Mučna priča o Bošnjacima Crne Gore osuđenim na put prema “obećanim” zemljama

Ako kažemo da su odavno putevi uzani, kolski i u katastrofalnom stanju, onda nećemo pogriješiti; ako kažemo da su ljudi stoljećima koristili bunarske, izvorske i riječne vode za potrebe domaćinstava i gazdinstava, onda smo u pravu; ako kažemo da u Petnjici struje nekad nema i po dan-dva, ako kažemo da su zdravstvena i drugi vidovi zaštite na veoma niskom nivou, nismo daleko od istine itd. Da je najteži dio životne stvarnosti ne toliko u opustjelim selima koliko u praznoj duši, svjedoče nam stari ljudi – posljednji čuvari ognjišta

Piše: Esko MURATOVIĆ

Prije par godina došao prijatelj s porodicom na more. Pošto se ukazalo plavetnilo Jadrana, redala su se manja mjesta i objekti uz obalu nedaleko udaljenu od magistrale, a uz laganu muziku s radija, pao bi i poneki komentar djece. Sve dok se, pred sam ulazak u urbaniji dio jednog grada, ispod duge krivine, nije ukazala mala plaža koju je je priroda okitila nekim krupnim kamenjem, za samo njoj, valjda, znanu namjenu. Neko od djece povika: “Eno ih nudisti, eno ih golaći!” A stara nana, u momentu zbunjena, bacajući kratke poglede u tom pravcu da bi, valjda, smirila situaciju, prijekorno će, s posljednjeg sica, povikati na djecu: “Jok, more, to su nerotkinje!”

Da li ova dilema – nudisti ili nerotkinje – (za)muči mnoge Balkance koji se upute s familijom na more i prođu ovuda, to ne znamo, ali se zasigurno ne bi sjetili ove situacije kad djeci treba odvratiti poglede od onog “nepotrebnog” i “nemoralnog”, da se poruka ove priče nekako životno-ironično ne uklapa u stvarnost balkanskog egzistencijalnog miljea, za sada osuđenog od strane elitističkih političkih “nudista” i “nerotkinja” demokratije. Naime, uoči svakih izbora biračima se nudi i obećava svašta nešto, a kad li se zajaše u visoko sedlo vlasti, za mnoge prevarene obećanja zatamne, baš kao što i plavetnilo mora zna zamodriti, a lažan osjećaj slobode kod izlaganog i obmanutog naroda (“da, more je život, ili izvor života, da, more su koke”) za nekog i više nego važi, a za mnoge je samo nedostižan san.

Kad nemaju odgovore na mnoga bitna pitanja i nemaju građanima i narodu šta više za reći, onda političari, po logici stvari, postaju ogoljeni, pa ćemo parabolično taj modus balkanskog političara nazvati (čast izuzecima): dva u jedan – političkim “nudistima” i “nerotkinjama” demokratije. Uz apstrahiranje i poštivanje majčinstva i rađanja kao nečeg najsvetijeg datog ljudskom rodu, neka oproste sve majke i žene za komparaciju ove vrste, s nadom da nećemo biti shvaćeni pogrešno.

ČEMU NAS HISTORIJA UČI

Iseljavanja stanovništva, pogotovo sa sjevera Crne Gore, naročito su izražena posljednjih decenija 20. i prvih decenija 21. stoljeća. Iako je do mjerodavnosti u ovaj fenomen moguće doći uvidom u dvije bitne društveno-historijske pojave – migracionih kretanja i popisa stanovništva – da bi s vremenom postalo jasno i da se mnogi drugi razlozi i uzroci prenebregavaju, skrajnjuju, zaobilaze i zaboravljaju, pa je, npr., negativan prirodni priraštaj prisutan, kako u zemljama okruženja, tako i kod nas. Kada govorimo o dvama posljednjim popisima stanovništva u Crnoj Gori, statistika nam kazuje da je bošnjačko stanovništvo dominantno u Rožajama, Petnjici i Gusinju; u Plavu su većinska populacija, dok su u Bijelom Polju, Beranama i Pljevljima značajno zastupljeni.

