Možda je, ipak, neko genijalan držao moje pero

Desi se da napišem nešto, što bismo rekli, iz čista mira (tj. nemira!) i za svoju dušu, mada ni tu nisam siguran odakle je to došlo. Ne znam da mi je moje čitalačko iskustvo išta pomoglo, mada svaka pročitana knjiga i pjesma ostavi neki utisak na vas, jer kad uđete u jedan novi svijet, htjeli to ili ne, vi u jednom momentu progovorite jezikom tog svijeta. Ali više od čitanja kod mene je utjecaj tekije, dersova Mesnevije, derviških sijela, sevdalinki i ilahija koje smo slušali, pjevali i učili

 

Veliki dio svog života proveo je uz hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, sarajevskog mesnevihana i hatiba Careve džamije. Pored hadži hafiza Hadžimulića, družio se i s drugim bošnjačkim duhovnim kolosima druge polovine 20. stoljeća, kakav je zasigurno bio i šejh Halid ef. Salihagić. Ta su druženja s velikim ljudima, prije svega s hadži hafizom Hadžimulićem, ostavila snažnog traga na njega i njegovu poeziju, a napisao je neke od najljepših ilahija i kasida na bosanskom jeziku. Među njima su Kad procvatu behari, Jakubova tužaljka, Ej vatan, Dođe Gazi Husrev-beg… Ime mu je Šaban Gadžo, a za Stav govori o ramazanima provedenim uz hadži hafiza Hadžimulića, njegovoj nevjerovatnoj rukopisnoj ostavštini, druženjima s Nedžadom Ibrišimovićem, važnosti čitanja, o svojoj biblioteci i knjigama koje je sam napravio, o tome kako je nastala ilahija Kad procvatu behari…

STAV: Godine svog života proveli ste uz hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, znamenitog sarajevskog mesnevihana, imama i hatiba Careve džamije, prevodioca klasične islamske književnosti i bibliotekara Gazi Husrev-begove biblioteke. Kako je bilo slušati Mesneviju od ovog velikana?

GADŽO: Tri su faze kazivanja Mesnevije u životu hadži hafiza Hadžimulića vezane za nas: prva faza je period od 1985. do 1988. godine. To je period kada je hadži hafiz Hadžimulić kazivao Mesneviju za nas sedmericu, u svojoj kući, u Curku br. 5. (“Evo nas k'o ‘Jedileri’!” – tako bi govorio hafiz, šaleći se.) To su bila, može se reći, skoro ilegalna druženja jer je to period komunističke vlasti kada je njegova kuća bila pod budnim okom UDBA-e, a i mi sami skoro svaki put kad bismo se vraćali od njega zaustavljani smo od noćnih patrola milicije, legitimizirani i ispitivani: gdje smo bili, odakle idemo, šta smo radili… Desilo se jednom, na svu sreću, tu noć nije bio ders, da je neko sa sokaka, s ciljem da ubije hafiza ili nekog od nas, bacio tešku kamenčinu na čardačić (našu dershanu), koja je razbila dupla stakla na prozoru i pala pred hafizovu peštahtu. Hadži hafiz to nije htio dirati već je sačekao nas da vidimo šta je bilo. Nije dao da se taj razbijeni prozor ponovo sav ustakli, ostavio je jedno staklo onako kako je izgledalo poslije tog napada, i to je tako ostalo sve do ovog posljednjeg rata. Da je bio ders tu noć, sigurno bi neko od nas bio mrtav, jer nema te glave, makar da je i bosanska, koja bi podnijela taj udarac.

