Muhameda Alija većina prepoznaje kao najboljeg boksera svih vremena, no boks je bio tek dio njegove neprekidne borbe. Ali je bio borac i izvan ringa: za prava crnaca, za islam, za Ameriku, za ljude, za vlastiti život

Da nisam bio musliman, ne bih promijenio svoje ime niti bih se borio da širim mir, a ne bih ni značio mnogo velikom broju ljudi širom svijeta. Da nisam bio musliman, ne bih bio osoba koja sam danas i svijet nikad ne bi čuo za Muhameda Alija.

*

Promjena imena jedna je od najvažnijih stvari koju sam učinio u životu. Time sam se oslobodio krnjavog identiteta koji su robovlasnici nametnuli mojoj porodici tako što su mojim precima oduzeli njihovo porodično ime, a dali im ime njihovih vlasnika kao da nisu bili ljudi – nego vlasništvo.

Oduvijek sam bio izuzetno duhovna osoba. Ali prvi put kada sam spoznao stvarnu duhovnost bilo je kada sam ušao u džamiju Nacije islama u Miamiju na Floridi. Osjetio sam da sam konačno stigao kući.

*

Predstavnik muslimanske skupine Nacije islama Abdulrahman Muhamed, ranije poznat kao “Captain Sam”, posjetio me je 1960. godine. Bio je sljedbenik Elijaha Muhameda i došao me upitati jesam li zainteresiran otići u džamiju i čuti predavanja o historiji naših predaka. Do tada nikada nisam čuo da neki crnac uopće priča o svojim precima osim kao o robovima. Ovaj direktni inteligentni brat nije morao pitati dvaput. Otišao sam na predavanje.

*

Abdurahman je rekao da smo mi, takozvane crnčuge, možda i jedina rasa na svijetu koja voli svoje neprijatelje. Bio sam momak koji je brzo kužio stvari. Rekao sam sebi: “Slušaj ovo! Ovaj čovjek govori nešto bitno!”

Čuo sam stvari koje su me toliko snažno dojmile da sam se ponadao da me niko nikad u ringu neće udariti tom jačinom. Rekao je kako su Kinezi nazvani po Kini, Rusi po Rusiji, Kubanci po Kubi, Italijani po Italiji, Englezi po Engleskoj itd. Svi su nazvani po nekom mjestu koje se smatra njihovim domom – osim nas.

Rekao je da automatski tražimo Kineza kada kažemo: “Pogledaj gospodina Chenga.” Ili, kada tražimo Gonzalesa, tražimo Kubanca ili nekog Španjolca. Weinstein je sigurno Jevrej.  “Gospodin Zvijezda Koja Izlazi” nesumnjivo je domorodac. Ako tražimo gospodina Mobutua, znamo da je Afrikanac.

No, kada tražimo gospodina Grina ili gospodina Jonesa, čovjek može biti i bijelac i crnac. To je zbog toga što smo tokom porobljavanja nazivani imenima bijelaca. Oni su bili naši gospodari, a mi njihovi robovi. Ako je njihovo prezime bilo Robinson, i mi smo, kao njihovo vlasništvo, bili Robinsonovi. Naš identitet bio je određen imenima naših vlasnika. Ako bismo mijenjali vlasnike, mijenjali bismo i imena.

Čak i moje ime Cassius Marcellus Clay nije bilo moje. Cassius Marcellus Clay bio je bijelac iz Kentuckyja koji je posjedovao robove. To što sam dobio ime po robovlasniku za mene je značilo stotine godina nepravde i porobljavanja.

*

Kada je Elijah Muhamed govorio da su bijelci đavoli, to se uglavnom odnosilo na primjere iz američke historije. Bijelci su zlostavljali Indijance, porobili crnce i lišili ih njihove kulture, tako da nisu imali svog identiteta.

Elijah Muhamed nije promovirao mržnju ništa više kada bi nam govorio o zlim djelima koje su bijelci činili nego što bijelci promoviraju mržnju kada govore o zločinima koje je Hitler učinio nad Jevrejima. To nije mržnja, to je historija.

*

Prirodno je da želite biti sa sebi sličnima (svojim jatom). Djetlići žele biti s djetlićima, golubovi s golubovima, orlovi s orlovima. Sve su to ptice, ali žele biti s pticama sličnim sebi. U prirodi se sve životinje drže onih koji su im slični, zašto se onda i mi ne bismo držali skupa?