Međutim, vraćanje historijskim činjenicama nas vodi 19. stoljeću i Berlinskom kongresu 1878. godine, kada se dogovorom velikih sila o teritorijalnom razgraničenju na Balkanu direktno uperilo prstom da bošnjačko-muslimanska populacija krene prema Turskoj. U prvom velikom valu iseljavanja iz Nikšića, Kolašina i drugih mjesta kreću se neprekidne kolone preko Sandžaka, Albanije i Bara za Tursku. Desetine hiljada muhadžira 1878. godine napušta Bosnu i Hercegovinu i isto kreće za Tursku. Od tog perioda pa sve do 1918. iselilo je oko 63.000 muslimana. Poslije pokušaja masovnog pokrštavanja i krvavih događaja počela su iseljavanja iz Plava i Gusinja 1913. godine. Neki historičari navode da je tokom juna i jula 1914. godine oko 130 domaćinstava i 1.500 članova iz plavo-gusinjskog kraja krenulo za Tursku. Prema izvorima od aprila do juna 1914. godine, samo preko luke Bar iselilo se 12.304 muslimana iz dijela Sandžaka koji je pripadao Crnoj Gori. Iz općina Šahovići, Mojkovac i Ravna Rijeka iseljeno je 453 porodice koje su ostavile 310 kuća. U prvoj polovini 1914. godine iseljavanje je prijavilo iz okoline Bijelog Polja 416 porodica s 2.080 lica, iz Bihora 720 porodica s 4.500 duša. Kao uzrok iseljavanja, bihorski prvaci naveli su nekažnjene nepravde nanesene od pojedinih predstavnika vlasti. Iz pljevaljskog kraja 1914. godine iselilo se 340 porodica. Isto vrijeme, iz dijela Sandžaka koji je pripadao Srbiji, do kraja aprila 1914. godine iselilo se 40.000 stanovnika, a iz nekadašnjih turskih provincija na Balkanu oko 200.000 ljudi, uglavnom sa seoskih područja.

U vremenu Kraljevine SHS, poslije apela Jugoslavenske muslimanske organizacije iz Sarajeva da se stane sa iseljavanjima, dešava se više ubistava, a onda i pokolj u Šahovićima 1924. godine, kada ovo preživjelo stanovništvo, oko 140 izbezumljenih i iscrpljenih porodica iz Šahovića, Vranješke doline i pljevaljskog kraja stiže u Gornji Rahić, Moču i Čelić u blizini Brčkog.

Drugi veliki val iseljavanja bošnjačkog naroda prema Turskoj dešava se u periodu od 1950. do 1970. godine, čemu je prethodio “džentlmenski dogovor” – sporazum između Jugoslavije i Turske 1954. godine, iniciran od Vlade Jugoslavije još 1951. godine, s nagovještajem još jednog velikog iseljavanja Bošnjaka, Turaka i Albanaca. Bošnjaci su se, uz aminovanje vlasti, počeli izjašnjavati kao Turci da bi lakše dobili potrebna dokumenta za put u Tursku. U Beogradu je 1955. osnovana komisija za sprovođenje “džentlmenskog sporazuma”, na čelu s Aleksandrom Rankovićem. Turski istraživač Atan Delmorman 1973. godine iznosi podatak da je iz Jugoslavije u Tursku iseljeno oko 200.000 lica, dok drugi naučnik Geray Cevat navodi statistiku po kojoj se taj broj kreće od 238.000 do 500.000 doseljenika iz Jugoslavije.

Sva ova iseljavanja nepobitan su dokaz i turobno svjedočanstvo da se historija surovo ponavlja. Jer, do iseljavanja stanovništva bošnjačkog nacionalnog korpusa iz sjeverne regije i gradova dolazi i šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada se u zemlje Zapadne Evrope išlo uz aminovanje države (u njenom aranžmanu), dok su migracije s kraja drugog i početkom trećeg milenija bila drugačije prirode, s neposrednim i dubljim egzistencijalnim razlozima i uzrocima. Njemačka, Švajcarska, zemlje Beneluksa, zemlje Skandinavije, Amerika i druge destinacije do danas su egzistencijalna odredišta i utočišta onih koji odu. Da nisu Bošnjaci niti pripadnici drugih manjinskih naroda, iz samo njima znanog ćejfa, krenuli u taj daleki svijet, svjedoče svakojaki problemi koji, uz ratna dešavanja i ekonomske sankcije od strane međunarodne zajednice u devedesetim godinama prošlog stoljeća, dovode do svojevrsnog beznađa i općeg siromaštva, pa se o prirodi uzroka iseljavanja istih može govoriti iz najmanje tri ravni: političke, psihološke i socioekonomske.

