O Tajibu Okiću više se pisalo u Turskoj nego u Bosni i Hercegovini. U Turskoj je poslije njegove smrti na Univerzitetu u Ankari izašla Spomenica M. Tajibu Okiću s radovima njegovih studenata i kolega, a koji imaju veliku naučnu vrijednost. S druge strane, svega je nekoliko naučnika u Bosni i Hercegovini pisalo o Tajibu Okiću, a najveći doprinos afirmaciji djela Muhameda Tajiba Okića dao je mr. Kemal Bašić knjigom Muhamed Tajib Okić – život i djelo, objavljenom 2015. godine.

Okić je svoj entuzijazam i veliku ljubav prema nauci naslijedio od svojih predaka koji su kroz četrnaest generacija bili imami u Sinan-begovoj džamiji u Jajcu.

U decembru 1902. godine, u vrijeme Tajibova rođenja, njegov otac, koji je studirao u Istanbulu i bio kurra hafiz, Mehmed Teufik ef. Okić bio je u Gračanici na dužnosti muderisa Osman‑kapetanove medrese. U ovom gradu Tajib je ostao do 1910. godine, kada je njegov otac izabran za člana Ulema-medžlisa u Sarajevu.

Svoje obrazovanje Muhamed Tajib Okić počeo je u Sarajevu u Hadži Hasan Bozadžinom mektebu, a zatim nastavio u ruždiji na Bentbaši te Okružnoj medresi u Sarajevu. Nakon toga, završava Šerijatsku sudačku školu. Poslije studija u Zagrebu i Beogradu odlazi u Pariz na Sorbonu, gdje je magistrirao na Fakultetu književnosti. U Parizu je pripremio doktorsku disertaciju o Hasanu Kafiji Pruščaku, ali zbog smrti oca nije ju odbranio. U Školi orijentalnih jezika stječe diplomu iz arapskog, turskog i perzijskog jezika i književnosti. Nakon toga, Okić odlazi u Tunis na Univerzitet Zejtunija, na kojem specijalizira arapski jezik i književnost.

U bosanskohercegovačkoj literaturi Muhamed Tajib Okić prvi se put javlja kao pjesnik, a kasnije i kao prevodilac proze s arapskog i turskog jezika. I kroz svoje obrazovanje bio je zagovornik i pristalica napretka Bošnjaka koji se uspješno odupro negiranju i prisvajanju našeg identiteta iz Zagreba i Beograda.

Prije odlaska u Tursku pisao je za brojne listove u Jugoslaviji, a istraživao je i srednjovjekovnu historiju Bosne i Hercegovine. Njegova odanost domovini ogleda se i u brojnim prijevodima knjiga i naučnih radova na turski jezik, od kojih najveću vrijednost ima prijevod naše najpoznatije balade Hasanaginica s tekstom Alije Isakovića povodom 200 godina ove balade.

Osim što je bio poliglota (njemački, francuski, engleski, arapski, turski, slovenski, češki, poljski, makedonski, bugarski, služio se perzijskim, ruskim i latinskim), Okić je vrijedno radio i na prikupljanju izvora i rukopisa za više naučnih disciplina, kojima se kasnije koristio i izvan domovine. Izbijanje Drugog svjetskog rata i nacističku okupaciju dočekao je na mjestu službenika Ambasade Turske u Beogradu. Kasnije je zarobljen i interniran u Njemačku. Poslije rata odlazi u Istanbul, gdje u arhivu Vlade Turske narednih pet godina proučava prošlost Bosne prije i u okviru Osmanskog carstva, Bošnjaka, bogumila i pojedinaca značajnih za kulturnu i duhovnu prošlost domovine.

Muhamed Tajib Okić utemeljitelj je prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine na kojem je na početku bio predavač na gotovo svim predmetima. On je islamu u Turskoj vratio akademski dignitet. U vrijeme kada su vjerske škole svih nivoa bile zatvorene u Turskoj, on počinje raditi na oživljavanju islamskih nauka.

Osnivanje katedre u Atatürkovoj prijestolnici Ankari iziskivalo je veliku hrabrost i napor budući da je u to vrijeme kroz vladavinu Atatürkove Narodne republikanske stranke dominirao sekularizam u Turskoj, a islam je stavljan u drugi plan.

Tajib Okić je kroz svoj akademski rad na univerzitetima u više turskih gradova (Ankara, Konya, İzmir, Erzurum) iza sebe ostavio respektabilno kadrovsko jezgro koje su činili njegovi najbolji studenti koji su nastavili Okićev put. Jedan od njegovih učenika bio je bivši predsjednik Diyaneta Mehmet Görmez, koji prilikom posjete Sarajevu obilazi Tajibov mezar na Barama, što čine i brojne turske delegacije uz obilazak Kovača, odnosno mezara Alije Izetbegovića.

