Muhabet bez šifre

“U ratu ga izveli na strijeljanje. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor”

Negdje u budućnosti, recimo, 2054. godine, razgovaraju sin i djed. Tačnije, djed pita:

“Sine, kuda ćeš s tim vratima?”

“Dedo, nisu ovo vrata nego Samsung S71.”

Naravno, riječ je o manje-više poznatoj pošalici kojom se želi ukazati na bjesomučni i nezaustavljivi tehnološki napredak koji, uz to što bi trebao imati za cilj da čovjeku olakša život, nerijetko ima i druge konsekvence. Otrcano je govoriti o tome kako su se ljudi danas, kada se svijet obično naziva globalnim selom, otuđili jedni od drugih. Komunikacija je lakša i dostupnija nego ikada ranije, ali je prave i istinske komunikacije sve manje.

Mobilni telefoni svojevrsni su fenomen na kojeg je malo ko imun. Dovoljno je ući u bilo koji lokal, pogledati ljude u tramvaju ili autobusu, prisustvovati predavanju na fakultetu ili promatrati bilo koji događaj kome prisustvuje više ljudi kako bismo se uvjerili da je većina zadubljena i razdragano tipka po svojim malim mobilnim ljubimcima. Čak je, svojevremeno, fotografija koja pokazuje stanicu podzemne željeznice na kojoj su svi osim jedne osobe tipkali na svojim mobitelima postala svjetski hit jer – zar je moguće da njega ta sprava ne zanima?!

Mobilni telefoni samo su djelić tehnološke revolucije kojoj svjedočimo i koja nas neumitno guta u svoje ralje. Dok smo nedavno ispijali kahvu i, naravno, piljili u svoje mobitele, prijatelj mi uzgred spomenu kako se već vrše testna ispitivanja za inovacije koje nas očekuju. Tako će se ljudima, veli on, ugrađivati čipovi u dlan ruke koji će zamijeniti kreditne kartice. Plaća će se podizati i računi plaćati provlačenjem dlana pored senzora. Razmišljam o toj mogućnosti i kontam kako se čovjek više neće moći ni rukovati s čovjekom jer bi to bio idealan put za one željne lahke i brze zarade na nedozvoljen način. “Kako”, pita me prijatelj. “Jednostavno. Pružiš mu ruku, pozdravite se i on ti skine s računa”, rekoh. “Možda je nekome baš to i cilj”, ustvrdi on.

“Selam, domaćine. Koja vam je šifra? Kako ste vi?” Kaže se da ovim riječima otpočinje većina naših večernjih sijela i druženja.

Srećom, ne počinju tako baš sva. Kod mene to nije slučaj, ili se barem trudim da ne bude tako. Istina, volim da sam “konektovan”, ali volim i porazgovarati. Prije razgovora bi bilo lijepo da se ponešto nađe i na hastalu. Ne treba biti plaho zahtijevan. Možda je “klasika” najljepše rješenje, a klasika na sijelima, barem u mom kraju, jeste da se, ako ništa drugo, u pekaru ubace raspolovljeni sirovi krompiri. Taj specijalitet, kod nas poznat pod imenom “pole”, u kombinaciji s domaćim sirom najbolja je podloga za ugodan muhabet.

Valja priznati da je i tih pravih muhabeta i eglena sve manje, ali ih ima.

Muhabetim, tako, s dragim čovjekom i, spontano, sama od sebe, kao tema se nametnuše nesretne devedesete godine prošlog stoljeća. Istina, ja sam u tom periodu još bio klinac. On je stariji koju godinu pa je kao momčić mnogo toga dosta bolje upamtio. Zapravo, obojica, a posebno on, zahvaljujući agresiji i onome što smo prometnuli, odrasli smo prije vremena. Nezaobilazno pričamo o ženidbi, čime želim da ga podstaknem da to pitanje, koje je još davno trebao rješavati, napokon riješi. Uz uobičajeno izvrdavanje i pokušaje da se zaobiđe tema, priča mi isječak iz rata.

