Možemo li pobijediti predrasude

"Pa dobro, zar vi ne vidite ove Arape, Turke, Irance i koje sve istočne narode koji vršljaju po našim čaršijama, onako neobrazovani i nekulturni? Pa, gdje vi živite?”

Piše: Elvir MUSIĆ

“Dobri moj, odavno smo mi izgubili nit sa svim onim što je dobro, pozitivno i, ako ćeš iskreno, korisno. Kada kažem mi, mislim na muslimane, muslimanski svijet i sve ono što je muslimansko. Na žalosno smo stanje spali, obraz svoj smo okaljali”, besjedio je jedan od onih mudrih likova kakvih su pune bosanske i hercegovačke mejhane, kahvehane. Bilo ih je, beli, i onomad dok se po Bosni i Hercegovini umjesto kahve u velikim količinama ispijao čaj, pa su se i kahvehane nazivale čajhanama. Mudrost takvih vrlih govornika pretežno je uozbiljavana sukladno poticaju onoga što u sebe unesu ili sredine koja je željna slušati ih. Ili strpljiva. Svejedno.

“Pravo zboriš, prijatelju. Pravo zboriš. Ili bar misliš da pravo zboriš. To se, možda, doima kao nešto sasvim svejedno. Ovisno o tome šta je tebi kao vrlom govorniku i misliocu bitnu: Da zboriš mudro, ili da u svojim riječima prepoznaješ slova mudrosti. Želiš li govoriti mudro, moraš načiniti nužan odmak od samog sebe i prepustiti se suštini same mudrosti, jer mudrost nije nešto što se kupi s papira u knjigama, nego s listova na prelijepim proljetnim voćkama. Mudrost nije nešto što se uči u mejhani ili kahvehani, nego u životu sa svim onim što taj život čini. Želiš li se uvjeriti da mudro zboriš, onda ti je dovoljno da se što više zbližiš sa samim sobom kako bi, zbog ostvarene bliskosti, mogao potvrđivati sve što prozboriš. U tom ti slučaju nije potreban niko da te sluša, jer si dovoljan samom sebi”, odgovori mu stranac koji je do tog trenutka sasvim neprimjetno ispijao kahvu u ćošku kahvehane.

“Mudro zborite, stranče! A možete li mi reći od kojeg ste roda, soja, od koje ste loze pa ste tako učevni i mudri”, upita mudri.

“U mojim riječima prepoznaješ glasnike mudrosti, a nastavljaš istrajavati i na rodu, i na soju, i na nekoj tamo plemenitoj lozi, kao da ne znaš da se ljudi ne dijele na one s kojim se može kahvenisati i one koje treba obilaziti u širokom luku. Podijelimo li se na rod, soj i šta sve ne, onda od nas neće ostati ništa osim nas samih, a to ti je isto kao i ono kada želiš samom sebi reći da mudro zboriš. I da, nazvao si me strancem i ja te donekle mogu, a odnekle ne mogu opravdati. U tvom poimanju domaćeg i stranog, uistinu, ja i jesam stranac. U mom poimanju svijeta kao Božijeg dara ljudima da njime putuju i spoznaju Njegovo svebivstvo, mislim da sam i ovdje kao i bilo gdje drugdje domaći”, odgovori nepoznati.

“A mogu li znati šta ti je toliko zasmetalo u mojim rečenicama koje pozdravljaju prisutni? Ili si samo poželio i ti prosuti zrno mudrosti iz svojih riznica sveznanja?”

“Nije meni zasmetalo ništa doli ono što ne odgovara istini, a istina je da si progovorio o muslimanima kao da si njihov predstavnik i kao da bi oni svi trebali biti isti samo zato što su svi muslimani. Ustvrdivši da su muslimani zaostali, da su izgubili nit koja ih povezuje s napretkom i svime onim što je korisno, pokazao si da si ti, ustvari, jedna iznimno isključiva osoba koja drugima ne dopušta da napredak i korisnost dožive na svoj način i u skladu s okruženjem u kojem se rađaju, u kojem žive i u kojem umiru”, reče nepoznati.

“Pa dobro, zar vi ne vidite ove Arape, Turke, Irance i koje sve istočne narode koji vršljaju po našim čaršijama, onako neobrazovani i nekulturni? Pa gdje vi živite?”

“Vidio sam i njih, a vio sam i tebe. I tebi slične. Sve sam vidio. Nažalost. A da li si ti, zaista, vidio te istočne narode koje redom pobroja? Jesi li primijetio s koliko strpljenja trpe mrke poglede, kritike, pokude i poruge onih, kako bi ih ti nazvao, domaćih? A šta su im skrivili? Samo to što su poželjeli doći i vidjeti tu Bosnu i Hercegovinu i njene prirodne ljepote koje njima znače potvrdu o postojanju rajskih perivoja? Veliš da su neobrazovani? Ne bih se složio. I oni, vjerovatno, misle da su ovi, kako bi ih ti nazvao, domaći, neobrazovani, nepismeni i nekulturni. Jednostavno, oni su odgajani i obrazovani u jednom sasma drugačijem sistemu vrijednosti negoli ovi, kako bi ih ti nazvao, domaći. Ono što je njima bitno, ovdašnjima je nebitno. I obratno. A znaš li šta je najbitnije? Najbitnije je da odbacimo isključivost, zavist i prihvatimo razlike među ljudima koji nastanjuju različita ovozemaljska prostranstva. To je bogatstvo različitosti. To je ujedinjenje u različitosti. To je, vidi čuda, Evropska unija, kojoj ti i tebi slični težite.”

PROČITAJTE I...

Vrijedna ekipa KUM-a tokom 24 radna sata primi u prosjeku 300 pacijenata različitih zdravstvenih stanja, većinom hitnih slučajeva čiji životi često ovise o koncu. Iako su umor, teške noćne dežure, stres i rizik neizostavni dijelovi svakodnevice uposlenika KUM-a, na kraju sve bude vrijedno truda jer je riječ o spašavanju ljudskih života. Kako bi se osoblju olakšao rad i poboljšala usluga ove ustanove, nova uprava KCUS-a, potpisivanjem ugovora o saradnji s Općom bolnicom “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, liječnicima s KUM-a omogućila je slobodne dane ponedjeljkom i petkom, a usvojena je strategije razvoja i nabavke

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!