Umro je 9. marta 1977. godine u Turskoj. Na vlastiti zahtjev, ukopan je u Sarajevu, na Gradskom groblju Bare. Pred smrt je kazao: “Ja sam za ovu zemlju Tursku učinio mnogo, a za svoju domovinu Bosnu ništa, molim vas ukopajte me u mojoj Bosni, možda ću mrtav nešto učiniti za svoju domovinu.” Njegovoj dženazi u haremu Begove džamije, pored njegovih studenata, prisustvovao je i rahmetli Erbakan, što potvrđuje kasniju tezu mnogih analitičara da su upravo Okić, Erbakan (54. premijer Turske) i Turgut Özal (8. predsjednik Turske) tri najvažnije ličnosti u Turskoj u 20. stoljeću.

UČENJE JEZIKA ISLAMA

Veličinu Okićeva djela svjedoče i susreti Bošnjaka s turskom ulemom koja s ponosom ističe da je upravo Muhamed Tajib Okić bio njihov profesor.

Od velikog broja njegovih učenika izdvajaju se četverica koja su danas vrlo značajna imena u Turskoj, a koje je i sam Okić nazivao svojim sinovima zato što su pratili njegovu naučnu misao i djelovanje. To su prof. dr. Mehmed Said Hatiboğlu, prof. dr. Ismail Cerahhoğlu, prof. dr. Talat Koçyiğit i prof. dr. Süleyman Ateş.

Najveća Okićeva prednost i vrijednost bila je u tome što je pripadao muslimanskoj inteligenciji školovanoj u Evropi. S takvim znanjima i predispozicijama uspješno je razbijao predrasude u turskom društvu prema Zapadu.

Danas je u Turskoj gotovo nemoguće govoriti o islamu na akademskom nivou bez spominjanja Muhameda Tajiba Okića. Profesor Okić posjedovao je veoma bogatu biblioteku koja se danas čuva na Teološkom fakultetu u İzmiru.

Nije se ženio, ali se zato prema svojim studentima očinski odnosio. Njegovi studenti koji su postali profesori širom Turske i njegova djela od kojih brojna čekaju na štampanje njegov su trajni vakuf koji zadužuje današnje generacije bošnjačkih studenata da proučavaju i afirmiraju djelo Muhameda Tajiba Okića.

U Turskoj trenutno studira više stotina mladih iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Mnogi su od njih Tursku odabrali zbog blizine, sigurnosti i kvalitete studija. Studentima koji žele naučiti arapski jezik Turska pruža mogućnost da dio ili cijeli svoj studij realiziraju na arapskom jeziku.

Razgovarali smo s troje bošnjačkih studenata, svršenika medrese “Osman ef. Redžović”, koji studiraju u Turskoj, a koji, pored turskog jezika, uče i studiraju na arapskom jeziku, što im otvara višestruko veće mogućnosti u akademskom napredovanju i zaposlenju kad se vrate kući.

Naši sagovornici ističu važnost arapskog jezika jer je to jezik islama, ali i jezik za kojim se povećava interesiranje u Bosni i Hercegovini zbog sve većeg prisustva arapskih turista i investitora.

Faris Čehajić rođen je 1996. godine i živi u Visokom, a trenutno je na studiju teologije na Univerzitetu İstanbul.

“Vodeći se izrekom Koliko znaš jezika, toliko ljudi vrijediš, te uzimajući u obzir činjenicu da je arapski jezik jezik Istoka i da njime govori više od 300 miliona ljudi, te najvažnije da su Kur’an i sunnet kao temeljni izvori i stubovi islama upravo na ovom jeziku, vjerujem da su ovo glavni faktori koji su me motivirali, natjerali i još tjeraju za još većom potrebom učenja, izučavanja i proučavanja jednog od najljepšeg i najbogatijeg jezika svijeta koji je sve više prisutan u našoj domovini”, kaže Čehajić.

Kroz studiranje u Turskoj Faris Čehajić imao je priliku prisustvovati predavanjima dokazanih i priznatih “umli i kalemli” hafiza, profesora, doktora islamskih nauka iz Sirije, Egipta, Palestine, Iraka i drugih muslimanskih zemalja. Oni iza sebe imaju mnogo objavljenih knjiga i naučnih radova.

Na pitanje kako mu poznavanje turskog, arapskog i engleskog jezika može olakšati zaposlenje kad se vrati u domovinu, Faris odgovara da društvene i ekonomske veze Bosne i Hercegovine s Turskom i arapskim državama nude mnogo mogućnosti mladima: “S obzirom na to da je posljednjih godina naša divna domovina preplavljena turistima i poslovnim ljudima ponajviše iz Turske i arapskih zemalja, mislim da bi mi upravo znanje jezika moglo pomoći oko zaposlenja, po povratku u svoj vatan. Pored toga, naše bosanskohercegovačke džamije, medrese, biblioteke, univerziteti i druge ustanove imaju veliku potrebu za kvalitetnim kadrom koji dobro poznaje jezik Istoka – arapski, jezik Zapada – engleski, te mnogo popularan i nimalo manje bitan turski jezik, a koji bi se bavili prevođenjem, izučavanjem i drugim radom na afirmaciji, proučavanju i primjeni Kur’ana, hadisa, arapskog jezika.”

