MOŽE BITI

Može biti znači da onaj koji odgovara možda i zna odgovor na pitanje, ali ga ne želi ili ne smije izgovoriti; može biti može također značiti da onaj koji odgovara ne zna odgovor, ali ne želi to priznati

Ova fraza više nego ijedna druga govori o čovjekovoj usamljenosti. Ko je još nije čuo, ko je nije i sam izgovorio?

Pošto ona redovno dolazi kao odgovor na neko pitanje i pošto ona redovno i jeste odgovor, odgovor, dakle, na sva pitanja, ne možemo je drukčije shvatiti nego kao kvintesenciju čovjekovog govora i njegovog iskustva, kao svedenu formulu svega onog što se u jednom iskustvu i u iskustvu jednog jezika oblikovalo. Nemaju svi jezici, naravno, ovakvu frazu, iako postoje slične. Slične su utoliko što su neprevodive, neprevodive u ogromnom broju svojih konotacija. Usporedimo samo ovo naše može biti s čuvenim južnoameričkim univerzalnim odgovorom, u španskom jeziku, ko zna. Premda im je funkcija u običnom govoru gotovo ista, njihovo osnovno značenje ipak je različito. Ta razlika, ako se malo dublje zamislimo, uključuje kompletnu civilizacijsku sliku, religijska iskustva, ratove i miješanje naroda. Ko zna znači da možda i postoji neko ko zna, samo se treba obratiti na pravo mjesto po odgovor. Može biti znači da onaj koji odgovara možda i zna odgovor na pitanje, ali ga ne želi ili ne smije izgovoriti; može biti može također značiti da onaj koji odgovara ne zna odgovor, ali ne želi to priznati; može biti zaista znači sve, ali u svojoj osnovi, ipak, da je ovaj svijet prevrtljiv i da je u njemu moguće da se dogodi i ovakva i onakva stvar koje se međusobno potpuno potiru.

Iako savršeno precizna, ova fraza u novije vrijeme dobija i svoj nastavak, koji bi da još žešće potcrta ono što je u njoj iskazano. Zamislite čovjeka koji istjeruje neku svoju pravicu i objašnjava da se nešto zbilo tako i tako, a na to dobija odgovor:

– More bit’, a more i ne bit’!

Tako se ova sintagma obrće poput Borgesovog Alefa i pojedinačna se istina topi u njoj, tako da na kraju i sam pitalac nije više siguran u ono što je tvrdio. Jedino onaj koji ne postavlja pitanja lišen je moguće nedoumice u koju ga dovodi odgovor može biti. Koliko ljudi poznajete koji ne postavljaju pitanja? I kakvi su to ljudi? Tako se usudovi prsti i suđajine pletaće igle i dalje igraju, a iz pletiva neprestano izbijaju ove dvije riječi.

Neko su vrijeme ugledni pravopisci naših prostora obilazili ljude po zabačenim mjestima i pitali ih kako se kaže nešto. Razlozi za to nisu baš bili posve jasni zapitanim (lingvističkim anketarima i njihovim nalogodavcima naravno jesu), ali pitači su lingvistički precizno zapisivali u svoje bilježnice gotovo sve odgovore.

Ugleda tako pitač nekog gorštaka i zapita ga: “Kako se kod vas kaže, zrak ili vazduh?” Gorštak zastane, zagleda se u nj i zamisli. Šta je značilo to pitanje? Ukoliko i jest opasno, nije odmah. Zato odgovori strasno, i to poprilično glasno, gotovo da se derao: “Isto ti je! I ždrak! I vozduk!” To je pravopisca malo iznenadilo, ali je uredno zabilježio i otišao. Na to nevidljivi slušač razgovora upita: “Ko je to bio?”

“Neki pravopiždžija”, odgovori mu zapitani, gotovo službeno.

 

A, može biti, iako se svega dobro sjećam, da ništa od ovoga nije istina. Nego je sve fantazmagorija s nekog od velikih sajmova knjiga gdje ljudi istražuju svoju osamljenost i istinsko značenje opasnih riječi. Priče koje se ponekad dogode kazuju o onom što je u knjigama nevidljivo. A govore i knjige. Nikad to nije toliko jasno kao na sajmovima knjiga. Mnogim piscima bar se tako pričinja. Bio u pitanju Frankfurt, Kairo ili neki treći grad.

 

– Ko je ovdje Bibliotekarka? – pita mladić čija je glava skrivena u golemoj kapi, a usta u bujnoj bradi.

– Tamo je Biblos, gore Pergam, a Babilon i Aleksandrija nešto dalje…

– A Bibliotekarka? – ne odustaje mladić.

– Ja sam.

– Vi?

– Zar me ne prepoznaješ?

 

Skriveni, zakrabuljeni mladi pisac skida kapu, tjera kosu s čela, trlja oči. Doista, pred njim je Knjiga, njegova prva knjiga. Njegovi snovi. Snovi u stihovima.

– Šta si želio? – pita ga Knjiga.

– Želio sam da nađem tebe.

 

I dok se Knjiga udaljava od njega, bezumno, opsjednuto, on ponavlja: Tebe… tvoj tamni garmond… svaki stih koji se spotiče o korektorske pogreške… tebe… izgubljenu u tipografskom vrtu! Mladić zastaje u hodniku Labirinta knjiga i vidi starca oko kojeg su se okupile knjige i čitaoci. Koliko je samo knjiga oko njega.

– Ko si ti? – upire starac štap ka jednoj.

– Ja sam Vaša druga knjiga, knjiga ljubavnih stihova, sad su me ponovno objavili kod jednog malog izdavača. Oni vas svi toliko cijene…

– Može biti… – govori starac i pokušava da drhtavom rukom povuče štap.

Mladić se okreće po Labirintu (i u mom sjećanju još uvijek), a čini mu se da iz njega nema izlaza.

 

Iako sam gotovo opsjednut ovim sjećanjem, čini se da ni tu stvari nisu baš posve jasne. Kazali smo kako je svojedobno ugledni lingvist (jedan od istraživača s početka teksta), u sklopu svojih istraživanja, pitao obične ljude na pomno odabranim mjestima i pažljivo bilježio odgovore u svoju bilježnicu. Ukoliko si želio određen odgovor, važno je bilo znati gdje ćeš pitati i koga. To je smisao sintagme “pomno odabrani”. Međutim, iznenađenja su uvijek moguća, kao u prizoru koji smo opisali. Prisjetimo se, stoga, za kraj kako je pitač jednog ne baš oduševljenog zapitanika vrlo ozbiljno zapitao:

– Kako se kod vas kaže: može ili more?

Zapitani ga je gledao u čudu, a onda mu (za pitača posve neočekivano) odgovorio:

– Mere i jedno i drugo.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!