Muhameda Alija većina prepoznaje kao najboljeg boksera svih vremena, no boks je bio tek dio njegove neprekidne borbe. Ali je bio borac i izvan ringa: za prava crnaca, za islam, za Ameriku, za ljude, za vlastiti

Podijelit ću jednu tajnu s vama. Trčanje je oduvijek bilo izvor moje izdržljivosti. Još na počecima karijere naučio sam trčati dok se ne umorim, a onda bih trčao još više. No, svo trčanje koje sam radio prije boli i umora bilo je samo uvod u trening. Pravo nabijanje kondicije počinjalo bi nakon što se bol ustali. To je bilo vrijeme kada je trebalo ići dalje. Tada bih mjerio svaku milju kao dodatnu snagu i izdržljivost.

Ono što se broji kao važno u ringu jeste šta možete uraditi nakon što postanete iscrpljeni. Isto važi i za život.

Preteknite ljude koji odustanu kada se ne osjećaju komforno, preteknite ljude koji odustanu zbog očaja, preteknite one koji zakasne zbog predrasuda, preteknite one koji se predaju neuspjesima i preteknite protivnike koji izgube iz vida cilj. Želite li pobijediti, volja se nikada neće predati, utrka nikada neće stati i vjera nikada neće oslabiti.

*

Sud me oslobodio 28. juna 1971. godine. Odluka o poništenju prethodne presude za vrijeđanje Zakona o službi uokvirena je i visi na zidu u mom uredu u Michiganu. S promjenom stava javnosti o ratu u Vijetnamu i zbog velikog novca koji je bio u igri u slučaju da dođe do borbe s Joeom Frazierom, državna mi je zabrana boksanja ukinuta.

*

Nisam se borio samo protiv jednog čovjeka, borio sam se protiv mnogo njih. Morao sam im svima pokazati kako nisam čovjek kojeg će lahko isprovocirati. Da sam izgubio, morao bih ostatak života slušati priče kako sam propalica, kako sam se pridružio pogrešnim ljudima koji su me obmanuli. Zbog toga mi je bilo bitno pokazati koliko su u krivu.

*

U ring protiv Joea Fraziera ušao sam prvi put 8. marta 1971. godine. Osjećao sam se kao zatvoreni tigar i svoju sam frustraciju iskalio na Joeau. Izgubio sam u petnaestoj rundi odlukom sudija. Bio je previše dobar borac da bih se s njim borio tako brzo nakon što sam se vratio boksu poslije tri i po godine odsustvovanja. Nisam računao da je njegova odlučnost jaka koliko i moja. Takvu grešku protiv njega više neću ponoviti. To je bio moj prvi profesionalni poraz.

Dobio sam svoj pasoš u junu 1971. godine i putovao sam svijetom boreći se u profesionalnim borbama i u pokaznim mečevima. Silno sam želio ponovo se okušati protiv Fraziera i vratiti titulu. Moji su se planovi poremetili kada je George Foreman pobijedio Fraziera i osvojio titulu. Sada sam morao dobiti obojicu kako bih dokazao da sam pravi šampion.

*

Foreman je bio najgori, najžešći bokser na planeti. Imao je jake udarce i uvijek je nastupao ozbiljno i eksplozivno. Bio je mlađi i jači. Ljudi nisu smatrali da imam šansi. Svi moji prijatelji i treneri smatrali su da ću u toj borbi biti dobro premlaćen. Neki su čak mislili da ću biti mrtav. No, kao bokser koji ima naučni pristup borbi, razvio sam plan – plan koji nisam dijelio ni s kim – o tome kako se izboriti s Foremanom.

Gledao sam mnogo snimaka njegovih borbi. Studirao sam mu snage i slabosti i postao svjestan načina na koji se bori. Prostudirao sam i svoje snage i slabosti, a na kraju sam razmišljao o tome kako mogu upotrijebiti ovo znanje da steknem prednost u borbi. Znao sam da je previše velik i jak da bih mogao na njega ići direktno. Shvatio sam da je jedini put za pobjedu to da ga izmorim. Vjerovao sam u sebe, vjerovao sam da to mogu uraditi. Stalno sam se molio i znao sam da samo Bog kontrolira univerzum: učinio sam sve što sam mogao i ostalo prepustio Njemu.