Kada govori o razlozima odabira Turske za studiranje, Faris Čehajić ističe da ga je privuklo civilizacijsko naslijeđe ove države i historijske i kulturne veze Bošnjaka i Turske.

“Nakon završetka medrese, mnogo sam se raspitivao i istraživao o nastavku školovanja. Ovu tešku odluku nisam preko noći mogao donijeti. Uz Božiju i pomoć roditelja, profesora i prijatelja, izabrao sam da to bude Turska. Turska, Istanbul spoj Istoka i Zapada, vjera, kultura, tradicija, zadivljujuća arhitektura džamija, mostova, kutubhana, hamama, saraja, imareta, jemekhana, nebesko plavo i stalno prepuno brodovima more, mjesto početka i kraja jednog od najmoćnijih carstava čiji su tragovi na svakom koraku, mjesto gdje su ukopani brojni ashabi, alimi, sultani, a među njima i osvajač naše Bosne Mehmet el-Fatih, te brojni istaknuti Bošnjaci poput Mehmed-paše Sokolovića, Husejn-kapetana Gradaščevića i drugi. Ne smijem zaboraviti ni vrhunski mutfak i specijalitete, ali i zaista najgostoljubivije ljude”, ističe Faris.

Studenti koji studiraju u drugim državama, pored akademskog znanja, stječu i ogromno životno iskustvo koje ih čini kvalitetnijim članovima svog naroda.

“Često svojim prijateljima kažem: ‘Pored svog redovnog studija, mi smo u mogućnosti završiti još jedan životni i zasigurno nezaboravni fakultet, a to je upoznati jedan narod, njegovu vjeru, jezik, kulturu, upoznati i brojne ljude iz raznih zemalja svijeta, boje kože, jezika i vjere.’ Ako zaista želite da steknete visoko akademsko obrazovanje i iskustvo koje ćete sutra primijeniti u praksi, prenijeti na svoju porodicu i zajednicu, smatram da je to upravo Turska, naš iskreni dost i prijatelj. Zemlja koja je uvijek našoj domovini pružala i pruža pomoć i podršku na razne načine. To su moja dosadašnja iskustva koja želim da podijelim s mladima”, dodao je Faris Čehajić.

CENTAR DEŠAVANJA MUSLIMANSKOG SVIJETA

Amina Fejzić rođena je 1996. godine u Zenici. Medresu “Osman ef. Redžović” završila je kao učenica generacije 2015. godine. Nakon što je primljena na Univerzitet Fatih Sultan Mehmet Vakuf u Istanbulu, prvu godinu provela je u učenju arapskog jezika kao pripremu za studiranje islamskih nauka s cijelom nastavom na arapskom. Trenutno je na trećoj godini studija.

“Dok sam još bila u medresi, većina predmeta bila je skoncentrirana na izučavanje Kur’ana i islamskih nauka. Tokom učenja hifza, veza s Kur'anom se povećala, a od malena sam bila posvećena takmičenjima iz Kur’ana. Nešto što mi se tokom cijelog tog perioda nametalo kao nejasnoća bilo je: učimo Kur’an u namazu napamet, tumačimo njegove ajete, dokazujemo tačnost naučnih činjenica spomenutih u njemu, a bez prijevoda ne razumijemo ni jedan njegov ajet jer ne znamo arapski. Zato sam odlučila da znanje koje sam stekla do tada barem sebi učinim kompletnim studiranjem arapskog jezika, zbog hadisa Zaista Allah voli da onaj ko nešto radi to uradi na najbolji način. Kada mi je Allah otvorio ovaj put za studiranje islamskih nauka na arapskom jeziku, uz pripremnu godinu u Istanbulu, za mene je to bila velika šansa i izazov. Pored toga, arapski jezik je jedan od šest službenih jezika Ujedinjenih naroda, koji ima govornike u skoro 60 zemalja svijeta, zbog čega je učenje ovog jezika isplativa investicija. Turski jezik tokom mog studiranja je drugi obavezni jezik, jer Turska obavezuje svakog stranog studenta na učenje turskog jezika najmanje do nivoa B2”, pojašnjava Amina Fejzić, koja se u Turskoj svakodnevno susreće s arapskim studentima s kojima razmjenjuje iskustva.