*

Zašto smo se uporno trudili ići u restorane i škole za bijelce kada nas bijelci tu nisu htjeli? Zašto ne srediti vlastito dvorište i škole odakle uporno odlazimo kako bismo naselili naselja bijelaca? Nacija islama učila nas je da će integracija funkcionirati jedino ako znamo ko smo. Nikoga nismo mrzili, samo smo željeli biti ono što jesmo. Crnci su bili u nevolji. Mi smo htjeli prvo sebi pomoći. Šljam nije bio u naseljima; on je bio u srcima i dušama ljudi.

*

Nikada nisam zaozbiljno uzimao verbalne prepirke Sve je to bio šou koji sam naučio od jednog od najboljih u tome – šampionskog hrvača Gentlemana Georgea. Na početku svoje karijere, gostujući u emisiji na radiju, imao sam priliku slušati Georgea, koji je nastupao prije mene. Tada sam naučio kako samopromocija i dobra kontroverza mogu privući publiku.

Kada me voditelj upitao o predstojećoj borbi, moj odgovor bio je poprilično bljutav u odnosu na onoj koji je dao George za svoj hrvački meč najavljen u istoj areni. George je rekao: “Ubit ću ga. Iščupat ću mu rame. Ako me ta propalica ipak dobije, puzat ću po ringu i ošišati se naćelavo, no to se neće desiti jer sam ja najveći hrvač na svijetu!”

To što je pričao ostavilo je na mene utisak. Jedva sam čekao gledati meč. Nije me bilo briga kako će završiti. Samo sam htio da vidim šta će se dogoditi.

Ja, i hiljade drugih ljudi.

*

Boksersku poeziju počeo sam pisati prije borbe s Archijem Mooreom.

Kada dođete na borbu
ne stvarajte gužvu
i vrata ne blokirajte
jer svi biste mogli kući
nakon runde četvrte.

Tu sam borbu dobio u četvrtoj rundi, kako sam i predvidio u pjesmi (Archie Moore… Must fall in four). Sedamnaest od mojih dvadeset i jednog predviđanja u karijeri pokazala su se istinitim. To je čudo. Nemam pojma kako sam uspijevao. Počeo sam praviti predviđanja kako bih prodao karte, a ona su se počela ostvarivati.

Kada bih rekao da ću neku borbu završiti u određenoj rundi, tako bi i bilo. Nakon izvjesnog vremena, ljudi su mi prilazili na ulici i govorili: “Ako ne dobiješ u rundi u kojoj si rekao da ćeš dobiti, izgubit ću kuću”, ili “izgubit ću auto”.

*

Sonny Liston bio je velik i jak. Vjerovao sam da mogu pobijediti, no ipak sam bio malo preplašen zbog njegove reputacije.

Već je bio dobio bivšeg svjetskog šampiona Floyda Pattersona, i to dvaput, nokautom u prvoj rundi u prvom meču, a u drugom meču trebalo mu je nešto više od dvije minute. Bio je opak! Kada su nas poredali, ljudi su me smatrali amaterom. Dali su mi šansu sedam naprema jedan, da ću izgubiti, naravno. Shvatio sam da je jedini način da dobijem Listona psihički ga izluditi.

Moj plan bio je da ga toliko iživciram prije borbe da me poželi ubiti u ringu. Nadao sam se da će, ako to ne upali, barem pomisliti da sam luđak – a nikad ne znaš šta luđak može uraditi tokom borbe. Plan je bio da zaboravi sve što zna o boksu. Za ostalo bih se ja pobrinuo.

*

Nekoliko dana prije borbe moji sponzori i neki promotori pozvali su me na sastanak. Malcolma i mene stalno su viđali zajedno, a znalo se i da je moj kuhar musliman. Ljudi su širili priče, a Malcolmovo prisustvo u Miamiju činilo je sviju nervoznim.

Sa sponzorima sam imao još dvije godine ugovora i vjerovatno su mislili da me posjeduju u tom periodu. Rekli su da će borba biti otkazana ako ne pošaljem Malcolma kući, otpustim kuhara i prekinem sve veze s Nacijom islama. A ja sam im rekao kako borba može da ide dođavola. Nisam htio biti ono što su oni htjeli da budem. Bio sam slobodan da budem onakav kakav želim biti.