*

Prilika da se ponovo borim protiv Fraziera, nakon dugotrajnih priprema, ukazala se 1974. godine u Madison Square Gardenu. Pobijedio sam ga u trinaestoj rundi. Tokom marketinških priprema za treću borbu protiv Fraziera, “Thrilla in Manilla”, 1975. godine, mnogo sam se šalio na njegov račun. Uvijek sam davao nadimke svojim protivnicima kako bih prodao više karata i ljude zainteresirao za borbu. No, s Frazierom sam otišao predaleko i tenzije su uzavrela, toliko da me on nije podnosio. Borba je bila brutalna. Svaki od nas bio je odlučan da pobijedi po svaku cijenu. Često me dočekivao jakom ljevicom. Želio sam umaći, ali nisam uspijevao. Sjećam se da sam Angelou (Alijev dugogodišnji trener Angelo Dundee, op. prev.), nakon što sam dobio meč, rekao kako je to bilo moje najbliže primicanje smrti.

*

Ljudi traže čuda, čudotvorstva – iznenađenja svakakve vrste. Pa ipak, najveća su iznenađenja u srcu. Čovjekova veličina ne zavisi od toga koliko stvari ima. Bez obzira na to koliko bogat bio, ako njegovo srce nije čisto, čovjek ne može biti velik. I pjesnike najviše zanimaju stvari srca. Materijalne stvari s vremenom gube vrijednost, dok ono što je povezano sa srcem postaje dublje i jače kako godine prolaze i čovjek sazrijeva.

Srce je elastično. Ono može biti rastrgano i zakrpljeno. Može biti slomljeno i ponovo rođeno. Može da se uzdigne i pada i obratno.

Šta daje snagu čovjeku da stane u odbranu jedne ideje, ostane jak i svlada sve prepreke u životu? Šta nam daje snagu da se strpimo i volju da izdržimo? To je srce.

*

Neki su ljudi toliko časni, ljubazni i suosjećajni da je čistoća njihovog srca skoro pa vidljiva. Nekima malo treba da dostignu taj nivo. A neki se moraju dobro potruditi. Pojedini toliko rade na okamenjivanju svog srca i ne dopuštaju mu da prospe barem kap suosjećanja ili ljubavi. Mislim da svi imamo kapacitet za ljubav, ljubaznost i suosjećanje. No, ako krenemo od čovjeka do čovjeka, velika je razlika u tome koliko neko dopusti emocijama da ga vode kroz život. Ja sam se u životu trudio pustiti ovim principima da me vode u načinu kako živim i ophodim se prema drugima.

*

Nekada davno, šetao sam Harlemom u New Yorku. Hodajući, došao sam do čovjeka koji je od mene zatražio dolar. Pitao je i nekoliko ljudi prije mene, ali su oni samo prošli ne obazirući se.

Zastao sam i dao mu nešto novca. Dok sam se okretao da pođem, prišao mi je i pružio ruku. Pogledao me u oči i rekao: “Ja ću te blagosloviti.”

Naravno da ne želim reći da je to bio lično Bog. No, kako znati da to nije bio neko kroz koga se očitovala Božija volja, neko ko je okolo hodao prerušen samo kako bi posmatrao šta će ljudi učiniti?

*

Nekoliko godina nakon što sam se povukao iz boksa, dijagnosticirana mi je Parkinsonova bolest. Kao čovjek koji je proveo većinu života razvijajući fizičku spremu, ovu dijagnozu bilo je izuzetno teško prihvatiti. Ispočetka je bilo trenutaka kada sam mogao iz glave odagnati sve misli o bolesti. Poslije, kada više nisam mogao ignorirati simptome, bilo je perioda frustracije i depresije s kojima sam se morao boriti žestoko kao i s bilo kojim protivnikom u ringu. Jedini način na koji sam se mogao suočiti s ovim izazovom bilo je putem vjere.

