Morao sam doživjeti pakao da bih osjetio pravu sreću

Sve sam to osjetio na svojoj koži shvatajući odlično da je, ako želim napraviti iskorak u svom životu, nakon velikog neuspjeha neophodno da odgovorim na pitanje ko sam. Obišao sam čitav dunjaluk, pročitao i napisao hiljade stranica, vodio velike unutrašnje ratove tražeći odgovor na pitanje ko sam ja. Na kraju sam odgovor pronašao na samo jednom mjestu. U svom srcu

Nihad Softić poduzetnik je i pisac. Vlasnik je multidisciplinarne škole “School & School”, koja okuplja talentiranu djecu od 6 do 18 godina. Za njega se može reći da je kreativan, harizmatičan, pozitivan, inspirativan i uspješan čovjek. Međutim, taj put do uspjeha nije bio nimalo jednostavan. Nihad je nekada bio vlasnik najuspješnije IT kompanije u regiji koja je brojala 500 zaposlenih i 60 prodajnih mjesta u Bosni i Hercegovini. Imao je život i karijeru na kojima bi mu većina ljudi pozavidjela. Sve je izgubio preko noći. U takvim su situacijama rijetki oni koji ne posustanu i svoj neuspjeh ne iskoriste da postanu još jači i snažniji. O borbi s neuspjehom, putovanju od bankrota teškog 15 miliona maraka pa do ponovnog uspona, pronalaženju motivacije, samoostvarenju, pronalaženju životnog cilja, svrhe i puta prema ispunjenom i sretnom životu govorio je Nihad u intervjuu za Stav.

STAV: Ko je Nihad Softić?

SOFTIĆ: Danas je to najteže pitanje koje se može postaviti savremenom čovjeku. Odgovorom na prvo pitanje pretpostavljam da ću odgovoriti na većinu drugih. Naočigled jednostavno, međutim, ono je sjeme svog današnjeg nezadovoljstva i problema modernog čovječanstva.

Primijetio sam da ljudi, gotovo uvijek, prilikom predstavljanja kažu prvo svoje ime i prezime, a odmah nakon toga i svoje zanimanje (doktor, muzičar, slikar, direktor, student itd.). Pitao sam se: Zašto se ljudi određuju svojim zanimanjima ili funkcijama? Odgovor je: Zato što ljude u svijetu ega određuje njihova maska i njihova potrebe za priznanjem! Razmišljajući o svemu tome, posebno pišući u svojoj drugoj knjizi koja izlazi u martu ove godine pod nazivom Tajna svega, shvatio sam da ovaj fenomen predstavlja paradoks 21. stoljeća, gdje ljudi danas, prema svim statističkim podacima, žive mnogo bolje nego što su ikada prije živjeli, pa ipak, nikada nisu bili nezadovoljniji i uplašeniji od onog što ih čeka sutra i prekosutra. Nažalost, ljudi su sve nesretniji! Pitate se šta je razlog. Nažalost, kriza identiteta je razlog. Ljudi ne znaju ko su, kamo su krenuli, kako će stići onamo kamo su se zaputili i kako će izgledati njihovo odredište. Danas ljudi više vremena provode planirajući godišnji odmor nego svoju vlastitu budućnost. Zakočeni su od straha šta će biti sutra.

Sve sam to osjetio na svojoj koži shvatajući odlično da je, ako želim napraviti iskorak u svom životu, nakon velikog neuspjeha neophodno da odgovorim na pitanje ko sam. Obišao sam čitav dunjaluk, pročitao i napisao hiljade stranica, vodio velike unutrašnje ratove tražeći odgovor na pitanje ko sam ja. Na kraju sam odgovor pronašao na samo jednom mjestu. U svom srcu! Stoga…

Mene određuje moja jasna svrha života koja je puna vjere, ljubavi i nade u ljepše sutra. To je putovanje prema Bogu i spoznaji jedinstva svega. Taj put podrazumijeva spoznaju čovjeka, života, prirode, Univerzuma i Boga, kao i njihovu međusobnu korelaciju. Moja svrha života ujedno opisuje mene, moju osobnost, svrhu i misiju. U životu se nikad nisam takmičio ni s kim, osim sa sobom samim, nisam vodio nikakve ratove s drugim, osim onih svojih. Nikog drugog nisam želio pobijediti koliko sam želio sebe nadići. Rekao bih da je to Nihad Softić! Originalan, svoj i drugačiji.

STAV: S 35 godina bili ste vlasnik velike kompanije koja je 2009. godine bankrotirala. Kako je izgledao Vaš život nakon bankrota?

