Mračna strana nogometa: Kako je Rusija dobila Svjetsko prvenstvo

Ken Bensinger, nagrađivani istraživački novinar iz Los Angelesa, objavio je prije deset dana knjigu Red Card: FIFA and the Fall of the Most Powerful Men in Sports (Crveni karton: FIFA i sunovrat najmoćnijeg čovjeka sporta), u kojoj, između ostalog, piše i o tome kako je Rusija dobila domaćinstvo Svjetskog prvenstva u nogometu. Stav donosi dio iz Basingerove knjige koja govori o spletkama i lobiranju tokom ruske kandidature za domaćinstvo najvećeg nogometnog događaja

Osmog juna 2010. godine, tri dana pred početak Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, izaslanici iz Rusije i Engleske stajali su ispred dvorane za sastanke u Johannesburgu, nervozno čekajući vijest o tome ko će biti domaćin turnira 2018. godine. Čekali su šta će kazati predstavnici Concacafa. FIFA ima 208 članica, svaka od njih upravlja nogometom u svojim zemljama, a FIFA je podijeljena između šest konfederacija. Jedna od njih je Concacaf. Izuzev Meksika, reprezentacije koje okuplja Concacaf ne izgledaju osobito moćno na nogometnom terenu, ali na polju međunarodne nogometne politike Concacaf je veoma, veoma važan.

Taj utjecaj uglavnom je posljedica rada Jacka Warnera, predsjednika Concacafa, rođenog na Trinidadu. Warner je uvijek naglašavao kako je počeo u siromaštvu, kako je rođeni političar koji je okupio sve zemlje članice svoje konfederacije i učinio Concacaf utjecajnijim od mnogih drugih konfederacija. Warner je te 2010. godine bio jedan od najmoćnijih ljudi u nogometu. Warner je treći potpredsjednik FIFA-e, član s najduljim stažom u Izvršnom odboru, zadužen za kreiranje FIFA-inih najvažnijih odluka, uključujući i onu o državi u kojoj će se igrati Svjetsko prvenstvo.

SLIKA PUTINOVE RUSIJE

Engleska je žarko željela domaćinstvo SP 2018. godine. Konkurenti su joj bili Belgija i Holandija, zemlje koje su ponudile zajedničko domaćinstvo, zatim Španija, Portugal… Nekoliko drugih država borilo se za domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2022. godine, među kojima su bile SAD, Australija i Katar. No, Englezima je najveći protivnik bila Rusija. Rusija koja je godinu i po dana ranije dobila domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara 2014. godine na krilima desetljeća spektakularnog ekonomskog rasta, temeljenog na cijenama nafte i drugih prirodnih resursa.

Rusija i njezin čelnik Vladimir Putin htjeli su iskoristiti taj ekonomski bum kako bi potvrdili svoju ulogu svjetskih moćnika. Domaćinstvo Svjetskog prvenstva, u očima miliona ljudi širom svijeta, bilo bi učinkovit način da se podeblja ta slika, da se pokaže snaga i stabilnost. Što je najvažnije, domaćinstvo bi pojačalo Putinov imidž u zemlji. Gubitak domaćinstva, stoga, za Putina je bio nezamisliv rasplet.

Rusija je poslala jako izaslanstvo koje je predvodio Aleksej Sorokin, generalni sekretar Nogometnog saveza Rusije, u Južnu Afriku. Ispočetka stvari nisu izgledale dobro za njih. Nogometna reprezentacija nije im se kvalificirala za Svjetsko prvenstvo 2010. godine. Izgubili su od reprezentacije Slovenije, zemlje koja ima manje stanovnika od nekog prosječnog ruskog grada. Promocija Rusije tri je puta odgađana jer Sorokin nije uspio pokrenuti prezentaciju projekta u PowerPointu. Englezi su, s druge strane, svoju promociju odradili maestralno. Engleska štampa smatrala je kako zemlja ima odlične izglede, kako će stručnost, postojeća infrastruktura i općenito status nogometa u toj zemlji biti dovoljni za pobjedu. Međutim, Rusi su imali drugačije planove.