Vjera je bila ta koja je povratila moj osjećaj za svrhu i samopouzdanje. Moja vjera vratila mi je nazad užitak i entuzijazam za životom. Mislim da je Parkinsonova bolest možda i način kako me Bog podsjeća na to šta je važno: naprimjer, kako se ljudi odnose jedni prema drugima. Usporila me je i nagnala da radije slušam nego da pričam. Ustvari, ljudi obraćaju više pozornosti na mene sada jer ne pričam mnogo. Kao i sa svim izazovima u mom životu, oslanjam se na to da će Bog biti uz mene i u ovom.

Prije više godina, jedan čovjek dao je mojoj kćerki Hani kopiju posvete koju sam mu napisao na koricama knjige još 1976. godine. Kada mi je Hana dala tu kopiju, bio sam iznenađen šta sam napisao prije toliko godina. Pisalo je:

Ljudi mi često postavljaju pitanja
a ja ne mogu dobro da se izrazim riječima
i čini me tužnim pomisao
da oni ne mogu razumjeti
glas moje tišine.

*

Čini se čudnim da bolujem od bolesti koja mi otežava pričanje i kretanje. Te dvije aktivnosti nekada su za mene bile lahke kao i disanje. Sada moram uložiti mnogo napora da bih pričao tako da me ljudi razumiju. Nekada moram razmišljati kako ću zakoračiti.

Ljudi to miješaju s oštećenjem mozga. Možda su to oni koji smatraju da sam ostao suviše dugo u ringu i da je boks uzrokovao ove probleme. No, to nije istina. Imao bih Parkinsonovu i da sam bio pekar. Nema mnogo boksera koji boluju od Parkinsonove, a ima dosta onih koji boluju od nje a nikada nisu pogledali bokserski meč, a kamoli da su se borili.

Neki pričaju jako glasno kada mi se obraćaju, neki jako sporo – ili oboje. Ne čujem slabo. Bolest nije utjecala na moju sposobnost da razmišljam i shvatam. Samo se krećem sporije i govorim tiše i rjeđe.

No, ima nešto što se nije promijenilo s vremenom… Još uvijek sam lijep!

Zašto mi je policajac naplatio kaznu za parkiranje

Novinari su me često pitali šta mislim o tome zbog čega toliko ljudi širom svijeta tako emotivno reagira na mene. Kada razmišljam o tome, sjetim se nečega.

Bio je topao dan u Miamiju. Gene Kilroy (poslovni menadžer Muhameda Alija, op. prev.) i ja vozili smo se na aerodrom kako bi pokupili mamu Pticu i oca Casha. Dok smo prilazili traci na kojoj se nalazio prtljag, aerodromski čuvar ugledao me i povikao: “Hej Šampione, kako si?” Rekao je Geneiju da može ostati parkiran dok ne nađem svoje roditelje.

Nekoliko minuta poslije, prišao je drugi policajac i tražio da pomakne auto ili će mu napisati kaznu. Gene mu je rekao da čeka na Muhameda Alija koji je otišao po roditelje i da je to moj auto. Rekao mu je i to da nam je drugi policajac dopustio parkiranje. Policajac mu je rekao kako ga ne zanima koga čeka i zašto i da će, ako ne pomjeri auto, dobiti kaznu. Zato je Gene upalio auto i obišao krug.

Kad se vratio, moji roditelji i ja stajali smo ispred aerodromske zgrade s prtljagom, a ja sam fanovima potpisivao autograme. Dok se ponovo parkiravao, primijetio sam da ga drugi policajac ponovo opominje. Rekao mu je da će sada definitivno dobiti kaznu, a nije bio parkiran duže od deset sekundi. Primijetio sam da policajac gleda u mom smjeru. Prišao sam mu i rekao da bi meni trebao napisati kaznu.

Nakon što mi je napisao kaznu, u autu sam Geneu rekao: “Eto zato.”

Pogledao me i pitao šta sam mislio time. Zatim sam mu ispričao ovu priču:

Dva seljaka zaputila su se da vide kralja. Kada su prišli vratima grada, na njih je naišla grupa vojnika, namlatili su ih i pobjegli.

Tada jedan seljak reče drugom: “Eto zato.”