SOFTIĆ: Ukratko, to je bio pakao! Međutim, radi se o subjektivnom percipiranju određenih životnih trenutaka, okolnosti i iskustava. Naime, u tim trenutcima jednostavno sam želio samo jednu stvar – želio sam umrijeti! Pa ipak, danas iz jedne sasvim drugačije perspektive, duboko sam uvjeren da je taj neuspjeh i bankrot bio najbolja stvar koja mi se mogla u životu desiti. Upravo zato sam i rekao da su određena osjećanja proizvod životnog momentuma. Nakon gotovo deset godina od bankrota “IT Computersa”, shvatio sam da život nije ništa drugo do neprestano proputovanje na relaciji između srca i uma, zadovoljstva i nezadovoljstva, straha i ushićenja! Ko to shvati, sretan je!

U životu sam često gubio jedno da bih dobio drugo. Upravo u tom proputovanju između gubljenja i dobijanja i poraza i pobjeda naučio sam nešto jako bitno: da nije bitno koliko ste puno izgubili, nego kako ste iskreno halalili. Bitno je oprostiti, glavu podignuti i nastaviti živjeti. U životu uživati.

STAV: Kada padnemo, najteže je pronaći motivaciju “kako dalje” i izaći iz začaranog kruga negativnih misli. Kako ste se Vi s tim suočili i nosili?

SOFTIĆ: Znate, poslije jednog takvog iskustva čovjek počinje da sebe, posao, prijatelje i život posmatra sasvim drugačijim očima. Nakon vlastitog iskustva, mišljenja sam da bi ljude trebalo pustiti da padnu, doslovno da se razbiju, jer taj momentum razbijanja na proste dijelove presudan je posebno zato što u trenutku sakupljanja rastavljenih dijelova čovjek ima mogućnost odbaciti ono što nije bilo dobro, a ostaviti ono što jeste. Rekao bih da je to je najbolji način da se krene ispočetka. Taj početak za svakog od nas može biti ovog trenutka, sljedećeg ili nekog narednog, nevažno je koliko je bitna sljedeća stvar: da u životu uvijek imate mogućnost krenuti ispočetka. Druga stvar koju sam na svom putu naučio jeste da vam u životu sve može propasti osim jedne stvari – vašeg znanja. Da ne zaboravim i treću stvar, koja je i najbitnija: nikada i nikom ne dopustite da vam poljulja samopouzdanje. Ono je esencija vašeg postojanja. To je energija koja će vam omogućiti da se vratite na velika vrata. Da bi to uspjeli, potrebno je krenuti opet ispočetka, od malih stvari.

Tako, kada ponovo naučite u malim i nevidljivim stvarima uživati, to znači da ste napokon počeli živjeti. Kad počnete svjesno živjeti, to znači da ste napokon slobodni. A kad postanete slobodni, to znači da ste napokon pronašli svoje srce. Kad svoje srce pronađete, to znači da ste spremni ponovo poletjeti.

STAV: Kako je izgledala Vaša borba s neuspjehom? Znači li ta borba prihvatanje? Šta je bila Vaša motivacija, ono u šta nikad niste gubili nadu?

SOFTIĆ: Posmatrajući i izučavajući ponašanje ljudi, shvatio sam da svako od nas ima svoj vlastiti proces rješavanja problema. Tako i ja imam svoj, koji nije ništa drugo do jedan unutrašnji rat između straha i ljubavi, pri čemu nikad ne odustajem sve dok ljubav ne pobijedi. Obično u tim trenucima volim provoditi vrijeme sa samim sobom u nekom okruženju u kojem me niko ne poznaje. Stavim slušalice na uši, pojačam muziku do kraja, a onda meljem svoje probleme na najmanje dijelove sve dok ne nađem mrvicu inspiracije koja će me motivirati da nastavim dalje, još jače i snažnije.

Ja sam čovjek koji svoje vrijeme radije troši na razmišljanje o rješenjima nego o problemima.

Istina, na putu povratka imao sam sreće. Umjesto svih poroka ovog svijeta, utjehu sam našao u čitanju i pisanju. To mi je dalo mogućnost da zaposlim svoj um te da odbacim crne misli koje su me tada proganjale. Tako sam jednog jako depresivnog dana uzeo svoj mobilni telefon želeći da opišem vlastite emocije koje su me izjedale, da ih razotkrijem i pogledam u oči. Želio sam ih iznijeti na vidjelo, ujedno priznajući ih, ali i prihvatiti ih onakvima kakve jesu. Upravo tu je počelo sve najbolje za mene. Sada to znam, kao i što znam da je jedan od prijekih lijekova protiv depresije prihvatiti sve ono što jeste.

