Moskovski sastanak Putina i Erdoğana: U iščekivanju američkog povlačenja iz Sirije

Sastanak u Moskvi pokazao je da ni Rusija ni Turska ne žele dopustiti da razlike u stavovima dovedu u pitanje saradnju koja je posljednje dvije godine u velikoj mjeri stabilizirala sirijski građanski rat, a razlike nisu samo u vezi s tim ko će kontrolirati teritoriju sjevernoistočne Sirije kad se (i ako se – Rusija negira američke tvrdnje da je povlačenje počelo) američke snage s nje povuku

Prvi sastanak predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina i predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana održan nakon najave povlačenja američkih trupa iz Sirije nije donio dramatičan prodor ka rješenju pitanja otvorenih tom Trumpovom odlukom. Međutim, to se nije ni očekivalo.

Razlike u viđenju kako ispuniti taj (čuveni) vakuum, koji će nastati kada (i ako) se nelegalno prisustvo približno 2.000 američkih vojnika u Siriji okonča, i dalje su velike i trebat će mnogo strpljenja i diplomatije da se one koliko-toliko premoste.

Prva reakcija Rusije na najavu američkog povlačenja, iskomunicirana preko ministra inostranih poslova Lavrova, bila je da je najbolje te teritorije staviti pod kontrolu Vlade Sirije (čitaj: režima koji je prepolovio populaciju pod svojom kontrolom) i sirijskih sigurnosnih snaga (snaga koje su provele to prepolovljenje).

ŠTETOČINSKA OBAMINA ADMINISTRACIJA

Ne treba posebno naglašavati da je takvo rješenje, a toga su Rusi bili itekako svjesni kada su ga izgovarali, potpuno neprihvatljivo za Tursku, jer se njime nijedan njen prioritetni problem ne rješava. Osnovna dva prioriteta za Tursku jesu čišćenje južne granice od terorista, odnosno od pripadnika tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), našminkanih kao “američki saveznici” u dominantnu (jedinu) snagu tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF), a drugi stvaranje sigurne zone koja bi omogućila barem jednom dijelu od četiri miliona sirijskih izbjeglica, sada u Turskoj, povratak u svoju zemlju.

Potrebu za takvom zonom Turska je zagovarala godinama prije ulaska Rusije u Siriju, kada je jednačina bila nešto jednostavnija, ali je štetočinska Obamina administracija za to bila gluha. Trump je, izgleda, mekši prema toj ideji, ali on ima očajne suflere, odnosno oformio je najagresivniji vanjskopolitički tim u historiji SAD-a, postavivši Mikea Pompea za državnog sekretara, a Johna Boltona za savjetnika za nacionalnu sigurnost. Taj dvojac počeo je koliko odmah subverziju Trumpove odluke o povlačenju, o čemu sam već pisao.

Teroristički napadi 16. i 21. januara ove godine u Münbiçu i Hasakahi, dakle na teritoriju koji kontrolira savez američke vojske s tzv. SDF-om, baš su se “zgodno” desili (poslije XY mjeseci bez takvih napada) da pokažu kako je ISIL još neporažen, te tako pruže “municiju” protivnicima Trumpove odluke. Ako dosadašnja saradnja ISIL-a i preimenovanog PKK-a nije bila jasna, sada bi morala biti. Uostalom, odgovor na pitanje cui bono patetično je očigledan.

No, dok iz Washingtona stiže kakofonija glede povlačenja i toga šta učiniti poslije njega, dotle su glasovi da povlačenje ne smije ojačati prisustvo Irana u Siriji veoma unisoni. S obzirom na to da bi kontrola sirijskog režima nad tim teritorijama značila upravo to, ruska ideja nije prihvatljiva ni Americi. Podsjećanja radi, iransko prisustvo (kao uostalom i rusko) u Siriji formalno-pravno je legalno.

U nedavnom televizijskom intervjuu potpredsjednik Republike Turske Fuat Oktay objasnio je kako Turska vidi zonu sigurnosti: “Kada kažemo sigurnosna zona, mislimo na regiju pod turskom kontrolom. U suprotnom, to za Tursku ne bi bila sigurna zona.” Iskustva iz Carablusa, Al Baba i Afrina u formiranju lokalne vlasti govore u prilog tome da se, dok se diplomatsko i političko rješenje sirijskog rata pronađe i implementira, što je na jako dugačkom štapu, sigurnost sjeverne Sirije povjeri Turskoj.

RAZLIKE U STAVOVIMA NISU PREPREKA SARADNJI

S obzirom na to da rješenje u koje se sve strane zaklinju (godinama), a to je rezolucija Savjeta sigurnosti UN 2254, kojom se osim očuvanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Sirije predviđaju novi ustav i slobodni i fer izbori, repatrijacija sirijskih izbjeglica u zonu van domašaja režima može doprinijeti političkom rješenju, jednom kada do tih izbora dođe. Ma kako to daleko izgledalo, od nečega se mora poći.