O UZROCIMA ISELJAVANJA IZ POLITIČKIH RAZLOGA

Početak devedesetih godina prošlog stoljeća bit će zapamćen kao vrijeme mitinga, nacionalizma, primitivizma, pripremanja terena za ratove i zločine koji dolaze. S istih se mitinga svijetu slala poruka kako su većinski narodi u Jugoslaviji “ugroženi”. Sa šizofrenim pumpanjem javnog mnijenja, televizija se instrumentalizira u batinu koja će tući po svima koji nisu mislili kao oni i koji su im postajali neprijatelji.

Prvaci SDA u Crnoj Gori postavljaju pitanje o statusu bošnjačkog naroda u budućoj državi Crnoj Gori, dižući glas razuma protiv diskriminatorskog odnosa, tražili su prava za sebe i svoj narod. Bivaju podvrgnuti nečuvenom progonu. Njihova hapšenja počinju krajem januara 1994. godine. Hakija Muratović, kao jedan od čelnika SDA u Crnoj Gori, u uvodu svoje knjige Ja sam opet živ, između ostalog, kaže: “Fizička i psihička tortura i mučenja, kao i ponižavanja, ne mogu se opisati, to može samo da se doživi, a ovo što smo ja i moje kolege doživjeli u ovom montiranom političkom procesu smatrao sam da je na samom kraju dvadesetog vijeka prošlost za bilo koju državu u svijetu, ali sam se, nažalost, prevario, to je u Crnoj Gori bila realnost. To što sam doživio jedino se može porediti sa mračnim srednjim vijekom.”

To je ustvari bilo hapšenje i progon čitavog jednog naroda, s osnovnim ciljem da taj narod i dalje ostane politički neorganiziran i mrtav. Znajući da samo afirmacija bošnjačkog identiteta podrazumijeva slobodu življenja, prekograničnu kulturnu i trgovinsku saradnju u Sandžaku, tražili su samo veću, a ne procentualnu zastupljenost Bošnjaka u organima općinske i državne vlasti, veću zastupljenost naše historije, kulture i tradicije u školskim udžbenicima, formiranje bošnjačke akademije i drugih kulturnih institucija u Crnoj Gori, uz potporu države, ali mafiš. Iz datih okolnosti da se zaključiti da mnogima nije trebalo dodatnog “nadahnuća” iliti “inspiracije” da krenu, najčešće, prema Zapadu. Politička i intelektualna elita već krajem devedesetih pravi lagani salto mortale, da bi se danas među bošnjačkom populacijom uspjela predstaviti u svijetlu raskida (diskontinuiteta) s političkom prošlošću, predstavljajući se Evropi i svijetu kao neko ko će njegovati i čuvati međuetnički i međureligijski sklad. Ako je sad tako, hajde da vidimo dokle, jer su Bošnjaci, glasajući za nezavisnu Crnu Goru, s visinom postotka izlaznosti kao i drugi manjinski narodi, pokazali i dokazali da im je, a tako, čoče, ispade, više do nje stalo negoli mnogim veljim Crnogorcima i Srbima.