STAV: Nakon svega ste se pokrenuli projekt “School & School”. Možete li nam nešto više reći o tome? Je li to trenutno Vaš san?

SOFTIĆ: “School & School” jedna je od najljepših i najperspektivnijih akademskih priča regije. Mjesto gdje djeca napokon mogu opet sanjati i kreativno se ostvarivati. To je gotovo jedna bajka puna ljubavi, pažnje i sreće, kako za djecu i njihove roditelje, tako i za sve nas uposlene. Zahvaljujući posebno osmišljenom programu baziranom na višestrukoj inteligenciji, polaznicima naše škole omogućeno je da putem finih, primijenjenih i tehničkih znanosti pronađu svoju nadarenost i strast prema određenoj disciplini koja će im olakšati odabir buduće akademske i profesionalne karijere. Naš je cilj osmisliti kreativno i poticajno okruženje, a onda posmatrati, otkrivati, razvijati i njegovati talent kod djece, ohrabrujući ih na svjesno pronalaženje izvora vlastite inspiracije i aspiracije.

Zaokružujući program s dvanaest različitih obrazovnih programa, kao što su škola programiranja i game designa, robotičkog inžinjeringa, bioinžinjeringa i genetike, škole za art i dizajn…, uključujući ljetnu i zimsku školu, postavili smo jake temelje za profitabilno poslovanje i snažno regionalno širenje. Trenutno “School & School” egzistira u Sarajevu, Gračanici i Nišu. Plan za 2018. godinu jeste regionalno širenje putem franšizne mreže, i to otvaranjem “School & School” u pet velikih gradova: Beogradu, Zagrebu, Skoplju, Prištini i Podgorici, gdje ćemo pokrenuti ovu prekrasnu priču i omogućiti djeci i tinejdžerima regije da otkriju svoje talente u jednoj od naših dvanaest nastavnih disciplina. Nakon velikih centara, uslijedit će širenje “School & School” po manjim gradovima regije. To bi ujedno predstavljalo ostvarenje naše vizije i misije. To bi bilo ostvarenje jednog velikog sna.

STAV: “Letio sam da bih pao, pao sam da bih ponovo letio!”, rečenica je koju često koristite. Kako je izgledao Vaš ponovni let?

SOFTIĆ: U mom životu sve je bilo onako kako je i trebalo biti. Moja kompanija morala se naći na putu mog intelektualnog i duhovnog razvoja. Očigledno je da ona nije niti bila cilj mog postojanja, nego samo sredstvo za koje sam se emotivno vezao na mom putu ka prosvjetljenju. Bilo je potrebno da je izgubim da bih pronašao ono što sam davno izgubio. Sebe! Imao sam porodicu, a kao da je nisam imao. Sve mi je bila kompanija, i supruga, i otac, i majka, i moja rođena djeca. Potreba za uspjehom i moći bile su moja droga i adrenalin. Gledao sam kako se carstvo uzdiže iz jedne ideje. Gledao sam kako se carstvo raspada iz prokletstva. Vezao sam se za materijalno. Nisam smio.

Drugi put koji je bio alternativa mom neuspjehu jeste put uspjeha. Ja bih ga radije nazvao pravim imenom, “putem bahatosti”, a to je druga vrsta tragedije koje ljudi nisu svjesni, onoga šta uspjeh donosi sa sobom. Otuđenje od običnog čovjeka, od porodice i prijatelja. Otuđenje od samog Boga. To je put u vlastitu izolaciju od čovjeka i čovječanstva. Na početku je potreba, na kraju tuga i razočarenje, jer čovjek shvati da se ne može živjeti bez drugog čovjeka. Nesvjesno ostvareni uspješni ljudi umiru na kraju jako usamljeni. To je tragedija uspješnog čovjeka, jer misli da je dovoljno emotivno snažan i da može sam bez drugih, kao što je uvijek i mogao. To je zabluda. Jer, uspjeh ne znači znati sveukupnost življenja. Življenje je pomagati, voljeti, činiti druge sretnim!

Moja velika vezanost i zanesenost uspjehom dala mi je da okusim moć koja je dalje iznjedrila pohlepu i nezasitnost. Granica između uspjeha i moći tanka je i nevidljiva. Lahko ju je prijeći a da je čovjek nije ni svjestan. I zato – morao sam pasti da bih ponovo ustao. Morao sam doživjeti pakao da bih osjetio pravu sreću, preživljavati nezadovoljstvo da bih doživio zadovoljstvo. Na kraju svega, ja razumijem da je balans između profesionalnog i personalnog jako bitan, jer život nije samo postizanje ciljeva i stjecanje, nego i uživanje u životu.

