Ali je bio borac i izvan ringa: za prava crnaca, za islam, za Ameriku, za ljude, za vlastiti život nakon što mu je dijagnosticirana teška bolest. Upravo taj drugi Muhamed Ali – musliman, crnac, otac, muž, sin – tema je autobiografije The Soul of Butterfly (Duša leptira)

Zapalio sam plamen na otvaranju stogodišnjice Olimpijskih igara 1996. godine u Atlanti. Počastvovan sam time da budem posljednji nosilac olimpijskog plamena koji je putovao širom Amerike, da budem tako bitan dio otvaranja ceremonije. Ubrajam to među najvažnije momente svoga života, a budi mi i mnoga sjećanja na rane bokserske dane.

Prošlo je mnogo vremena otkako sam čuo usklik mase na stadionu. U večeri otvaranja ceremonije stajao sam sakriven iza scene na kojoj se odvijao program. Evander Holyfield unio je olimpijski plamen na stadion i dodao ga poznatoj plivačici Janet Evans. Sve je to trajalo nekoliko minuta, a činilo se kao da traje vječnost. Sedmicu prije potajno sam doputovao u Atlantu kako bih pripremio završnu tačku i obavio sve detalje, no ipak sam bio nervozan. A ko ne bi bio? Tri milijarde ljudi širom svijeta pratile su taj program. Tri milijarde!

Kada je Janet donijela baklju do završne rampe, cijeli je svijet mislio da će ona upaliti plamen. Samo je odabrana skupina znala da ću to biti ja. Dio uzbuđenja bio je u faktoru iznenađenja. Kada sam istupio iz sjene platforme na svjetlo, gomila je poludjela. Uslijedili su aplauzi, krištanje i uzvici uzbuđenja kada su shvatili da sam to ja – Muhamed Ali. Janet je prinijela plamen mojoj baklji. Potom sam krenuo ka posljednjem kotlu koji se nalazio visoko iznad stadiona. Mogao sam osjetiti valove emocija koji su plovili kroz olimpijsku gomilu kada se plamen upalio.

Gledajući u plamen, sjetio sam se Olimpijskih igara u Rimu 1960. godine, na kojima sam pobijedio u četiri borbe i porazio evropskog šampiona Zbigniewa Pietrzykowskog te potom osvojio zlatnu medalju. Ubrzo nakon povratka kući, osjećaj ponosa i uzbuđenosti zbog osvojene medalje iščezao je jer su se prema meni u rodnom gradu i dalje ophodili kao prema nižem biću. No, sada me osjećaj opet preplavio. Razmišljao sam o trideset i šest godina između dviju olimpijskih igara koje su obilježile moj život. Postao sam musliman. Osvojio tri šampionske medalje. Odbio otići u Vijetnam. Putovao svijetom kao ambasador mira. Dobio devetero djece. Sve mi je to u trenu prošlo pred očima.

Obilježavanje stogodišnjice Olimpijskih igara navelo me da razmišljam i o ljudima koji su odrastali prateći moju boksersku karijeru. Cijela nova generacija postala je zainteresirana za moju priču. Konačno sam zatvorio krug: 1960. godine šokirao sam svijet osvojivši zlatnu medalju na Olimpijadi u Rimu, a 1996. godine pokazao sam svijetu da me Parkinsonova bolest nije pobijedila. Pokazao sam im da sam i dalje najveći svih vremena.

Kada se ceremonija završila, dali su mi baklju da je ponesem kući. Kasnije, te noći, kada sam već stigao kući, nisam mogao zaspati. Samo sam sjedio držeći u ruci baklju. Nisam ju mogao pustiti. Tako mi je mnogo značila. Danas stoji u mom uredu, tako da je svaki dan mogu gledati.