Sljedećeg dana našli su se na nezgodnom putu s nadom da će kralja konačno vidjeti. Ovog puta ih presretoše konjanici, zakamenjaše ih i pobjegoše.

Seljak opet reče svome prijatelji: “Eto zato.”

Nisu odustajali, pa se opet zaputiše opasnim putem. Ovog puta pojavi se kraljevska svita, a kada ih kralj vidje poderane, s masnicama i ranama svuda po tijelu, izađe iz kočije, zaputi im se i zagrli ih obojicu. Potom im dade po zlatnik. Kada su se, nakon susreta s kraljem, ponovo zaputili istom stazom kući, seljak opet reče svome prijatelju: “Eto zato.”

Nakon što su napokon stigli kući i sjeli, drugi seljak upita prvog šta je mislio s onim “eto zato”.

Ovaj reče:

Eto zato su oni pješadija, i to je sve što će postići.

Eto zato su oni konjanici, i to je sve što će biti.

Eto zato je on kralj.

Moja filozofija boksanja

Uvijek sam smatrao da boskeri ne trebaju povrjeđivati jedan drugog samo kako bi udovoljili publici.

Mnogi borci plaše se blagog opuštanja u ringu, čak i kada imaju mnogo više bodova jer bi mogli biti optuženi za namještanje. Gledajući mnoge borbe, mislio sam u sebi: “Jarane, ja mora da sam lud. Ova su dvojica kao dva pijetla u kafezu čiji vlasnici imaju naoštrene noževe i tjeraju ih da se bore kako bi zadovoljili publiku.”

Volim boks. Učinio je mnogo za mene. No, nekada me natjera da razmislim o tome kako ljudi mogu biti okrutni. To nije bila vrsta boksera kojoj sam želio pripadati. Moja strategija bila je da proučim borbu. Nisam želio biti ozbiljno povrijeđen i nisam nastojao nekoga ozbiljno povrijediti.

Moj plan bio je da plešem, da budem izvan dometa protivnika i da koristim vijuge koliko i pesnice. Pokušavao sam ući u protivnikovu glavu i izluditi ga. Proučavao sam svoje protivnike kako bih vidio koje su njihove snage i slabosti, a kako bih učinio sve što mogu, trudio sam se da budem iskren i spram sebe i svojih sposobnosti. To je, uglavnom, bio način na koji sam dobio šampionsku titulu protiv Sonnyja Listona i vratio titulu u meču protiv Georgea Foremana.

Muslimani ne varaju ljude i ja sam se trudio da to ne radim. Volim magiju, jedno sam vrijeme bio član društva mađioničara. Budući da muslimani ne trebaju obmanjivati, uvijek bih nakon izvedbe objasnio prikazani “magični trik”. Kad sam to uradio na britanskoj televiziji, izbacili su me iz društva mađioničara.

Baš kao i mađioničarski trikovi, i boks zahtijeva praksu i posvećenost. Privlačenje pažnje javnosti čini dobar dio boksanja, i magije također. Nadijevao sam nadimke svojim protivnicima i hvalio sam se svojim mogućnostima i ljepotom, a često sam i predviđao u kojoj ću rundi pobijediti samo da bih ih iznervirao kako ne bi mislili na svoje greške. Neki to možda zovu trikom, a ja sam se samo nadao kako će mi to dati prednost.

PROČITAJTE I...

Ovaj je feljton skroman doprinos i prilog fudbalskoj historiji naše države i u njemu su sadržane priče o “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”. Dokumentarni spomenar na davno prohujalo vrijeme kada su mnogi ljubitelji fudbala odlazili na utakmice radi zabave i uživanja u artističkim potezima i golovima bivših fudbalskih asova od kojih mnogi nisu među živima, pa je i ovo podsjećanje na njih dokaz da nisu zaboravljeni

Nekadašnji golman fudbalske reprezentacije BiH prije nekoliko dana postao je dio stručnog štaba, trener golmana najboljeg fudbalskog tima naše zemlje. Već je tri godine Adnan Gušo i trener jedinstvene škole golmana koju je osnovao u Sarajevu u kojoj trenira stotinjak dječaka iz nekoliko bh. gradova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!