Dva dana nakon zasjedanja Concacafa u Johannesburgu FIFA je održala ono što je nazvala “sajmom ponude”. Svojevrsni komercijalni sajam za Svjetsko prvenstvo koji je omogućio predstavnicima svih devet zemalja koje su željele domaćinstvo turnira 2018. i 2022. godine da se sretnu s delegatima iz cijelog svijeta, da se sretnu sa svakim članom Izvršnog odbora FIFA-e kojima su mogli prezentirati svoju ponudu. .

Nekoliko sati pred početak sajma, milijarder Roman Abramovič ušao je u Johannesburg's Gallagher Convention Center. Stigao je svojim privatnim avionom u pratnji Igora Šuvalova, zamjenika ruskog premijera. Abramovič je bivši trgovac autodijelovima koji se obogatio zahvaljujući vezama s bivšim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom. Pod svoju je kontrolu stavio “Sibneft”, jednog od najvećih ruskih proizvođača nafte. Nakon Jeljcina, podržao je Putina na njegovom putu ka predsjedničkoj poziciji i bio je bogato nagrađen za svoju lojalnost. Abramovič je kupio Chelsea 2003. godine i preselio se u London pet godina kasnije, nakon što je prodao mnoge poslove u Rusiji. Međutim, za razliku od mnogih drugih tajkuna koji su napustili Rusiju, Abramovič je ostao u dobrim odnosima s Putinom.

U pravilu, milijarderi mrze čekati na bilo što, ali Abramovič je na sajmu bio neuobičajeno dobro raspoložen i strpljiv. Smješkao se svima, družio se sa svojim sunarodnjacima, među kojima je bila i zvijezda londonskog Arsenala Andrej Aršavin, pozdravljao je nogometne moćnike iz cijelog svijeta i tražio od Davida Beckhama da se fotografira s njim. I konačno, kako se sajam bližio kraju, Abramovič je iz dvorane izišao u društvu Seppa Blattera, predsjednika FIFA-e. Kako su svi bili zauzeti druženjem s Beckhamom, koji je lobirao za Englesku, gotovo niko nije primijetio da su Blatter i Abramovič otišli skupa.

Nešto ranije, Blatter se članovima FIFA-e pohvalio zaradom te organizacije. Pohvalio se kako FIFA ima milijardu dolara na bankovnom računu, obećao je velikodušno donirati 250.000 dolara svakoj članici kao bonus te još po 2,5 miliona dolara svakoj konfederaciji. Blatter se tada planirao kandidirati za četvrti uzastopni mandat predsjednika FIFA-e. “Radit ćemo za sljedeću generaciju”, namjerno je parafrazirao Winstona Churchilla.

 ŠPIJUNSKA IGRA

Nakon skoro tri decenije rada u FIFA-i, Blatter je znao sve o tome kako vladati organizacijom poput Svjetske nogometne federacije. Više nego bilo ko drugi, znao je sve mračne detalje umjetnosti rukovođenja administracijom najpopularnijeg sporta na svijetu. Tiho razgovarajući, ruski milijarder i proćelavi predsjednik FIFA-e spustili su se pokretnim stepenicama do drugog sprata konvencijskog centra. Zatim su ušli u privatnu sobu za sastanke i tiho zatvorili vrata.