*

Kada sam kući u Michiganu, volim šetati svojom farmom i posmatrati ljepotu prirode. Jednog sam jutra naišao na mravinjak. Kada sam bolje pogledao, primijetio sam da su se mravi nekamo zaputili. Svi su išli u istom smjeru prateći mrava koji se nalazio na čelu. Gledao sam ih kako se približavaju preprekama. Na njihovom putu bilo je kamenja, lokvi, a vjetar je pomjerao lišće i grančice. No, mravi su išli dalje. Prelazili su preko kamenja i pored lokvi. Trebalo im je sat da dođu do odredišta koje je, kako sam shvatio, bilo malo drvo na drugoj strani ceste. Tokom putovanja, primijetio sam, neki su otišli ustranu, a neki su stali.

No, većina ih je pratila mrava s čela kolone. Dok sam ih posmatrao, razmišljao sam o tome koliko je Bog velik. Znakovi su svuda oko nas. Mnogi prođu neprimijećeni, no, kada obratimo pozornost na male stvari, svjedočimo kako čak i najmanja stvorenja imaju izazove i prepreke koje moraju prevladati, tako da se naše ni ne čine nepremostivim.

*

Upravo tokom takvih doživljaja prisjetim se onoga što je stvarno bitno u životu. U svijetu se svakoga dana hiljadama ljudi dijagnosticira Parkinsonova ili neka druga bolest. Znam da mnogo njih traže od mene da ih vodim, računaju na mene da budem jak. To mi daje snagu potrebnu da idem dalje. Živeći život slavne osobe, nadam se da ću pokazati ljudima koji boluju od bilo koje bolesti da se ne trebaju skrivati i stidjeti.

Saznanje da neko računa na mene davalo mi je snagu. I ponovo sam shvatio da trebam ljude onoliko koliko i oni trebaju mene. Ja sam sada pomiren sa svojim stanjem, ne sažalijevam samog sebe, tako da ne želim ni da me bilo ko drugi sažalijeva. Šta god da budućnost donese, ja ću to prebroditi.

*

Učesnici paraolimpijade pravi su predstavnici olimpijskog duha – oni su prevladali ne samo one prepreke koje moraju prevladati i svi drugi sportisti nego i prepreke na koje većina nas i ne nailazi. Njihove prve prepreke – njihove lične ograničenosti, rutina svakodnevnog života – teže je prevladati nego ijednog protivnika kojeg sam u životu imao. Jednom kada svladaju ove prepreke, spremni su učiniti čarobne stvari.

*

Kada je kišovito, ponekad ugledamo i dugu. Vlažnost i svjetlost zajedno prave “stepenice ka nebu”. Svjedočimo kako godišnja doba dolaze i prolaze u savršenom redu. Posmatramo kako ljeto prelazi u jesen, a jesen u zimu. Potom posmatramo snijeg kako se topi i polahko nastupa proljeće. Baš tako kako vjerujemo da će se godišnja doba mijenjati trebamo vjerovati kako ćemo prebroditi životne oluje. Kada je Bog prisutan, ništa nas ne može pobijediti. Sve što trebamo jesu povjerenje i vjerovanje.

*

Da me neko upita šta u životu smatram stvarnim, rekao bih mu da je jedina stvar koja je za mene stvarna duhovnost. Samo su Bog i ljubav stvarni. Bol, bolest, starost, pa čak i smrt, ne mogu me pobijediti jer oni za mene nisu stvarni. Ako nisu praćeni razvijenom duhovnošću, slava, bogatstvo i materijalne stvari prazne su i beznačajne. U svojim životima mi im dajemo vrijednosti. No, moramo biti oprezni da im ne dajemo previše vrijednosti i to nauštrb onoga što je stvarno bitno u životu. Iskrenost, integritet, ljubaznost i prijateljstvo blago su za kojim trebamo tragati.

Ključ za mir srca i uma leži u pristupu životu u kojem bogatstvo i slava radi komfora u ovom svijetu nisu jedini cilj već je on u duhovnom razvoju. Njegujete li pozitivne misli i optimističan pogled na život, negativnost gubi moć da vas učini nesretnim. Božija je ljubav univerzalna. On je uvijek s nama. Prepustite se Njegovom vodstvu i nikada se nećete izgubiti.