To je ta prva faza, puna iskušenja, ali nama najdraža i najljepša. Ders bi obično počinjao oko ponoći, kad zaspu ćafiri, kako bi govorio hadži hafiz Hadžimulić. Prvo bi s gramofona čuli malo naja, a potom bi, u potpunoj tišini, počinjao ders. Odjednom bi šiše počelo škripati, čulo bi se pucketanje greda, što bi hadži hafiz Hadžimulić propratio riječima: “Kažu da se ovako meleki spuštaju!” A nekada bi govorio: “Eno, ondje” – pokazujući na jedan ćošak mindera – “sjedi hazreti Mevlana i sluša ders.” Iza dersa bi bilo čašćenje (skromna sofra), a potom druga kahva uz koju bi se progovorilo o dersu i drugim temama. To je tako trajalo dva puta u hefti (utorak i subota navečer) oko dvije i po godine, za koje nam je vrijeme hadži hafiz uspio kazati kompletna prva dva đilda i skoro polovinu trećeg, gdje je stigao Fejzullaha ef. Hadžibajrića, čije je kazivanje Mesnevije tada ulazilo u 23. godinu. Tada hadži hafiz preuzima emanet mesnevihana od Fejzullah-efendije i prelazi s dersovima u tekiju na Mlinima. To je druga faza njegovog kazivanja dersova, koja je potrajala do 1992, kada rat zaustavlja sve. Treća je faza poslijeratna, kada se Mesnevija ponovo vraća u hafizovu kuću, a broj slušača znatno se proširio, tako da je ponekad znalo biti i više od 40 osoba na dersu.

STAV: Pored Hadžimulića, imali ste se priliku družiti i sa šejhovima, poput Halid‑efendije Salihagića, ali i s piscima, poput rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Koliko su Vas oblikovala ova druženja?

GADŽO: Začudno je to kako je Allah, dž. š., baš u tom teškom vremenu dao tako velike ljude, koji su sjedili negdje u budžacima, daleko od javnog života, a čija se riječ ipak čula i imala snagu kakvu samo istina može imati. Te njihove riječi, koje su dolazile do nas raznim putevima, budile su u nama čežnju i želju da se susretnemo s njima, da ih vidimo i upoznamo. Tako se i meni otvorio put do hadži efendije Halida Salihagića. Bilo je to davne 1979. godine, kada sam s jednim efendijom i dvojicom književnika, iza jacije, prvi put sjeo s efendijom Salihagićem. Ja sam dotad mislio da su književnici sveti ljudi, ali te noći ja sam prvi put uživo vidio svetog čovjeka, slušao šta i kako govori i ostao, malo je reći, zadivljen, već potpuno uzet, poništen, ali i nadahnut. Iz njega je prosto frcao ilum, bilo koja tema da je i bilo koje pitanje da mu se postavilo, iz bilo koje oblasti, on je o svemu znao govoriti, i to tako originalno i nadahnuto, nešto što nikad do tad niste čuli niti negdje pročitali – čisti ilham, nadahnuće.

Od njega sam čuo nevjerovatne stvari o Ilhami-babi i, kada bih s tim izašao u javnost, nastala bi opća pometnja… Ali, on je govorio i o književnosti, pa je jednom rekao da bi od svih umjetnosti, kada bi mu se pružila prilika da bira, izabrao književnost za studij, jer se čovjek i odlikuje govorom, a osim toga, i Pejgamber se radovao svojim pjesnicima, a brojni su i ashabi kojima je stih bio drag. Ja sam tad studirao komparativnu književnost, položio ispit iz teorije književnosti kod pokojnog prof. Lešića, nešto i sam pisao (razumije se, pjesmice), ali mi nije bilo nikako jasno kako nastaje pjesma. To mi je sve objasnio, mada nisam izgovorio pitanje, ali sam došao s njim; pa niste ga trebali ni izgovoriti, on je znao šta vas interesuje; znao je šta nosite sa sobom. Rahmetli Nedžad, kao pisac s iskustvom, sve mi je to potvrdio što je efendija Salihagić govorio, on, koji je živio život pisca.

STAV: Nedžad je bio Vaš kućni prijatelj. Kako ste se upoznali i kako se razvijalo vaše prijateljstvo?