Oni koji su vodili englesku kandidaturu za domaćinstvo SP 2018. smatrali su kako će odluka o pobjedniku ovisiti o kvaliteti stadiona, aerodroma i nogometnog takmičenja u toj zemlji. Kako bi prikupili obavještajne podatke o drugim ponudama, pojedinci i kompanije koji su podržavali englesku kandidaturu angažirali su bivšeg špijuna koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća proveo nekoliko godina u Moskvi, a onda po povratku u zemlju radio u londonskom sjedištu MI 6. Njegovo je ime bilo Christopher Steele. U proljeće 2010. godine, nedugo nakon što su izvori dojavili da se Putin počeo snažno osobno angažirati u ruskoj kandidaturi, do Steela su počele dopirati neobične i uznemirujuće glasine. U aprilu je zamjenik premijera Rusije Igor Sečin otišao u Katar i razgovarao o masivnom projektu eksploatacije plina. Jedan od Steeleovih izvora rekao mu je da vrijeme putovanja nije slučajno odabrano te da su emisari tokom razgovora o eksploataciji plina pričali i o razmjeni glasova za domaćinstvo SP-a. Drugi izvori dojavljivali su kako su za glasove nuđene vrijedne slike iz muzeja “Hermitage”.

Kada je Steele izvijestio nadležne o svojim saznanjima, članovi engleskog tima koji je radio na kandidaturi bili su uznemireni, smatrajući kako je engleska kandidatura propala. Nikada neće pobijediti zemlju poput Rusije, koja je bila spremna učiniti sve kako bi izbjegla poraz na svjetskoj sceni. Ali, bivši špijun tada je odlučio uraditi nešto drugo. Informacije koje je dobio o Rusiji i FIFA-i bile su vrlo specifične i potencijalno vrijedne. Bilo bi šteta da propadnu. Stoga je Steele odlučio sve što je imao ponuditi drugom klijentu – agentima FBI.

Drugog decembra 2010. godine članovi Izvršnog odbora FIFA-e stigli su u sjedište organizacije u Zürichu na najvažnije glasanje u historiji te asocijacije. Zavaljeni na zadnja sjedišta crnih mercedesa S klase, otklizali su ravno u utrobu zgrade. Tamo su se spustili na treći nivo, kako ne bi morali izaći van i suočiti se s mnoštvom novinara okupljenih na ulazu zgrade koja je simbolizirala sve ono što je FIFA postala. Zgrada otvorena 2007. godine koštala je više od 200 miliona dolara. Imala je hladnu, neprobojnu fasadu od sjajnog stakla prekrivenog čeličnom mrežom. Pet od osam njenih spratova nalazi se pod zemljom. Estetika je strogo švicarska, gotovo bez ikakvih ukrasa, ali bilo je jasno da se tokom gradnje nije štedilo.

Srce te kuće nalazilo se tri sprata ispod zemlje. Tu zasjeda Izvršni odbor, tu FIFA donosi svoje najvažnije odluke. Bila je to soba u sobi, mračna, neprobojna ratna komora izvučena iz neke hladnokrvne političke drame, s visokim, zakrivljenim zidovima obloženim aluminijem i ispoliranim podovima. U središtu su crni stolovi od hrastovine iznad kojih visi masivni kristalni luster u ovalnom obliku stadiona. Sunčeva svjetlost ne prodire u zgradu jer, kako je objasnio Blatter kada je otvarao zgradu, “mjesta na kojima ljudi donose odluke ne trebaju imati izravnu svjetlost”.

BLATTEROVA IGRA

U svojim prvim decenijama FIFA nije zarađivala od organiziranja svjetskih prvenstava. Opstajala je zahvaljujući naknadama koje su joj uplaćivale članice uz manju proviziju od prodatih ulaznica za međunarodne utakmice. Iako su počeli prodavati televizijska prava još 1954. godine, glavnina njezinog novca dolazila je i dalje od prodaje ulaznica. Ipak, sve se počelo mijenjati s pojavom savremenih komunikacija i rastom marketinškog tržišta. FIFA je Svjetsko prvenstvo 1974. godine okončala sa zaradom od 20 miliona dolara. Četvrt stoljeća kasnije, 2010. godinu okončala je s rekordnom dobiti od 631 milion dolara. Na računu su u gotovini te 2010. godine imali 1,3 milijarde dolara. Svjetsko prvenstvo postalo je najveći i najunosniji sportski događaj u historiji.