*

Mnogi ljudi govore kako sam se bojao odlaska u rat. Istina je to da je bilo teže ustati u odbranu vjerskih uvjerenja protiv vlade Sjedinjenih Američkih Država i miliona ljudi koji su se okrenuli protiv mene zbog moje odluke nego što je bilo otići u rat. Vlada mi je nudila sve vrste dogovora. Rekli su mi da nikada neću držati pušku. Rekli su mi kako ću moći održavati ogledne mečeve boksa te da nikada neću prići blizu ratišta. Čak i da je to bila i istina, ipak nisam mogao otići. Oni su me željeli upotrijebiti kako bi i druge Amerikance pridobili za rat. No nisu shvatali da sam se, prihvativši njihov prijedlog, morao odreći svoje religije, vjere, uvjerenja. A ja sam bio odlučan da budem vjeran sebi i Bogu. Da sam okrenuo leđa svojim vjerskim uvjerenjima, moj bi život bio kao brod na otvorenom moru bez jedara. Ništa više ne bi bilo za mene strašnije nego da pokušam živjeti život bez vjere.

Tako su oni uzeli moju titulu, finansijsku sigurnost i pokušali mi oduzeti slobodu. No, nisu mogli uzeti mi čast, ponos i vjeru, jer su one bile čvrste, stvarne i konstantne u mome životu.

*

Kada god sam mogao, snimao sam svoju djecu kako se smiju, pričaju, plaču ili se igraju. Ponio bih malu kameru i bilježio momente tokom ranog jutra kada bi ustajali iz kreveta, pripremali se za školu i doručkovali. Navečer bih nastavio hvatajući trenutke kada bi se igrali na podu u mom uredu ili se spremali za spavanje. Kada smo bili skupa, snimao bih naše duge razgovore na kasetu. Zbog toga što sam to radio tako često, djeca su s vremenom i zaboravila na snimač. Imam stotine malih kaseta. To je moja najvrednija imovina. Često pregledam fotografije i slušam ove vrijedne trenutke iz života moje djece kada sam još uvijek bio babuka. Tako se mnogo stvari i dalje čini mogućim. Sve je to prošlo jako brzo.

*

I pored svih naših inovacija i tehnologije, svih aviona na nebu, brodova na moru, skupa sa svim otkrivanjima zvijezda i planeta, nikako da se dogovori mir. Kada jake nacije počnu brinuti o slabijim nacijama, postići ćemo jedinstvo. Kada ljudi počnu pružati ruku pomoći bez da traže nešto zauzvrat, svjedočit ćemo humanosti. Sama nagrada biti će mir među nacijama i bratstvo među ljudima. Kada se desi kriza, tragedija, ili nesreća jednoj naciji, kao što su zemljotresi, požari, poplave, tada ljudi ostave po strani razlike i približe se jedni drugima. Mi smo poput magneta, u nemogućnosti da se odupremo sili koja nas ujedinjava u takvim vremenima.

Božije prisustvo osjeti se čak i u najgorim katastrofama.

Kada bismo barem na tren mogli dosegnuti naše izvorno prirodno stanje, u kojem bi se spojilo naše nebesko i zemaljsko biće, kada bismo mogli naučiti da bolje služimo i volimo jedni druge, svjedočili bismo boljem svijetu.

*

Bilo je trenutaka kada sam osjećao potrebu da pokažem svijetu koliko sam velik, ali više nema potrebe za takvim dokazivanjem. Moja životna svrha mijenjala se s vremenom i moja duhovnost evoluirala je tokom godina. Za sve što sada radim, pitam se samo da li će Bog time biti zadovoljan. Mi možda mislimo kako imamo trenutaka kada smo sami, ali Bog je uvijek tu i posmatra nas.

Ja sam osvojio svijet i to mi nije donijelo pravu sreću. Jedina prava sreća dolazi kroz veličanje Boga i pošten odnos prema ljudima.

*

Znam da sam živio blagoslovljenim životom. Imam devetero prekrasne djece i šest unučića. Oženio sam se prekrasnom ženom i živim u lijepom domu smještenom u prirodi. Bog je bio dobar prema meni i ja ne bih mijenjao ništa što mi se dogodilo. Naučio sam nešto iz svega toga. Više nisam fizički zdrav kao što sam nekada bio, ali sam u mnogim segmentima jači nego prije. Kako bismo uistinu bili duhovni, trebamo gurnuti u stranu materijalne porive i fizičku predstavu o sebi.