GADŽO: Podrazumijeva se da sam ga poznavao preko njegovih dotad objavljenih knjiga, viđao ga i pratio njegov rad, ali naše pravo druženje počinje 1996. godine, kada smo zajedno bili na hadžu. Sjedili smo jedan do drugog i dijelili sobu, zajedno bili u tavafu, na Arefatu i kod Pejgambera. Živi sam svjedok nastanka njegovog putopisa s hadža, jednog nadahnutog i živog teksta. Čak sam mu od hadži hafiza Hadžimulića proslijedio jedan bejt od Mula Džamije o Ćabi, koji je on uvrstio u taj putopis. Ono što je on govorio o književnosti potpuno se podudaralo s mojim shvatanjem. Ne poredim se s njim – on je gromada, a ja sam praška – nego hoću da kažem da mi se sviđalo to kako je on shvatao književnost i koliko je bio svjestan književne sujete.

Onda, volio je Tolstoja i Gazalija, koje sam i ja nosio u srcu. Od tog hadža redovno smo se viđali: dolazio mi je kući i ja išao njemu. Bio sam svjedok svim djelima koja su nastajala poslije (posebno Ruhani i šejtani inspiracija, drugi dio Adema Kahrimana, Vječnik i El‑Hidrova knjiga). On bi mi čitao nova poglavlja koja bi napisao pa bismo razgovarali o tome. Bio je veoma druželjubiv, prijatan, duhovit i mudar sagovornik. Originalan i neponovljiv i u govoru i u pisanju. Najbolji opis Nedžada dao je Sidran u antologijskoj pjesmi Prestanak opće opasnosti. Tamo je sve rečeno: o njegovoj darovitosti, o tom spoju čovjeka i njegova dara, o njegovoj tobi; o tom jednom koraku koji nije otišao ni udesno ni ulijevo, “već u kuću i pod krov revne i smjerne molitve”. A svoj visoki sud o njemu izrekao je Sidran veoma hrabro, direktno, bez pjesničkih metafora, kazavši: “Ostajem pri svojoj nedokazivoj tvrdnji da je Nedžad Ibrišimović najdarovitiji umjetnik što ga je Bosna rodila.” Pa i ja stajem uz ovu Sidranovu tvrdnju.

STAV: Zbog čega su važna druženja s velikim ljudima? Zbog onog što se nauči kroz govor ili onog što se nauči kroz šutnju? Zbog iluma ili edeba? Znanja ili spoznaje?

GADŽO: Sve je to kod njih: i govor i šutnja, i ilum i edeb, i znanje i spoznaja. Šejh Sirri-baba, k. s., u jednoj ilahiji kaže: “Upoznat se ko je željan, sa Hazreti Allahom / Nek sohbeti samo sidkom, sa kavmi-ehlullahom!” A oni su govorili da je čovjek i došao na ovaj svijet radi spoznaje, pa ko nema potrebe za tim, on je izgubio ono ljudsko kod sebe i njegov život je na nivou životinjskog, pa čak i gori. A na taj put spoznaje kreće se ostavljanjem harama, a prihvatanjem za halal (prema hadisu: El halalu bejjinu, vel haramu bejjinu) i s dovom: Rabbi, zidni ilma (Gospodaru moj, povećaj mi znanje). Jer je znanje to koje prosvjetljava i oživljava srca, a daje ga opet samo Allah, kome on hoće, i samo On može oživjeti i prosvijetliti srca, a to može učiniti preko nekoga. Mi vjerujemo da je to dato našim učiteljima. Samo, edeb je prije svega. Edeb, ya Hu! U Karabegovom prijevodu Kur'ana stoji: Ne zaboravljajte na velikodušnost u svojim uzajamnim odnosima! (“Nemojte zanemarivati pažnju i poštovanje jedni prema drugima! Lijepo se ophodite među sobom!”, govorio bi hadži hafiz Hadžimulić.) Jer, Allah vidi šta vi radite! (Bekare, 237). A hazreti Mevlana kaže, a to smo opet čuli od Hadžimulića: Čovjek (Ademov sin), ako je bez odgoja, on nije čovjek. Razlika između čovječijeg tijela i životinje jest odgoj. Otvori oči, pa pogledaj: čitav Kur'an, sve ajet po ajet, značenje im je i smisao: Kur'an – to je odgoj! A uz taj lijep ahlak, doći će i ostalo.