Kada su u Zürichu, članovi Izvršnog odbora FIFA-e odsjedaju u “Baur au Lacu”, 165-godišnjem nacionalnom spomeniku, hotelu na obalama ciriškog jezera koji se ponosi apsolutnom diskrecijom i gostima kakvi su bili Haile Selassie, austrijska carica Elisabeth i Kaiser Wilhelm II. Samo nekoliko sedmica prije no što će se okupiti u tom hotelu da bi glasali o domaćinu Svjetskog prvenstva, dvojica članova Izvršnog odbora, Nigerijac Amos Adamu i Reynald Temarii s Tahitija, suspendirani su nakon što ih je engleski list Sunday Times ulovio kako nude svoj glas za domaćina u zamjenu za novac. Blatter je to nazvao “tužnim danom za nogomet”.

U Izvršnom odboru ostala su 22 člana. Šaroliko društvo bivših profesionalnih nogometaša, liječnika, vlasnika hardvera, menadžera aviokompanija, nekolicine profesionalnih političara, mnogo advokata i dva milijardera. Uoči glasanja, devet zemalja koje su željele domaćinstvo ponudile su menadžerima hotela “Baur au Lac” da naprave lobističku zabavu kako bi na jednom mjestu okupili članove Izvršnog odbora. Australija, koja se borila za prvenstvo 2022. godine, poslala je supermodel Elle Macpherson u Zürich, Amerikanci su poslali zvijezdu svoje nogometne reprezentacije Landona Donovana, glumca Morgana Freemana i bivšeg predsjednika Billa Clintona.

Engleska, favorit za osvajanje domaćinstva prvenstva 2018. godine, upala je u probleme nekoliko dana ranije kada je BBC emitirao dokumentarac u kojem su trojica članova Izvršnog odbora FIFA‑e optužena da su uzeli mito od sportske marketinške kompanije “International Sport and Leisure”. U filmu je također objavljeno kako je Jack Warner pokušao prodati ulaznice vrijedne više od 80.000 dolara za Svjetsko prvenstvo 2010. godine. Članovi engleskog tima pokušavali su kod BBC-ja izlobirati odgodu emitiranja dokumentarca kojeg je napravio istraživački novinar Andrew Jennings. Kada im to nije uspjelo, obrušili su se na njega uvredama, tvrdeći kako je film “nepatriotski”.

Unatoč znakovima da će teško dobiti domaćinstvo, Engleska je iznajmila dva apartmana u “Baur au Lacu” i odletjela u Zürich sa svoja “tri lava” – premijerom Davidom Cameronom, princom Williamom i Davidom Beckhamom. Tamo su saznali kako Vladimir Putin ne dolazi u Zürich da sačeka rezultate glasanja. Ruski je čelnik kazao kako će biti odsutan jer želi da članovi Izvršnog odbora “donesu odluku u miru i bez ikakvog vanjskog pritiska”. S druge strane, Englezi su u “Baur au Lacu” lobirali do kasno u noć. Činilo im se kako je Jack Warner podlegao šarmu princa Williama. Bili su poprilično sigurni kako će od njega dobiti glas.

Nedugo prije što će otići u krevet u svojoj kući u osamljenoj ulici u zlatnoj četvrti Züricha, Blatter je primio telefonski poziv od Baracka Obame. Upoznao ga je godinu dana ranije u ovalnom uredu tokom četverodnevnog posjeta Washingtonu. Bio je uzbuđen kada je čuo Obamin glas. Poziv je bio kratak i formalan. Blatter je u više navrata javno izrazio potporu kandidaturi SAD-a, ukazujući na ogromne komercijalne mogućnosti koje bi takav događaj u Americi mogao pružiti. Govoreći s jako naglašenim, ali preciznim engleskim jezikom, ponovio je sve to u telefonskom razgovoru, namjerno ističući kako on ima samo jedan glas i da ne može ostalim članovima Izvršnog odbora reći što će učiniti. “Kakve su naše šanse?”, upitao je Obama. Blatter je zastao i uzdahnuo. “Gospodine, bit će teško.” “Razumijem. Pa, sretno”, odgovorio je Obama spuštajući slušalicu. Nikada se više nisu čuli.

