Možda četvorica jednog broji, možda se četiri jednog boji

Možda bismo trebali pripaziti šta izgovaramo jer iza svakog grma čuči neki Boro Dežulović da nas nauči pameti. Izleti iz grma, otvori mantil da pokaže vic i kaže: “Merhaba, Kožo!” A Bošnjaci odgovore: “Bok, Boro!”

Predramazanski koncert “Moj ummete”, umjesto u Zetri, održan je u Skenderiji, ali datum nije bio promijenjen. Održao se na dan kada je Vojska Republike Srpske granatom masakrirala omladinu na Tuzlanskoj kapiji. Je li moralno pjevati na taj dan, pitali su se mnogi? Možda će ovo dodatno antagonizirati odnose između Tuzle i Sarajeva, možda bi trebalo nastaviti živjeti i pjevati bez obzira na datume, a možda bi ipak trebalo pripaziti na rokovnik bošnjačkih tuga.

Možda će ipak biti bolje jer će Božo Vrećo imati kome pjevati, udaje se u Beograd. Neka se mladi vesele, glavno je to da je ljubav pobijedila. Pjevao je i on neku glazbenu parafrazu šehidske pjesme s homoerotskim doživljajem rastanka. Možda je trebalo uvrijeđeno reagirati jer sa šehidskim rastancima nema zezancije, možda samo okrenuti lice ili promijeniti kanal.

Možda, ko će znati.

Možda ne bismo trebali dopustiti da se Sandžaklije osjećaju manje vrijednim jer su u pravu oni koji kažu da su upravo oni najsrčaniji dio bošnjačkog naroda. Onaj koji to prepoznaje voli ih upravo zbog toga, jer ti ljudi ne kalkuliraju sa svojim identitetom, a možda su se neki veselili što su prozvani jer su navodno došljaci strašno sposobni i ambiciozni, pa se autohtone Sarajlije i Tuzlaci i Zeničani i Mostarci osjećaju ugroženim. Amerikanci brane svoj način života od tih divljih plemena s istoka, pa što ne bi i građani naših bosanskih “metropola”. Bez obzira na to, možda je sasvim legitimno braniti “naš način života” od Fahrudina Radončića, koji možda nema problem genetske pripadnosti Bošnjacima, ali zasigurno ima one ideološke. Sandžaklije su prvi koji su to prepoznali i uopće ga ne bendaju. A možda im više uopće nije ni stalo, ko će znati.

Možda bismo trebali pripaziti šta izgovaramo jer iza svakog grma čuči neki Boro Dežulović da nas nauči pameti. Izleti iz grma, otvori mantil da pokaže vic i kaže: “Merhaba, Kožo!” A Bošnjaci odgovore: “Bok, Boro!” Ili Srđan Puhalo koji se raspojasao na svom profilu na Facebooku, pa se nešto ibreti “jer mu je jedna cura iz Federacije BiH priznala da je juče prvi put vidjela živo prase i to u Istočnom Sarajevu, a ima 25 godina”. Pa Puhalo pita: “Jel to multikulturalnost braćo Bošnjaci?” Neko mu odgovara da ima srpskih djevojaka od 25 godina u RS-u koje nikada nisu vidjele tramvaj. A neko da ima srpskih djevojaka iz Vlasenice, Rogatice, Bileće i Nevesinja da nisu nikada vidjeli živog Bošnjaka. Pa šta je onda multikulturalnije – ne vidjeti živo prase ili ne vidjeti živog komšiju? Možda da se sada pitate o moralu nevladinog sektora i nezavisnih političkih analitičara?

Možda je to o moralu duhovito pitanje, a možda i nije. Možda uvijek ima neki naivni bošnjački curičak da u haljinici utrči Puhalu u ideološki zagrljaj, a možda i nema. Ko će ga znati?

Možda će sve biti nabolje jer čujemo da se fina gradska raja usplahirila oko “Prvog austrijskog bala” u Bosni i Hercegovini, koji će se održati u sarajevskoj Vijećnici. Pa su tu neka pićenca i posjeta bečkom kafiću “Aida”, pokloni za dame, frakovi i bijele leptir‑mašne, smokinzi i duge balske haljine. Evropa, buraz! Na lijepoj smeđoj Miljacki, nije, bogami, malo osjećati se poseban kao Austrijanac. Glavno da se ne osjećaš kao Turčin, glavno da svako malo trubiš o neosmanizaciji i erdoğanizaciji. Eh, možda je Sarajevo puno Pepeljuga, a možda je Emir Suljagić austrijski princ.

A ja sam jednom išao raditi reportažu o Stocu. Pa iš'o i iš'o i ničega zadugo nije bilo na cesti, ni živog komšije ni živog praseta. I onda sam na horizontu ugledao munaru pa sam bio sretan. I nije bilo možda, jer sam znao da sam sretan. Ali, kako su naši Bošnjaci u Stocu? Možda to više nikoga nije briga, a možda i jest, ko će ga znati?! Opet će novinari Stava morati po reportažu da saznamo razliku između praseta, živog komšije i kamene hercegovačke munare.

Bila neka “četvorica”, pa išli, išli i ošla trojica. Možda se SDA raspada, a možda i ne. Haman pišu pred svake izbore da se raspada, pa se ne raspadne, i onda Esad Bajtal i Enver Kazaz od tuge neprebolne zavijaju poput srpskih baba narikača. Iz SDP-a stalno neko izlazi, iz DF-a nije ni ušao a već je izašao, ali to nikoga ne zanima jer je možda bio u pravu Mak Dizdar kada je napisao: Četvorica jednog vode / Jednog vode četvorica / Četvorica jednog broji / Četiri se jednog boji.

Možda je sve relativno, a možda i nije. Od toliko možda, a ko će ga znati, možda bi bilo bolje da se Bošnjaci fino spakiraju i odsele nekuda. Mislim, ako im već nije stalo i ako je sve relativno. Ako su vrijednosti postale nevrijednosti, ako im ništa ne valja, ako ih boli glava, ako im je Ilija bliži od Alije, ako im stradavaju živci, ako prijevremeno sijede, ako u Bosni ama baš ništa ne valja.

A možda ima modra rijeka, a možda i nema.

I možemo mi do Sudnjeg dana ovako, ali valja i nama preko rijeke.

Amin!

Sljedeći članak

MUKE S NOVOSLAVENSKIM

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!