Primio sam poziv kasnije te noći: borba će se održati.

Moj duhovni savjetnik Malcolm X

Malcolm X bio je čovjek velike vizije i ponosa. Imao je dobar smisao za humor i izraženu inteligenciju. Nije trebalo dugo da se sprijateljimo. Uskoro je postao i moj duhovni savjetnik. Počeo me je zvati svojim mlađim bratom. Proveli smo skupa mnogo dobrih trenutaka.

Kada sam se pripremao za finalni meč protiv Sonnyja Listona, davao mi je posebnu podršku. Doveo sam Malcolma i njegovu porodicu u grad nekoliko sedmica pred borbu. Kada je stigao u moj kamp za trening, pričao mi je o Davudu i Golijatu. Rekao mi je da sam mlad, jak i vješt. Također mi je rekao kako zna da ću pobijediti jer je vrijeme na mojoj strani.

*

Prije borbe napisao sam pjesmu o tome kako ću dobiti Listona. Znao sam da nisam Superman, a ako su fanovi mislili da mogu uraditi sve što poželim, onda su bili luđi od mene.

*

Svaki čovjek želi imati samopouzdanje. Niko ne želi biti uplašen. Postajemo heroji onda kada ustanemo da se borimo za ono u šta vjerujemo.

Prije nego što sam osvojio olimpijsko zlato, prije nego što sam postao svjetski šampion u teškoj kategoriji, prije nego što sam se zbog svojih uvjerenja usprotivio Vladi SAD-a, prije nego što sam imenovan ambasadorom mira Ujedinjenih nacija i prije nego što sam postao najprepoznatljivija osoba u svijetu, bio sam samo dječak iz Kentuckyja koji je imao vjere u sebe i hrabrosti da prati svoje srce.

*

Tekla je 1967. godina. Mjesecima sam se pripremao za ono šta će me snaći ako odbijem regrutaciju. Mogao sam nastaviti sa svojom bokserskom karijerom i ostati šampion teške kategorije samo da sam odustao od vjerskih uvjerenja. S druge strane, čekao me bijes javnosti i moguća zatvorska kazna ostanem li čvrst u svojim stavovima. To su bile opcije koje sam vidio. Posljedice moje odluke bile su žešće nego što sam mislio.

*

Prije svega, nisam se slagao s razlozima zbog kojih smo bili u Vijetnamu, a što je još važnije, nisam se mogao zamisliti kako ubijam ili povređujem nekoga koga, niti sam znao, niti je ikad uradio bilo kakvo zlo meni ili mojoj državi. No, čak me i Nacija islama pokušala uvjeriti da prihvatim poziv. Ja to jednostavno nisam mogao uraditi. Nisam vjerovao da je to Božiji plan za mene.

*

Kao što mi je i naređeno, 28. aprila 1967. godine prijavio sam se u Stanicu za ispitivanje i prihvat vojnika u Houstonu u Texasu. Bio sam izuzetno nervozan kada sam prilazio zgradi. Znao sam da je dovedeno u pitanje sve ono za šta sam radio i da me čeka moguća zatvorska kazna zbog odbijanje vojne obaveze. Nikada nisam imao problema sa zakonom i sama činjenica da bih mogao u zatvor bila je zastrašujuća, iako sam se jako trudio da to ne pokažem – pogotovo ne u javnosti. Čudna stvar desila se baš u trenutku kada su trebali prozvati moje ime. Pogledao sam u momka koji će me prozvati i vidio sam da je nervozniji od mene. Pogledavši u njegove oči, shvatio sam da samo radi ono što mu je naređeno, a i da svako u toj prostoriji radi ono što mu je naređeno, a ne ono u šta vjeruje. I iznenada sam osjetio mir i spokojnost. Znao sam da je prava stvar to što ću uraditi. To što sam učinio dalo mi je prevladavajući osjećaj slobode i sigurnosti.

Odbio sam istupiti. Jedan od zapovjednika upozorio me na posljedica, ali ništa što je on rekao nije moglo promijeniti moje mišljenje. Da sam morao ići u zatvor, uradio bih to, jer da nisam pratio svoja uvjerenja, nikada više ne bih bio slobodan.