STAV: Hadži hafiz Hadžimulić bio Vam je posebno naklonjen, o čemu svjedoči i podatak da je upravo Vama ostavio svoju rukopisnu ostavštinu, među kojom i dnevnike koje je vodio cijelog svog života. Priredili ste i objavili dva toma Dnevnika, kao i knjigu njegovih izabranih hutbi. Pored toga, napisali ste autorske knjige Prvi i posljednji ders i knjigu Šta se čitalo i slušalo kod Hadži Hafiza. Koliko je tih materijala još ostalo i šta nam njihov kvantitet i kvalitet govore o životu ovog sarajevskog mesnevihana?

GADŽO: Ja sam jednom rekao da bi se od te Hadžimulićeve pisane zaostavštine mogla sastaviti ne jedna, dvije ili tri, već sto i jedna knjiga. I zaista je to tako, ako se uzme u obzir njegov rukopis Mesnevije i Hafizovog Divana, njegove hutbe (preko 1.500 hutbi), njegovi dnevnici podijeljeni u nekoliko tematskih cjelina: Intimni dnevnik, Dnevnik svakodnevice, Šeherska hronika, Dnevnik GHB biblioteke, Portreti, Razgovori i Uspomene. Međutim, mnogo je raznog svijeta ulazilo u njegovu kuću i ja ne znam tačno šta je i koliko je od toga sačuvano, ali i ovo što je došlo do nas veoma je vrijedno i zanimljivo. Sve nam to daje sliku hadži hafiza Hadžimulića kakvog smo ga i poznavali, pa dok čitate te zabilješke, imate osjećaj da se opet vratio nama, da sijeli i razgovara s nama; jedan izvanredno emotivan doživljaj.

STAV: U knjizi Šta se slušalo i čitalo kod Hadži Hafiza pisali ste o ljubavi prema knjizi koja se gajila u njegovoj kući. Pored islamske literature, tu se govorilo i o velikim imenima svjetske književnosti. Sve je to ostavilo snažan utjecaj na Vaš odnos prema knjizi, kako u čitalačkom, tako i u bibliofilskom smislu. Vi zasigurno posjedujete jednu od najbogatijih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Zbog čega je važno razvijati poseban odnos prema knjizi? Prepoznajete li da mlađe generacije razvijaju taj odnos prema pisanoj riječi?

GADŽO: Rahmetli Nedžad Ibrišimović imao je običaj reći kako je i Allah, dž. š., izabrao baš Knjigu da se obrati ljudima, aludirajući time na važnost i vrijednost knjige. A rahmetli hadži Alija Kutub rekao bi da je čitanje razgovor s piscem knjige. Hadži efendija Salihagić, k. s., tražio je od nas da čitamo, kazavši jedne prilike kako čitanje širi vidike, posebno putopisi. Ko ne može da putuje, govorio je on, nek čita putopise, preporučivši romane Pearl Buck, koja piše o Kini. Oni će mu, govorio je, približiti taj svijet, a i vidjet će čime se sve služe, šta rade i kakav trud ulažu kršćanski misionari. Čovjek ne smije dozvoliti da mu se desi zastoj u kontemplaciji, mora se uvijek nečim zanimati, makar, kaže, rješavaj ukrštenice, jer je tok života, njegova snaga, kao tok jedne rijeke. Kad rijeka presahne, ostaju lokve ustajale vode i u tim lokvama javljaju se novi životi kojima to tlo pogoduje, a tako se objašnjava i savremena bolest – rak.

