Mozaik bosanske tradicije o mrtvima

“Htjela sam uključiti što više kazivača i pokazati savremeni trenutak običajne prakse Bošnjaka, neobično važnog segmenta koji se tiče običaja koji prethode smrti, prate trenutak smrti i koji se onda nastavljaju čak i vrlo dugo, duže nego što bismo očekivali. Htjela sam pokazati koje mjesto mrtvi i sjećanje na mrtve imaju u našoj tradiciji”, kazala je autorica Aiša Softić

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine organizirao je 28. oktobra promociju knjige Obećani čas – običaji bosanskohercegovačkih muslimana vezani za smrt autorice Aiše Softić. Promotori knjige bili su prof. dr. Amila Buturović, profesorica islamistike na Univerzitetu York u Torontu, i prof dr. Mirza Hasan Ćeman, profesor na Odsjeku za historiju i na Katedri za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Profesorica Amila Buturović kazala je da joj je knjiga otvorila novi pristup, koji je od iznimne važnosti za sadašnju Bosnu i Hercegovinu, a to je reevaluacija pitanja odnosa prema mrtvima kroz vrlo lokalnu sredinu. “To se može učiniti kroz priče, tradiciju, kako usmenu, tako i pisanu, kroz rituale i sve se to prožima i daje vrlo slojevitu sliku kako mi suživimo i koegzistiramo s mrtvima koji su svuda oko nas. Ova je knjiga stvaranje spone koja pokazuje kontinuitet i vitalnost tradicije”, rekla je Buturović istakavši da je profesorica Aiša Softić koristila primarne izvore i da je upravo to zasebna riznica blaga. “U ovoj knjizi spominju se priče koje su se direktno pričale. To je etnografski pristup u kojem je analiza podređena tim izjavama, a te su izjave nešto do čega mi ne možemo doći. One su nekada vrlo lične, vrlo intimne, mnogo udaljene od naše sredine, ali sve to čini mozaik bosanske tradicije o mrtvima, tj. bosanskog islama u vezi s običajima prilikom pokapanja mrtvih”, navela je Buturović.

Knjiga je sažeta u nekoliko nivoa, istakla je, a jedan od njih tretira intimne odnose porodice prema mrtvima, kroz koje se može vidjeti kakvi su to običaji i stavovi prema onima koji umiru, a i prema onima koji su već umrli. “To je jedno privatno i intimno prolaženje kroz smrt i pogrebne običaje. To je pogled iznutra jer je profesorica kao etnograf dio te iste kulturološke zajednice. Ona razumije te ljude. Nije tu riječ o voajerističkom pogledu sa strane u kojem se nešto na nesuptilan način bilježi. Riječ je o pogledu koji je istovremeno i iznutra i izvana, autorica pravi lijep balans između subjektivnog i objektivnog posmatranja ne gubeći svoj glas istraživača, ali ni onih ljudi koji su njeni kazivači”, pojasnila je profesorica Buturović.

Doc. dr. Aiša Softić, autorica i profesorica na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ističe da je knjiga gotovo u potpunosti proistekla iz njenog terensko-istraživačkog rada u cijeloj Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na urbanu sredinu. Autorica kaže da se u dosadašnjem radu stalno akcent stavljao na ruralnu sredinu jer je to bilo jednostavnije, pa se često tumačilo da je tradicionalna kultura u suštini seoska. “Htjela sam uključiti što više kazivača i pokazati savremeni trenutak običajne prakse Bošnjaka, neobično važnog segmenta koji se tiče običaja koji prethode smrti, prate trenutak smrti i koji se onda nastavljaju čak i vrlo dugo, duže nego što bismo očekivali. Htjela sam pokazati koje mjesto mrtvi i sjećanje na mrtve imaju u našoj tradiciji. Moja ambicija nije bila da napišem veleumnu knjigu, već sam htjela napisati knjigu za širu čitalačku publiku”, izjavila je profesorica Softić te naglasila da je angažman u pogledu etnologije u Bosni i Hercegovini relativno skroman jer još nemamo katedru za etnologiju niti studije.

Prof. dr. Mirza Hasan Ćeman ocijenio je da istraživački rad Aiše Softić ima posebnu vrijednost i da ga treba razumjeti i cijeniti kao autoričin pokušaj da se navedeni običaji sačuvaju. “Poznajući stručnu i naučnu literaturu iz područja etnologije i antropologije, autorica je uočila da ne postoji sveobuhvatno djelo u kojem bi bili obrađeni samrtni i posmrtni običaji bosanskohercegovačkih muslimana. Autorica je zamijetila da su ovi običaji tokom posljednjih 137 godina istraživani sporadično, usputno i u okviru općih etnoloških istraživanja i često od strane osoba koje nisu posjedovale stručno etnološko obrazovanje niti su vladale posebnom naučnom metodologijom. Istraživači su u pojedinim slučajevima bili i stranci te su u nedovoljnoj mjeri razumijevali život i običaje bosanskohercegovačkih muslimana”, ustvrdio je Ćeman.

Zaključeno je da su islamski propisi koji se spominju u samoj knjizi “filtrirani” kroz bosanskohercegovački kontekst te da su u tom smislu bosanski običaji ti koji su naglašeni u ovom djelu. “Zato bi se ova knjiga trebala vrednovati kao primarni izvor naše tradicije koja nam se često gubi iz vida. Živimo u vremenu kada se islam tretira drukčije nego prije. Stoga je ovo jedini tekst koji detaljno pokriva mnoge dijelove Bosne i pokazuje koliko je lokalna sredina od izuzetnog značaja. Tu je riječ i o našoj tradiciji koju nam niko ne može oduzeti i što definira nas kao Bošnjake i bosanske muslimane, kao nekoga ko je bio povezan s drugim kulturološkim sklopovima unutar Osmanskog carstva”, ocijenila je Buturović.

 

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!