Neki je hindu‑pjesnik jednom rekao: “Da anđeli, koji su potpuno duhovna bića, mogu ispuniti svrhu stvaranja, Bog ne bi stvorio čovjeka.”

Naučio sam da ljudi rastu kroz tragedije. Gubici koje iskusimo, bolesti koje nas zadese, bol i patnja koju nekada osjetimo, osposobljavaju nas da postignemo najviše i dosegnemo najveći cilj u životu, a to je duhovni rast.

Moja najveća postignuća u životu napravljena su izvan ringa i najveća privilegija u životu bila mi je da postanem glasnik mira i ljubavi. Jer ne postoji ništa veće od toga da radimo za Boga.

UČINIO SAM TO JER JE BILO ISPRAVNO

Umrijet ću jednoga dana i na onom svijetu neće biti bitno koji sam posao obavljao, koliko sam novca zaradio ili koliko sam bio obrazovan. Ono što će se stvarno brojiti jesu molitve, ispravan život i činjenje dobrih djela, jer ovaj svijet samo je vježba za onaj vječni. Kada se ljudi ugledaju na nas, čak i način na koji s njima razgovaramo na njih može imati veliki utjecaj. Nikada nisam želio nekoga povrijediti ili mu smanjiti samopouzdanje, tako da sam u svom privatnom životu – stvarnom životu – nastojao biti posebno oprezan u razgovoru s ljudima. Riječ izrečena u naglosti može imati trajnu posljedicu. Neki ljudi nastoje izvući mnoga značenja iz jednostavnih riječi koje su izrekli popularni ljudi. Ovo je dobro uzmu li oni iz tih riječi nešto što im koristi, ali je jako štetno ako to protumače onako kako će im škoditi.

Iako sam život živio onako kako sam osjećao da trebam, a ne da zadovoljim druge, kao uzor mnogim mladim ljudima i dalje osjećam odgovornost. Moram biti slobodan, ali isto tako moram raditi ono što je ispravno. Bio sam svjestan da mnogi ljudi, pogotovo mladi, posmatraju ono što činim, tako da sam se suzdržavao od toga da psujem, da koristim droge ili činim stvari kojima bih osramotio sebe i svoju porodicu. Pokušao sam živjeti čistim i časnim životom, ne samo zbog toga što sam bio uzor nego zato što je to bila ispravna stvar.

KAKO BIH VOLIO DA ME PAMTE

Želio bih da me pamte kao čovjeka koji je osvojio tri titule u superteškoj kategoriji, kao čovjeka koji je imao smisla za humor i koji se sa svima jednako ophodio. Želio bih da me pamte kao onog koji nije s visoka gledao na ljude koji su ga pratili i koji je pomogao onoliko koliko je mogao. Kao čovjeka koji je ustao za svoja uvjerenja, bez obzira na posljedice. Kao čovjeka koji je sve ljude htio ujediniti kroz vjeru i ljubav. Ako je to previše, onda bih pristao i na to da me pamte kao odličnog boksera koji je postao lider i šampion svoga naroda. Ne bih se mnogo ljutio ako zaborave koliko sam bio lijep.

PROČITAJTE I...

Ovaj je feljton skroman doprinos i prilog fudbalskoj historiji naše države i u njemu su sadržane priče o “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”. Dokumentarni spomenar na davno prohujalo vrijeme kada su mnogi ljubitelji fudbala odlazili na utakmice radi zabave i uživanja u artističkim potezima i golovima bivših fudbalskih asova od kojih mnogi nisu među živima, pa je i ovo podsjećanje na njih dokaz da nisu zaboravljeni

Nekadašnji golman fudbalske reprezentacije BiH prije nekoliko dana postao je dio stručnog štaba, trener golmana najboljeg fudbalskog tima naše zemlje. Već je tri godine Adnan Gušo i trener jedinstvene škole golmana koju je osnovao u Sarajevu u kojoj trenira stotinjak dječaka iz nekoliko bh. gradova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!