Nekada čujem kako me drugi opisuju kao nekoga ko izvrdava izazove. Nisam vrdao. Nisam pobjegao u Kanadu, a nisam se ni sakrivao u SAD-u. Prijavio sam se u centar za regrutaciju kao što mi je i naređeno. Bio sam spreman ići u zatvor na pet godina. Sve sam uradio u skladu s propisima.

*

Nikada nisam zažalio zbog odluke koju sam donio tog dana. Većina ljudi zna da mi je skoro istog trena oduzeta šampionska titula i da su mu državne komisije širom svijeta odbile dati licencu za boksanje. Oduzet mi je i pasoš, tako da nisam mogao boksati ni u inostranstvo. Moje najbolje boksačke godine oduzete su mi. Morao sam pronaći način da izdržavam sebe i porodicu. Međutim, najjači udarac koji sam primio bilo je to što mi je Nacija islama okrenula leđa. Nisam više bio njihov član, a njihovim članovima nije bilo dopušteno da se druže sa mnom.

Nacija islama mene nije napravila muslimanom; moja vjera u Boga napravila me muslimanom. Našao sam duhovno središte u sunijskom islamu. Moja veza s Bogom učinila me jakim u tom periodu. Dala mi je slobodu i sigurnost u budućnost koju nikako drugačije ne bih mogao steći.

*

Da nisam bio primoran napustiti boks tokom najboljih godina za karijeru, možda nikad ne bih spoznao koliko su moja vjera i uvjerenja bili jaki. Što je veći nivo našeg razumijevanja, to su testovi teži. Što više izazova savladamo, to je naša vjera jača.

*

U godinama u kojima mi nije bilo dopušteno da boksam za novac otvorio sam restoran “Champ Burgers” (“Šampionov burger”) kako bih izdržavao porodicu. Osim toga, učestvovao sam i u predstavi na Broadwayu Big Time Buck White.

Ono u čemu sam tada najviše uživao bila su predavanja koja sam držao različitoj publici, kao što su bila braća u Harlemu ili studenti prestižnih američkih univerziteta.

Odjenuo bih odijelo, namjestio kravatu, uzeo tašnu i išao govoriti o svojim uvjerenjima. Moja predavanja, utemeljena na islamskim učenjima, obuhvatala su razne teme: Opijanje životom, Svrha života, Pravi razlozi čovjekove zbunjenosti, Put ka cilju života i, moja omiljena, Čovjekovo srce. Ta su predavanja govorila o nečemu što je bilo duboko u meni.

Nakon jednog predavanja na Harvardu, zamolili su me da izrecitiram nešto kratko. Razmislio sam na trenutak i rekao: “Me, wheee!” Kasnije sam saznao da je najkraća pjesma bila Adam had’em. Tako sam postigao rekord i u poeziji – najkraća pjesma na svijetu.

Izvodi iz poezije Muhameda Alija

Na dan kada sam upoznao islam
u sebi sam našao snagu koju mi
nijedan čovjek nije mogao oduzeti.
Kada sam prvi put ušao u džamiju
ja nisam našao islam; islam je našao mene.

Ptice lete.
Trava raste.
Valovi pomjeraju pijesak.
Ja prebijam ljude.

Boksanje je učinilo
da se osjećam drugačijim,
i mislim da to nije samohvalisanje
kada kažem da sam
malo poseban.

PROČITAJTE I...

Ovaj je feljton skroman doprinos i prilog fudbalskoj historiji naše države i u njemu su sadržane priče o “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”. Dokumentarni spomenar na davno prohujalo vrijeme kada su mnogi ljubitelji fudbala odlazili na utakmice radi zabave i uživanja u artističkim potezima i golovima bivših fudbalskih asova od kojih mnogi nisu među živima, pa je i ovo podsjećanje na njih dokaz da nisu zaboravljeni

Nekadašnji golman fudbalske reprezentacije BiH prije nekoliko dana postao je dio stručnog štaba, trener golmana najboljeg fudbalskog tima naše zemlje. Već je tri godine Adnan Gušo i trener jedinstvene škole golmana koju je osnovao u Sarajevu u kojoj trenira stotinjak dječaka iz nekoliko bh. gradova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!