Ne smije se, dakle, dozvoliti da duh zamre u čovjeku, jer je duh ono što daje snagu i vitalnost čitavom životu. Naš hadži hafiz Hadžimulić je govorio da čitati treba sa suhom olovkom u ruci, da se podvuče ono što ti se svidi i ono što je važno. Njegov odnos prema knjizi posebna je priča. On je neke svoje, posebno drage mu knjige, uokvirivao u teget pakpapir, pa one i danas izgledaju kao nove, kao da su tek sad štampane. Danas je sve devalvirano, čitaju se svjetski bestseleri čiji je učinak ravan učinku žvakaće gume. Glavni problem današnjeg čitaoca jeste preskakanje gradiva: Ne čitaju se klasici, koji su mjera svega vrijednog u književnosti. Oni su, kako je govorio Salihagić, crpili svoje ideje iz djela božanskog porijekla, zauzimali su se, dakle, za moral univerzalnog značenja i takve su ideje pronosili svojim djelima, a to nikad ne može zastarjeti. Oni bi morali biti onaj lakmus-papir, indikator kroz koji bi se propustili i ti silni bestseleri da pokažu svoje pravo lice, ali današnji čitalac nema taj indikator i zato mu se može podmetati sve i svašta.

STAV: Neki Vaši poznanici imaju običaj reći: ukoliko Vi nemate neku knjigu – ona još nije ni napisana. Možda to zvuči kao simpatična dosjetka, ali ona je netačna upravo zbog toga što Vi imate i one knjige koje još nisu napisane. Tako ste, naprimjer, sami napravili knjige o Miradžiji Alaudina Sabita Užičanina i knjigu o Abdurrahmanu Sirriji i Oglavku, zbog oskudnosti knjiga o ovim temama… S obzirom na Vaše bogato iskustvo, kako gledate na trenutnu književnu produkciju? Štampamo li dovoljno bitnih knjiga? Koliko nam knjiga još “fali”?

GADŽO: I meni se dešava da se zaletim pa kupim nešto što me razočara, a onda to čuvam kao urnek, za pouku. Ja volim imati na jednom mjestu sve vezano za neke meni drage pisce, neke meni drage ljude, teme i objekte. Tako pravim vlastite hrestomatije gdje uvrštavam sve ono bitno iz periodike vezano za određenog pisca, osobu ili temu koja me zanima. To su tekstovi iz predratne i postratne periodike, književnih časopisa i dnevne štampe; neki su stari i preko 40 godina. Tako imam vlastite knjige o hazreti Mevlani i Mevlevijskoj tekiji, o Kreševljakoviću, Bašagiću, Mulabdiću, Ćatiću, Nedžadu Ibrišimoviću, Maku, Sidranu, Džemi Latiću, Tolstoju, Puškinu, Selimoviću, Mirku Kovaču, Ikbalu, Goetheu, čak i o Andriću!, hadži Mujagi, našem hadži hafizu Hadžimuliću itd. Što se tiče naše trenutne književne produkcije, izdvojio bih Mevlud Džeme Latića, koji još nije štampan, i roman Kad sam bio hodža Damira Ovčine, dva vrijedna djela koja su pravo osvježenje na našem književnom polju; iz bosnistike bih izdvojio tri najnovije knjige prof. Sanjina Kodrića, tri kolosalne studije o bošnjačkoj i bh. književnosti. A šta nam fali? Ja bih lično volio imati leksikon naših pisaca i klasičnu enciklopediju BiH.

STAV: Kako je hadži hafiz Hadžimulić provodio mjesec ramazan? Kako je izgledao jedan njegov ramazanski dan?