O UZROCIMA ISELJAVANJA IZ SOCIOEKONOMSKIH RAZLOGA

U mučnom nam vremenu devedesetih preduzeća su bila zapostavljena, fabrike su radile na minimumu, a neko čudno beznađe obuzimalo je svakog poštenog čovjeka. Uzmemo li primjer Petnjice, tj. Bihora, kao regije na sjeveru Crne Gore i područja koje je u vremenu komunističke i postkomunističke vlasti bilo zapostavljeno, kao i stoljećima unazad, koji govori da je svugdje po svijetu, od vremena poslije Drugog svjetskog rata do danas iseljeno 20.000 ljudi s tog područja, onda nam se može učiniti suvišnom priča oko socioekonomskih razloga iseljavanja. Ako kažemo da su odavno putevi uzani, kolski i u katastrofalnom stanju, onda nećemo pogriješiti; ako kažemo da su ljudi stoljećima koristili bunarske, izvorske i riječne vode za potrebe domaćinstava i gazdinstava, onda smo u pravu; ako kažemo da u Petnjici struje i dan danas nekad nema po dan‑dva, ako kažemo da su zdravstvena i drugi vidovi zaštite na veoma niskom nivou, nismo daleko od istine itd. Da je najteži dio životne stvarnosti, ne toliko u opustjelim selima, koliko u praznoj duši, svjedoče nam stari ljudi – posljednji čuvari ognjišta, koji govore o pojavi na koju su već navikli, da se djeca rađaju, odgajaju, odrastu i onda se treba rastati s njima.

To je mučna, rogobatna, rekli bi stari Bihorci, priča o tome zbog čega su Bošnjaci, prije svega, iz sjeverne regije bili “osuđeni” na put prema “obećanim” zemljama. Glavni razlog odlaska bila je i još uvijek jeste mogućnost postizanja i ostvarivanja željenog nivoa standarda življenja. Ne samo da se tako može doći do odgovarajućih materijalnih nadoknada za uloženi trud u bilo kakvom poslu, niti samo što se može doseći životni standard kojeg u Crnoj Gori još nema, već i zbog toga što se u okvirima demokratskih postignuća navedenih zemalja mogu ostvariti povoljniji uvjeti za sigurniju budućnost svoje djece. Na nemogućnosti napredovanja i neadekvatnih uvjeta za rad nećemo trošiti puno riječi. Osim toga, jedan od bitnih socijalnih faktora jesu porodični razlozi jer tamo već žive i rade njima bliske osobe. Da ne bi baš puno čekali na sistem i državu da se stvore uvjeti egzistiranja, mnogi su otišli, kako se već kaže, trbuhom za kruhom. I oni stariji koji su radno sposobni idu s motivacijom da bi pomogli i stvorili neku osnovu svojim potomcima. Ta mogućnost dosezanja i ostvarenja mnogo lakšeg i kvalitetnijeg života, u ekonomskom pogledu, prije svega, famozno se reflektira u odnosu na činjenicu da se samo u okviru niskokvalificiranih radnih profila, koji se tiču fizičkih poslova, sa čovjeku sigurnim i njegovim potrebama prilagođenim radnim i prostornim realitetima, dobija odgovarajuća novčana nadoknada za dati rad. To se, apriori, odnosi na građevinske, uslužne i poljoprivredne djelatnosti. Osim toga, mogućnost napredovanja u poslu i profesiji uvijek je prisutna i otvorena mogućnost, u skladu s principima i normama koje važe u datom radnom okruženju. Nepotizam i zapošljavanje preko veze također je jedan od bitnih razloga koji je već duži niz decenija prisutan u crnogorskom društvenom ambijentu, s tim što treba reći da je u postreferendumskoj Crnoj Gori došlo do pozitivnih pomjeranja, s vjerom da nisu deklarativne prirode. Uz svijest da je u ekonomskom smislu Crna Gora nerazvijena država, a u socijalnom smislu, u smislu ulaganja i izgradnje zdravijih društvenih struktura, nesređeno društvo u čijim se okvirima taloži neriješena tranzicijska i posttranzicijska problematika, onda je još jasnije zbog čega se ljudi odlučuju na ovakav korak.

Treba navesti da je posljednjih godina prisutna tendencija da se uz uspješnije realiziranje ekonomske tranzicije u Crnoj Gori jače razvija građanski orijentirano društvo, nevladin sektor, a onda i sredina slobodnijih ljudi, rasterećenijih od nacionalističkih i ideoloških stega. Da li je to trenutni trend “onih koji odlučuju” da bi se ciljano zaustavilo ovo iseljavanje i da bi se koliko‑toliko ustabilio strukturalitet crnogorskog društva, vidjet će se.