“Na našem fakultetu većina kadra jesu profesori iz arapskog svijeta. Imamo prilike i van fakulteta slušati predavanja i prisustvovati konferencijama, simpozijima i sličnim aktivnostima na koje dolaze veliki islamski učenjaci iz arapskog svijeta i van njega, a koji govore arapskim jezikom. Univerzitet Fatih Sultan Mehmet Vakuf je jako mlad, ali to je prvi univerzitet u Turskoj koji je ostvario održavanje kompletne nastave na arapskom jeziku s kadrom iz arapskog svijeta i van njega. Mislim da će s godinama uspjeti ostvariti još veće uspjehe i poboljšavati kvalitet obrazovanja, jer je konkurencija na polju islamskih nauka veoma velika”, kaže Amina, naglašavajući da studiranje u Turskoj donosi ogromne prednosti i mogućnosti jer se ta razvijena i jaka zemlja nalazi u centru dešavanja u muslimanskom svijetu.

Nudžejma Hazić iz Zenice također studira islamske nauke u Turskoj na arapskom jeziku.

“Moj motiv za učenje arapskog jezika jeste ljubav prema ovom jeziku koja se rodila još u prvim danima medrese. Istovremeno sam gajila ljubav i prema islamskim naukama, tako da, kad sam saznala da imam priliku studirati islamske nauke na arapskom jeziku u Turskoj, nimalo se nisam dvoumila. Bila je to za mene prilika koja se ne propušta. Kur’an, koji je glavni izvor islamskih nauka, objavljen je na arapskom jeziku. Poznato je da i knjige prevođenjem na druge jezike pomalo gube na svojoj ljepoti i da ih je najljepše čitati na jeziku na kojem su i napisane. O ljepoti i bogatstvu arapskog jezika ispisano je mnoštvo knjiga, a to se najbolje vidi učeći sam jezik. Primjećujemo da je ponekad u tefsirima ajeta i hadisa glavna srž i mudrost skrivena u jednoj riječi koja u arapskom jeziku ima ili više značenja ili ima mnogo dublje značenje nego kad je prevedemo na bosanski jezik. Mnogo je zanimljivije i ljepše dokučiti te mudrosti na izvornom jeziku, razumjeti ih i onda prevesti na maternji jezik”, ističe Nudžejma.

Smatra da će joj ono naučeno iz arapskog jezika pomoći, prije svega, u nastavku školovanja. “Vidimo da se povećava zainteresiranost za učenjem arapskog jezika kod mladih u Bosni i Hercegovini. Jako me raduje mogućnost da budem aktivni dio tog procesa. Postoji mnogo neprevedene, a veoma korisne arapske literature koja bi uveliko olakšala i učinila zanimljivim školovanje budućim studentima koji žele izučavati islamske nauke ili arapski jezik”, uvjerena je Nudžejma Hazić.

Poručuje da svako kome se ukaže prilika za studiranje u drugoj državi treba iskoristiti tu mogućnost zbog napretka svoje domovine kojoj trebaju obrazovani i kvalitetni mladi ljudi koji su upoznali novu kulturu, životne stilove, stekli mnogo pozitivnih iskustava i uspostavili mnogo prijateljstava, čime će doprinijeti razvoju svoje domovine.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Hasiba Džigal 14.12.2018.

    Rahm. prof. Tayyib Okic je bio brat moje rahm. nane, naučnik svjetskog glasa a za tadašnje YU komuniste je bio persona non grata jer se nije htio učlaniti u KPJ. Napravio rječnik perzijskog jezika, objavio bezbroj naučno-istraživačkih radova na temu jezika, orijentalistike, islamistike, istorije Bosne i Turske. Bio je vrlo hrabar jer je osnovao 4 Fakulteta islamskih nauka usred forsiranog Ataturkovog sekularizma. Slavljen kao jedna od tri najvažnije ličnosti u istoriji Turske, dženazu su mu klanjale najistaknutije ličnosti internacionalne intelektualne, političke i diplomatske sfere života, između ostalih, premijer Turske Erbakan, predsjednik Tunisa Habib Burgiba, itd. Pošto je rahm. prof. Okic, profesor tewsira i hadisa, odbio članstvo u KPJ, proglašen nepoželjnim i neprijateljem Komunističke partije i tadašnje države, zabranjen mu je ulazak u YU, pa je ostao željan rahm. majke Hasibe (po kojoj sam dobila ime), brata Hazima i sestara Tajibe (moje nane) i Rabije. Zato smo mi često išli njemu u posjetu u Ankaru, gdje je predavao na Ilahiyyat Fakultesi. U Australiji na pomen njegovog imena, svi orijentalisti ustaju na noge. Samo je našim džahilima bilo važnije njegovo političko i partijsko opredjeljenje od rezultata njegovog naučno-istraživačkog i akademskog rada. Njegovu veliku i veoma vrijednu biblioteku smo poklonili gradu Izmiru.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!