GADŽO: Ja još nisam sreo osobu koja se toliko radovala ramazanu kao što je bio on. On je govorio: “Kako se bliži ramazan, osjećamo prosto da se Kur'an spušta, kao da se sad objavljuje. Spušta se u naša prsa. Osjećamo kako nam se prsa šire da bi primila tu Objavu.” Hadži hafiz je prije rata učio tri mukabele: sabahsku u Begovoj džamiji, prijepodnevsku u Carevoj i ikindijsku u Ferhadiji, a teraviju je klanjao u Carevoj. U sve tri džamije predvodio je i namaz, tako da smo mi letili za njim da klanjamo u džematu, jer je to bila jedinstvena prilika da svih pet vakata klanjamo za njim, pošto bi i akšam klanjali negdje na iftaru gdje smo bili svi pozvani. To nam je bila kao jedna vrsta virda, koji bismo sami sebi zadali, da uspijemo svih pet vakata klanjati za njim, vjerujući da će nam ti namazi sigurno biti primljeni. On je uz ramazan dobijao posebnu snagu i ono što je on mogao izdržati ne znam da može bilo ko drugi. Iza teravije bi bila obavezna kahva kod njega kući, gdje bismo poslušali neku sevdalinku, nešto zanimljivo pročitali ili neobavezno progovorili, a obavezna je bila sevdalinka Širi mjesec po Igmanu zrake (koju bi nam otpjevao Velija ili Himzo) radi onog stiha: Gdje ste noći, ramazanske puste…

STAV: Autor ste brojnih pobožnih pjesama, ilahija i kasida. Neke od najpoznatijih jesu Kad procvatu behari, Ej vatan, Dođe Gazi Husrev-beg, Jakubova tužaljka… Koliko su druženja s hafizom Hadžimulićem utjecala na Vaš poetski izraz i na senzibilitet tih tekstova? Koliko je na njih utjecalo Vaše čitalačko iskustvo?

GADŽO: Ma ja sam potpuni amater što se tiče poezije. Nit sam ja Avdo Sidran nit Džemo Latić, ti znalci pjesme i stiha, već neko kome je to sporedna stvar u životu. Nikad se ja nisam time bavio kao pjesnik, već kao učenik jednog velikog čovjeka čije sam “želje” na neki način ispunjavao. Velija i ja smo imali svoju tačku na akademiji Šebi-arus, obilježavanju dana preseljenja Mevlane Dželaluddina Rumija na bolji svijet, na kojoj smo se prvi put pojavili 1984. s Jakubovom tužaljkom. Od tad, za svaki sljedeći Šebi-arus hadži hafiz Hadžimulić bi rekao: “Pitaju, šta ćete ove godine pripremiti?” Ja bih pustio uho i vrebao ideju, jer sam vjerovao da će je on ponuditi, on ili Mesnevija, i tako bi nastajala nova pjesma. Eto, vidite koliki je njegov utjecaj bio. A desi se da napišem nešto, što bismo rekli, iz čista mira (tj. nemira!) i za svoju dušu, mada ni tu nisam siguran odakle je to došlo. Ne znam da mi je moje čitalačko iskustvo išta pomoglo, mada svaka pročitana knjiga i pjesma ostavi neki utisak na vas, jer kad uđete u jedan novi svijet, htjeli to ili ne, vi u jednom momentu progovorite jezikom tog svijeta. Ali više od čitanja kod mene je utjecaj tekije, dersova Mesnevije, derviških sijela, sevdalinki i ilahija koje smo slušali, pjevali i učili.

STAV: Jakubova tužaljka jedna je od estetski najuspjelijih kasida / elegija napisanih na bosanskom jeziku. Hadži hafiz Hadžimulić bio je oduševljen ovom kasidom, pa je lično uzeo prekucati tekst. Radeći na tome, Hadžimulić je napravio jednu “grešku” u kucanju koju Vi poslije niste ispravljali… O čemu se radilo?