O UZROCIMA ISELJAVANJA IZ PSIHOLOŠKO-KULTUROLOŠKIH RAZLOGA

U vremenu ratnih događanja i previranja devedesetih godina prošlog stoljeća, osjećaj otuđenosti prema svojoj zemlji i zavičaju umnogome je prevagnuo kod mnogih da napuste svoja ognjišta. Poseban doprinos stvaranju atmosfere linča i progona dala je tadašnja Radio i televizija CG, kao i neki pisani mediji, među kojim je prednjačio dnevni list Pobjeda. Pored toga što su bili glavni promoteri tzv. “rata za mir” i nosioci medijske manipulacije u cilju ostvarivanja i potvrđivanja podrške velikonacionalnim i ratnim ciljevima one vlasti iz onog vremena, oni su (misli se na jedan dio onih koji su sebe smatrali za novinare) svesrdno i ostrašćeno hrabrili borbeni moral, uz stalno prisutno opravdavanje smisla, svrhe i cilja svake ratne i druge operacije.

Zbog doprinosa stvaranju takvog medijskog ambijenta, ratnih i neposredno poratnih godina, ljudi su otpuštani s posla, ili se nisu mogli zaposliti, doživljavali su maltretiranja i ponižavanja na poslu, u školi, na fakultetu. Tako se godinama živjelo – privatno i društveno – nekima je nametnuto ime “državni neprijatelj”, dok je mnogima dodijeljen status drugorazrednog građanina. U takvom ambijentu, s medijskom politikom kršenja ljudskih prava i vrijeđanja ljudskog dostojanstva, živjeli su mnogi pripadnici manjinskih naroda u Crnoj Gori, a posebno Bošnjaci. Takvo izvještavanje nacionalnog radija i televizije, sa svojim satelitima – lokalnim radio i TV stanicama, poput hercegnovske, nikšićke i barske, tih je godina nanijelo velike patnje i probleme brojnim našim sunarodnjacima, ali i onim časnim sugrađanima koji su pokušavali dati doprinos zaustavljanju ratnohuškačke euforije i buđenju svijesti savjesnog ponašanja i moralnog rezoniranja. Sve je ovo psihološki utjecalo da mnogi odu, a neki da se nikad i ne vrate. Ovo se odnosi na period devedesetih godina dvadesetog vijeka.

Ako se pođe od toga da se iz kulture rađa i gradi ukupnost društvenih kretanja, onda nam, donekle, ne može biti jasno zašto se, s jedne strane, priča(lo) o multikulturalnosti i suživotu, a, s druge strane, nipodaštavao se kulturni identitet bošnjačkog naroda. To se ogleda(lo) u ignorantskom i negatorskom odnosu nadležnih institucija, a sve zbog toga što se nedovoljno posvećivala pažnja i stvaralo malo prostora za izučavanje i prezentiranje kulturno-historijske i graditeljske baštine, da bi se uopće i moglo govoriti o očuvanju historije, kulture, običaja, tradicije i društveno‑ekonomskog položaja. Nadležne institucije nisu u stanju prepoznati, stimulirati i okupiti kreativne i stručne kadrove koji se bave zaštitom kulturno-historijskog naslijeđa, a čiji radovi sadrže kulturnu i naučnu vrijednost. Jednostavno, dugi se niz godina na odgovarajući način ne valorizira kultura bošnjačkog naroda jer država nije bila spremna ulagati sredstva u institucije bošnjačke kulture. Nezastupljenost književnih i kulturnih sadržaja, kao i književnika bošnjačkog naroda u školskim programima u odgovarajućem obimu, i danas je evidentna ako se već na sva zvona govori o konceptu multietničkog i multikulturnog sklada, s afirmacijom različitosti kao kulturološkog bogatstva društva koje je spremno i osposobljeno da baštini različite vrijednosti. Uz nepostojanja vizije o potrebi saradnje među srodnim udruženjima i institucijama u zemlji i inostranstvu, kao i nepostojanja izdavačke djelatnosti, uočljiva je svih ovih godina i nezainteresiranost da se organiziraju kulturni, stručni i naučni skupovi.