 KONAČNA ODLUKA

“Ja sam sretan predsjednik”, kazao je Blatter ne izgledajući previše sretno nakon što je objavio da su Rusija i Katar pobijedili u utrci za domaćine svjetskih prvenstava 2018. i 2022. godine. Stotine novinara otrčalo je do ruskog izaslanstva u kojem je bio i Roman Abramovič dok je Blatter predavao pobjednički trofej zamjeniku ruskog premijera Igoru Šuvalovu. Ostatak ruskog izaslanstva bio je na ivici suza. Chuck Blazer, najviši američki nogometni službenik, sjedio je u prvom redu, između Mohameda bin Hammama iz Katara i Nicolosa Leoza iz Paragvaja. Ustao je nakratko, čestitao još kraće predstavniku Katara i skljokao se natrag u stolicu. Iza njega, Bill Clinton je pričao ispod glasa sa Sunilom Gulatijem, predsjednikom Američke nogometne federacije, a onda je ustao i pošao se rukovati s političarima i poznatima u dvorani. Blazer je ostao sjediti nepomičan, zureći u pod. Glasao je za Rusiju, ne za Englesku. Ono što ga je šokiralo bila je činjenica da je Katar, a ne SAD osvojio domaćinstvo prvenstva 2022. godine.

Samo nekoliko sati kasnije, Vladimir Putin sletio je u Zürich, sav blažen. Na nabrzinu organiziranoj konferenciji za novinare zahvalio je Blatteru, insistirajući na tome da će Rusija biti spremna do 2018. godine, i dodao da se nada kako će Abramovič, za kojeg je rekao da se kupa u novcu, pomoći gradnju nekog od stadiona. Predstavnici Australije, Koreje, Japana, Španije, Portugala, Belgije i Holandije, koji su ostali praznih ruku, žalili su se na glasanje i tražili da se ispita njegova regularnost. Komentatori u medijima pitali su kako je moguće da su Rusija i Katar pobijedili, ukazujući posebno na loše klimatske uvjete u Kataru, gdje su dnevne temperature u junu i julu, mjesecima u kojima se uvijek igra Svjetsko prvenstvo, uglavnom iznad 40 stepeni Celzijusa.

Ali, nigdje polemika nije bila žešća nego u Engleskoj, gdje je tema domaćinstva i glasanja dominirala nedjeljama u svim medijima. Engleska je bila ponižena. Dobila je samo dva glasa. Jedan od svog predstavnika u Izvršnom odboru, drugi od Kamerunca Isse Hayatoua. Britanski premijer David Cameron, koji se nešto prije glasanja vratio u London, vijest je čuo od svog savjetnika s kojim je sjedio na stražnjem sjedištu Jaguara u kojem se s aerodroma vozio do ulice Downing. “Učinili smo sve što smo mogli”, kazao je Cameron nakon duge šutnje. Jedan od članova engleske delegacije pozvao je Jacka Warnera i pitao ga zašto je Englezima obećao svoj glas, a zatim glasao drugačije. “A ko me je mogao u tome spriječiti”, odgovorio mu je Warner. Generalni sekretar FIFA-e, visok i zgodan francuski advokat Jérôme Valcke, sjeo je u avion odlazeći iz Züricha. Pokrio je lice rukama i promrljao: “Ovo je kraj FIFA-e.”

PROČITAJTE I...

S obzirom na to da hrvatski državni vrh i danas ne odustaje od opravdavanja onoga što je u Hagu presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat, ne čudi da im isticanje sudjelovanja 25.000 Bošnjaka i isticanje 1.100 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu nije dio poželjne nacionalne strategije. Niti će biti. Međutim, to ne znači da sami Bošnjaci u Hrvatskoj neće poduzeti korake potrebne da svoje zasluge pravovaljano istaknu i iskoriste. Očajavati nije prihvatljivo, a kukati još manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!