GADŽO: U jednom stihu ja sam rekao: Starost mi je stigla kosti, a Hadžimulić, kad nam je pokazao prekucan tekst kaside, počeo se k'o pravdati: “Eto”, kaže, “omakla mi se jedna greška prilikom kucanja, i to u jednom slovu, u riječi stigla, umjesto i, ja sam otkucao e, pa je ispalo stegla kosti, ako se autor neće ljutiti!” – rekao je kroz osmijeh. Kako ljutiti, pomislio sam, to je majstorska ispravka.

STAV: Vašu ilahiju Kad procvatu behari snimilo je nekoliko izvođača. Prva je, čini mi se, bila Zehra Deović. Kasnije su ilahiju snimile “Arabeske” i “Zabranjeno pušenje”. Međutim, tada je grubo unakažen tekst ilahije. Svih sedam kata nebesa, koje ste Vi znalački utisnuli u samo jedan stih, neko je uspio izgurati, a u tekst ubaciti nekakvu “kulu na nebesima”. Kako se osjećate kada slušate ovu izvedbu svoje ilahije?

GADŽO: Nije moje da se ljutim i negodujem. Nešto što predate svijetu više nije vaše, a svaka izvedba ove ilahije ne govori više o autoru već o samom izvođaču i njegovom doživljaju pjesme. Svašta je bilo s tom ilahijom, od toga da se govorilo i pisalo da je stara narodna, do toga da je to djelo genija. Potpisivana je svakako, pa me jednom nazvao rahmetli Nedžad, kad je vidio u jednim novinama potpisana dva muzičara kao autori ove kompozicije, i rekao: “Hadžija Šabane, i ja sam posumnjao da si ti ovo napisao, jer, evo, sad dva imena stoje u potpisu!” Naravno, šalio se. I Sejo Sekson morao je u Beogradu, u intervjuu koji je dao za beogradski NIN, razuvjeravati novinara da to nije stara narodna pjesma, već da je njen autor naš savremenik i da živi u Sarajevu. Isto tako, jedan moj prijatelj bio je prisutan na jednom koncertu u Austriji gdje je nastupala i Zehra Deović, pa se poslije progovorilo i o toj ilahiji, za koju je i ona tvrdila da je stara narodna pjesma. (Ne znam samo kako joj hor Gazijine medrese nije rekao odakle im pjesma, pošto su je oni “skinuli” sa Šebi-arusa, pa izvodili na čuvenom koncertu ilahija i kasida u Zetri, a potom i snimili?!)

Taj moj prijatelj Mustafa Čaušević rekao je Zehri da to nije narodna pjesma već pjesma koju je napisao njegov ahbab Šaban Gadžo, na što je ona rekla: “Ako je to tako, onda je taj čovjek genije!” Nisam genije, ali sam napisao genijalnu pjesmu! Možda je, ipak, neko genijalan držao moje pero?! Uvijek se nekako nađe neko da me zaštiti a da se ja i ne pomjerim niti riječ reknem. Tako je i Mursel, urednik Stava, izvanredno odreagirao na spot koji ide uz tu pjesmu u filmu Nafaka. Taj spot, ali ne i muzika, nešto je najružnije što se desilo toj ilahiji.

Što se tiče kule na nebesima, vjerovatno da malo vuče na nešto kršćansko, ali nema veze, znači da se i njima sviđa. Pričao mi je prof. M. Džanko kako je prisustvovao sahrani jedne ugledne profesorice, doktora književnosti, kojoj je na sahrani, prema njenoj oporuci, svirana ova ilahija s izvornom melodijom. Zato ne treba biti strog i brzoplet u osudi jer ne znamo mi šta sve kriju ljudska srca i šta ih sve može dirnuti. A mi derviši, znate, možemo sve na drugi način protumačiti i na hajr okrenuti, pa i tu kulu na nebesima: Možda su mislili na Bejtul-mamur (nebesku Ćabu)?! Tako da mi ta kula na nebesima ne smeta. Na sve to ja nisam imao nikakav utjecaj, pa nek pjeva kako god ko hoće.

 

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!