Nije potrebna velika mudrost kako bismo iz svega mogli zaključiti da su političke elite znale da budu podstrekači, a onda i spasioci. Negiranje nečije kulture i identiteta ogledalo se upravo u ignorantskom stavu onih koji su ne samo odgovorni već i pozvani da iniciraju, afirmiraju, podstiču i grade jedno (multi)kulturno podneblje, uz istovremenu afirmaciju kultura različitih etnosa. Pored toga što ona može biti individualna i nacionalna, samorazumljiv smisao kulture jeste u tome što ona, kao most spajanja među ljudima i narodima, jeste i opće dobro koje pripada čovječanstvu, jer njegovati domete stvaralaštva vlastite nacije istovremeno vodi otkrivanju univerzalnih kulturnih (duhovnih) vrijednosti, uz zajedništvo i uvažavanje drugih.

OTVORENA PITANJA

Ono što ostaje jesu pitanja: da li će uroditi plodom najavljena ulaganja u infrastrukturne projekte, prije svega puteve, iz fondova Evropske unije i MMF-a za kraj ove godine? Da li će se, napokon, stvoriti i poštovati pravna regulativa koja bi ubrzala i pospješila ulaganja u nerazvijena područja sjevera? Da li će se izgradnjom prve dionice autoputa Podgorica – Mataševo u tom smislu nešto promijeniti, ostaje da vidimo i čekamo, nadamo se, nevezano za neke naredne izbore. Ovdje se itekako s razlogom može postaviti pitanje, ako se uzmu u obzir zajednički interesi, ako smo raznorodni kulturni i nacionalni identiteti, a svi težimo suglasju, u čemu onda leže razlozi “onih koji se pitaju” da održavaju kontinuitet hermetičnosti kulturne i nacionalne afirmacije i emancipacije bilo kojeg manjinskog naroda, pa i bošnjačkog? I na kraju, da li će i kada demokratija početi već jednom “rađati”? Ova pitanja treba uputiti onima koji su svojim odnosom zaslužili ovaj naziv “dva u jedan”, a koji su itekako svjesni da će se samo uz stvaranje uvjeta za realnu kvalitetu življenja doprinijeti boljitku sadašnjih i budućih generacija. Samo da ne budemo svjedoci, ne daj Bože, paradoksa: putevi se uradiše – naroda nema.

Ne postoje ništa s čim bi se mogla nadoknaditi višedecenijska razdvojenosti očeva i majki od svoje djece i unučadi, što može opravdati suze roditeljske čežnje i uzdahe jer nisu uz unuke dok rastu, o razdvojenost braće i sestara koji se udaljiše i otuđiše jedni od drugih, a koji ne mogu dijeliti sve one porodične radosti i probleme, kako je to Bog rekao. Tek im ostaje da se jednom ili dva puta sretnu u godini dana, a mnogi ni toliko.

 

PROČITAJTE I...

Potpuno se povukao iz javnosti i književnih dešavanja sve do pada Miloševićevog režima, nakon čega je počeo ponovo se pojavljivati na književnim večerima i u žirijima. Objavio je zbornik bošnjačkih narodnih izreka Budi nešto da ne budeš ništa, zatim Antologiju poezije Bošnjaka i par pjesničkih knjiga. Pisao je eseje o bihorskim narodnim pjevačima. Možda nije naodmet napomenuti da se u leksikonu Ko je ko u Srbiji, koji je objavljen 1995. godine, još tada izjasnio kao Bošnjak

Intervju koji je nedavno general Mustafa Polutak dao magazinu Stav bio je povod za nervozno reagiranje, bjesomučne napade, ali i teške optužbe. Neke od najtežih jesu one da je Polutak “dobar dio agresije na BiH” proveo u redovima JNA, da im je predao oružje iz kasarni kojim je kasnije razarano Sarajevo, te da je bio drugi čovjek komande HVO-a u Kiseljaku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!