Sastanak u Moskvi pokazao je da ni Rusija ni Turska ne žele dopustiti da razlike u stavovima dovedu u pitanju saradnju koja je posljednje dvije godine u velikoj mjeri stabilizirala sirijski građanski rat. Ocjeni da je Astana format najefikasniji mehanizam koji vodi ka rješavanju sirijske krize ne može se ništa zamjeriti. Trilateralni samit astanske trojke (Rusija, Iran i Turska) zakazan je za februar, najavljeno je s moskovskog sastanka, a razlike nisu samo u vezi s tim ko će kontrolirati teritoriju sjevernoistočne Sirije kad se (i ako se – Rusija negira američke tvrdnje da je povlačenje počelo) američke snage s nje povuku. Dogovor o Idlibu, kojim su izbjegnuti katastrofa i krvoproliće velikih razmjera čak i za brutalne standarde sirijskog građanskog rata, održava se, ali neslaganje o tome ko su teroristi i dalje opstaje. Rusija naginje stavovima sirijskog režima da su svi pobunjenici teroristi.

Da li baš svi? Pa izgleda da ne. Interesantan dio Putinovog izlaganja na konferenciji za štampu je: “Ako se plan američkog povlačenja realizira, to će biti pozitivan korak koji će pomoći stabilizaciji veoma nezdrave regije koju trenutno kontrolira YPG (preimenovani PKK, moja opaska). Mi podržavamo uspostavljanju dijaloga Damaska i kurdskih pobunjenika jer će pomoći uspostavljanju mira ne samo u Siriji nego i stabilizaciji situacije u susjednim zemljama.”

Da li su se to preimenovani PKK teroristi (doduše, Rusija ne vidi PKK kao teroriste) u istoj rečenici pretvorili u “kurdske pobunjenike” i kako će to, pod uvjetom da nije mislio na preimenovanje PKK terorista, doprinijeti stabilizaciji susjednih zemalja, ostalo je potpuno nejasno. Činjenica da YPG (preimenovani PKK) nije razmijenio vatru s režimom, a očigledna je saradnja, pa čak i “suživot” (naprimjer, u Qamishliju) između režima i YPG-a, ne kvalificira ga za “pobunjenike”.

POTVRDA VANJSKOPOLITIČKE NEZAVISNOSTI

Dodatno komplicirajući u odgovoru na jedno novinarsko pitanje, a sve na (diskretnoj) liniji mnijenja da se teritorija istočno od Eufrata treba predati sirijskom režimu, Putin je rekao: “Mi i dalje imamo validan sporazum između Turske i Sirije iz 1998. godine koji se tiče borbe protiv terorizma. Mislim da je to baza koja može pokriti mnoga pitanja u smislu osiguravanja turske sigurnosti. I to je diskutirano u detalje.”

Pod “validnim sporazumom” mislio je na Protokol iz Adane, koji su prije dvadeset godina potpisali tadašnji predsjednik Turske Süleyman Demirel i Hafez al-Asad, tadašnji predsjednik Sirije. Tim je protokolom zvanični Damask, koji je više od decenije ugošćavao PKK lidera Abdullaha Öcalana i dopuštao rad kampova za obuku PKK terorista u Siriji i Libanu, (konačno) priznao PKK kao terorističku organizaciju. Prije potpisivanja Öcalan je najuren iz Sirije, što je 1999. godine dovelo do njegovog uhićenja, suđenja i doživotne presude koju izdržava na ostrvu İmralı u Mramornom moru. Ako Putin smatra Protokol iz Adane validnim, a u tome mu Erdoğan ne proturječi (naprotiv), to je tačka saglasnosti da je YPG kao “derivat” PKK-a teroristička organizacija. Tek onda ostaje nejasno šta to Putin podrazumijeva pod pojmom “kurdski pobunjenici” za čiji se dijalog s Damaskom Rusija zalaže.

Ova zavrzlama s YPG/PKK-om, s kojim niko (osim Turske) sada ne zna šta da radi, odlično ilustrira, usuđujem se reći, zločin koji je Obamina administracija napravila uzdižući jednu terorističku bandu na pijedastal saveznika i bijedu zapadne štampe koja je u idealizaciji te bande svim srcem učestvovala (a učestvuje i dalje). Senator Lindsey Graham, koji je prije Erdoğanovog putovanja u Moskvu bio u Ankari, i za razliku od Boltona primljen od turskog predsjednika (čak je bio i na koncertu Fazila Saya), obećao je da će uraditi sve što u njegovoj moći da tu “grešku” Obamine administracije ispravi. No, treba se ovdje sjetiti one o jednoj budali i sto mudraca.

Tema Sirije nedvojbeno je odnijela lavovski dio dvosatnog sastanka Putin – Erdoğan, ali konferencija za štampu bila je “začinjena” nespornim napretkom tursko-ruskih odnosa na ekonomskom, energetskom, kulturnom i turističkom planu. Putin je ocijenio sastanak kao “koristan, rezolutan i definitivan doprinos daljem razvoju rusko-turske saradnje, bazirane na prijateljskim odnosima i međusobnom poštovanju”. Bilo bi idealno kada bi Washington imao isti pristup turskoj vanjskopolitičkoj nezavisnosti.

PROČITAJTE I...

Građansko-ljevičarski blok platio je danak vlastitoj nedosljednosti i nesnalaženju. S tri stranke, koliko je imao na svom početku, suštinski je prepolovljen na Našu stranku i tzv. “progresivni” dio SDP-a, iako za “izdaju” principa optužuju samo Demokratsku frontu, čiji su lideri, svjesni savremenog trenutka i izazova pred kojima se država nalazi, donijeli važnu odluku da se uhvate ukoštac s realnošću i preuzmu političku odgovornost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!