“U komšiluku mi”, veli on, “majka imala dva sina; jedan bio na liniji, daleko od kuće, a drugi isto na liniji, ali mnogo bliže. Božijom voljom, onaj drugi pogine. Jasno, velika žalost i tuga u kući, ali iz svoje se kože u drugu ne može. Valjalo se pribrati i postupiti kako i dolikuje. Tako je i bilo. Klanjana je dženaza, sin je ukopan, a u kuću se uvukla još veća žalost i praznina. Ali, kad nešto hoće biti, ono i bude. Malo poslije dženaze, na vrata bahne drugi sin i to ni manje ni više nego s nevjestom i svatovima. Jasno, on nije znao šta mu je s bratom bilo. Možeš li samo zamisliti kako je bilo toj majci? Ionako uplakana porodica još je više plakala, ali nije bilo nazad. Bilo je šta je bilo. A sve je vrijeme drugi sin mislio da mu majka i čeljad plaču od radosti što je napokon doveo nevjestu. Kako se osjećao kada je saznao istinu – ne znam. Bio sam tu, u komšiluku, i znao sam onoliko koliko je bilo ljudski da se sazna, ali svaki put se, na spomen ženidbe, sjetim ove braće.”

Prebacujem temu na nešto drugo. Danas je popularno pričati o bolesti. To svakoga žulja jer su samo dvije vrste ljudi: bolesni i nepregledani. I tu nađosmo poveznicu s agresijom. Opet on kazuje, i opet iz svog komšiluka.

“Sretoh nedavno komšiju. Moj Safete, u njega ti je život prava filmska priča. Ma šta filmska, to ni na filmovima nema. Slušaj samo ovo! U ratu ga izveli na strijeljanje. Znao on dobro svoje dželate, ali dželati nisu znali da iza svakog strijeljanja ostane neki trag istine. Igrom slučaja, on je bio taj trag. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor. Ali kad Allah odredi da nešto bude, ono i bude, i džabe ti je. Knjiga bi se o ovome mogla ispisati.”

Prvobitna euforija zbog sijela, muhabeta i dragih ljudi već je splasnula. Međutim, umjesto mobilnog, mašio sam se olovke i bilježio ponešto od onog što on govori. Znajući da ću to vjerovatno i objaviti, ispriča mi još nešto.

“Znaš, svašta se piše, pa i o nekima koji nisu zaslužili ni da se spomenu. A, već kad budeš pisao, spomeni i ovo, jer to nije skoro nigdje zapisano, a vrijedi. Bio sam na jednoj dženazi, ima i nekoliko godina. Umrla žena. Mejra se zvala, a nepokretna bila. Upali dušmani u selo, pobili, protjerali i popalili šta su htjeli, a ona, huda, šta će, kuda će kad je nepokretna. Danima bila u sobi i čekala sudbinu. Nisu se dušmani iskaljivali samo na insanima nego i na hajvanu. Jednog dana joj priprijetiše da će, čim ispeku vola koga su baš priklali, doći i po nju da je na ražanj stave.

Čim su oni preko vrata, ona se dala u bijeg. Spuzala je iza kuće, pa niz bašču i u šumu. Lično mi je kazivala šta je sve doživljavala i koliko je sve to trajalo. To se danas ne može ni zamisliti. Punih četrdeset dana provela je sama, pužući po šumama, pokušavajući se probiti do naših linija. Kad su je naši vojnici spazili i došli do nje, bila je ni živa ni mrtva. Jesam li rekao da se zvala Mejra? Aha. Eto, pa i to možeš zapisati.”

“Znaš!?”, javim se napokon i ja. “Svašta je ova tehnologija iznjedrila i svakojake aplikacije su dostupne, ali se ljudska bol ničim ne može izmjeriti.”

“Zato je Bog dao vas da pišete”, veli on.

“I vas da kazujete”, dodadoh.

“I, kad ću moći pročitati?”, upita.

“U četvrtak, ako Bog da!”

“Znači u Stavu!”

“Baš tako”, rekoh.

Htjedoh još dodati da će biti dostupno i na mobitelu.

Ne znam zašto, ali nisam.

PROČITAJTE I...

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!