Možda niste čuli za hapkido, ali naša država ima evropskog prvaka

Anel Hozić, majstor taekwondoa i hapkida, osvojio je zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu održanom krajem prošlog mjeseca u Frankfurtu. Kad se na pobjedničkom postolju intonirala himna Bosne i Hercegovine, Hozić je bio ponosan, uprkos tome što je sredstva za odlazak na ovo prvenstvo sam sakupio

Hapkido je korejska borilačka vještina koja postaje sve popularnija u Bosni i Hercegovini. Sintagma “hapkido” sastavljena je od triju riječi: “hap”– harmonija, “ki” – snaga i “do” – put. Fokusiran, prije svega, na samoodbranu, hapkido insistira na principu kruga, što znači da napade ne treba blokirati, nego ih pokretom u obliku kruga vratiti ka izvoru. Majstor hapkida, Anel Hozić iz Bugojna, kaže da je ovaj sport koktel korejsko-japanskih vještina, pa, kao takav, podrazumijeva izuzetno zahtjevne pokrete.

Hozić, koji je istovremeno i majstor taekwondoa, osvojio je zlatnu medalju u apsolutnoj kategoriji na Evropskom prvenstvu u hapkidu održanom prošlog mjeseca u Frankfurtu. Međutim, njegov put do evropskog zlata nije bio nimalo lahak. Njegova priča o skupljanju materijalnih sredstava po firmama za odlazak na Evropsko prvenstvo mnogo govori o stanju u kojem je bosanskohercegovački sport općenito, a posebno o tome kako stoje sportovi koji su u razvoju. Trenutno u našoj zemlji djeluju dva hapkido-kluba, u Bugojnu i Sarajevu, ali se sve više mladih ljudi odlučuje baš za ovaj sport.

MAJSTOR TAEKWONDOA I HAPKIDA

Hozić je u razgovoru za Stav kazao da se još završavajući osnovnu školu odlučio ozbiljnije baviti sportom. “Opredijelio sam se za borilačke vještine, a glavni moto bili su mi vlastita sigurnost i zaštita slabijih. Nakon godinu dana treninga, moje prvo takmičenje bilo je u Livnu 2008. godine, kada sam osvojio bronzanu medalju. Od tada mi se otvara put u taekwondou, te kao junior osvajam brojne medalje na lokalnim i regionalnim turnirima. Dvije godine nakon prvog nastupa, učestvovao sam na istom takmičenju u Livnu. Inače, Livno sam upamtio po neugodnoj publici. Kao takmičara atraktivne juniorske kategorije – 73 kg, u finalnoj borbi dočekao me borac iz poznatog kluba “Marjan” iz Splita. Pri ulasku u borilište proučio sam Fatihu, a kamere mjesne televizije automatski su ugašene uz urlik publike. Kraj prve runde bio je okončan rezultatom 2:2, ali sam drugu rundu ubrzo završio nokautom. Nakon toga mi prilaze kamermani i zaprepašteno pitaju: ‘Što ne reče da ćeš to uradit?’”, prisjeća se Hozić svojih juniorskih nastupa.

Hozić juniorsku karijeru završava na turniru A klase “Jastreb Open” u Zagrebu, koji je internacionalnog karaktera i na kojem su učestvovali takmičari iz petnaest zemalja. Na ovom turniru gubio je od domaćina turnira u polufinalima, nakon čega se osjećao nepravedno oštećenim od sudaca.

Majstorsko taekwondo zvanje stekao je 6. augusta 2011. godine polaganjem crnog pojasa u Sarajevu pred Vinkom Žgancem (8. DAN), a trenersku priznanicu Međunarodnog olimpijskog komiteta zasluženo dobiva 10. decembra 2012. godine. “Uporedo s ovom vještinom, aktivno sam se bavio i hapkidom. Crni pojas i zvanje majstora ove vještine stekao sam 7. novembra 2010. godine u Zagrebu, polaganjem pred predsjednikom Hapkido saveza Hrvatske Mladenom Kužnikom (7. DAN). Osvojena priznanja i medalje u oba sporta olakšale su mi upis na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu 2013. godine, nakon čega pravim kratku sportsku pauzu posvetivši se studiju”, kaže Hozić.

NA KROVU EVROPE

Početkom 2014. godine učestvovao je na Evropskom hapkido-prvenstvu u Zagrebu. “Tadašnji sastav tima Bosne i Hercegovine činili su: Alen Ivković, Džejlan Kaltak, Hamza Malbašić, Bojan Lalić, Haris Husić, Amel Novalić i ja. Zauzeli smo 3. mjesto, iza Hrvatske i Rusije. Što se tiče individualnog nastupa, osvojio sam srebrenu medalju, za koju sam u polufinalnoj borbi savladao reprezentativca Hrvatske rezultatom 7:6. Nakon toga me u finalu dočekuje Alexey Kotenkov, koji je uposlenik specijalne jedinice u Rusiji, od kojeg gubim rezultatom 8:4. Za odlazak na ovu prvenstvo nismo imali finansijsku podršku, pa smo išli o vlastitom trošku. Tad mi je bio potreban studentski kredit kako bih otišao na to takmičenje da predstavljam Bosnu i Hercegovinu”, pojašnjava Hozić.

Tri godine nakon osvojenog srebra, Hozić se odlučuje otići na Evropsko prvenstvo koje se održavalo u Frankfurtu. “Na inicijativu mog prijatelja Alena Ivkovića, odlazimo 27. maja 2017. godine na Evropsko hapkido-prvenstvo u Frankfurt. Prije samog odlaska, želim to istaknuti, bili smo na izdahu snage i živčano slomljeni. Prikupljajući sredstva za odlazak, obilazimo pola Bosne, od Ministarstva sporta i kulture, načelnika Općine Bugojno, do privatnih biznismena koji su jedini čuli naš glas i kojim se ovim putem zahvaljujem.”

Alen Ivković, Hozićev kolega, na Evropskom prvenstvu osvaja bronzanu medalju. Na eliminacionoj listi dospio je do polufinala i nakon toga izgubio od državnog prvaka Austrije. “Moj nastup krunisan je zlatnom medaljom, za koju sam u polufinalnoj borbi predstavnika Austrije pobijedio 3:2, te u finalnoj borbi diskvalificirao domaćeg njemačkog reprezentativca rezultatom 7:2, postavši time evropski hapkido-prvak apsolutne kategorije. Nakon okončane finalne borbe, s emocijama sam mislio na svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu”, prisjeća se Hozić, ističući da je na pobjedničkom podiju bio ponosan što je iz Bosne i Hercegovine, uprkos tome što mu država ni na koji način nije pomogla da dođe na evropski tron. Ipak, nada se da će se i to promijeniti i da će svi nivoi vlasti napokon u sportskim talentima prepoznati najbolje ambasadore Bosne i Hercegovine.

 

PROČITAJTE I...

Stara narodna poslovica diktira da se ne živi u mjestu gdje nema hafiza i hećima. Postoji i mišljenje uleme kako je dužnost svake zajednice da u svojim redovima ima hafiza Kur’ana. Slijedeći to, drago mi je da sam – nakon povratka hafiza Fidanija u Sarajevo – popunio tu prazninu u Sloveniji, a svakako se nadam da neću dugo ostati sam i da ćemo, ako Bog da, u Sloveniji imati još čuvara Božije Objave

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!