Za mene je život uživanje u malim i nevidljivim stvarima. Kako to znam? Imao sam sve što čovjek može poželjeti da ima, pa ipak nisam bio sretan. Mislio sam da ću kupovinom velikih i skupih stvari biti sretniji. Griješio sam, bio sam nesretniji. Odgovor na svoje nezadovoljstvo pronašao sam ondje gdje ga nikada nisam tražio. U sebi.

I zato često kažem da sam letio da bih pao, pao sam da bih ponovo letio. Sve je bilo radi ovog danas, a ono što je danas sjeme je onog što će biti.

STAV: U tom periodu napisali ste i prvu knjigu. Čemu nas ona uči?

SOFTIĆ: Knjiga prva Pola čovjek, pola Bog izraz je mog dubokog uvjerenja da u svakom čovjeku postoji Božiji dar. Ona, osim što govori o traženju i pronalaženju sebe, samoostvarivanju sebstva i prosvjetljenju, jeste i o meni, o mom preobražaju nesvjesnosti življenja u svjesnosti postojanja, o pronalasku onog što sam izgubio odavno. Samog sebe. Govori o izlazu iz vrtloga zbunjenosti i izgubljenosti, uspjehu i neuspjehu, pobjedama i porazima, življenju i preživljavanju. Govori o nemilosrdnim ratovima oko mene i u meni, o ljubavi i mržnji, sreći i nesreći.

Ona je priča o mom opstanku!

STAV: Koja je razlika između uspješnih i neuspješnih ljudi? Gdje leži snaga uspješnog čovjeka? Postoji li za to uopće univerzalni recept?

SOFTIĆ: Moć pozitivnog razmišljanja i vjera u sebe odgovor je na pitanje gdje leži snaga uspješnog čovjeka. Za razumijevanje napisanog izuzetno je bitno da ljudi shvate da nije dovoljno željeti nešto, nego vjerovati da to može biti ostvareno, jer samo usklađenost afirmativnih misli i osjećanja prave razliku između uspješnog i neuspješnog.

Sve je stvar navike! Uspjeh, neuspjeh, bogatstvo, siromaštvo, zdravlje, bolest, sreća, nesreća… Sve. Ko bude dublje razmišljao o ovom shvatit će da svako od nas može postati bogat, zdrav i sretan onog trenutka kada sebe počne tako doživljavati. Upamtite, zdravi ljudi zdravi su zato što se u njihovom slučaju zdravlje podrazumijeva, kao što se za bogatog podrazumijeva bogatstvo. Bogat čovjek odlično zna da je nedostatak novca posljedica nedostatka vjere u sebe, kao što zna da novac nije isključivo ono što je u rukama i banci, nego ono što je u njegovom srcu i glavi.

STAV: Izučavate i prakticirate pozitivnu psihologiju i “Life Coaching”. U našem društvu dominiraju skepsa i negativno promišljanje sadašnjosti i budućnosti. Koliko je bitno da budemo pozitivni? Kako to postići?

SOFTIĆ: Čovjek svoje prvo unutrašnje nezadovoljstvo osjeti između 35. i 40. godine života. Teži zdravstveni problemi i prvi srčani udari najčešće mu se dese između 40. i 50. godine. Umire posebno jednog dana u sedmici, i to ponedjeljkom između 08:00 i 09:00 sati. Da li znate zašto? Zato što ne voli ono što radi i zato što nema hrabrosti da ostvari svoje snove.

Molim vas, upamtite: bolest nije ono što čovjek prihvata i zamišlja. Bolest je signal da se mora nešto poduzeti. Ona nam govori o potrebi promjene stava i razmišljanja. Razmišljanje je izuzetno bitno. Nije dovoljno fokusirati se na mjesto bola jer je ono samo posljedica. Uzrok se nalazi u iskustvu. Najbitnije je ojačati duh, naći inspiraciju, pronaći svoju suštinu i Boga u sebi. Sve će prethodno okupiti životnu energiju na jedno mjesto koja će sve ono što je bolesno protjerati iz vlastite unutrašnjosti. Ovaj je zaokret u čovjeku bitan. Taj je trenutak novo rađanje. Životna energija najsnažniji je lijek koji je čovjeku dat rođenjem s osnovnom zadaćom da hrani organizam onim što fizička hrana ne može osigurati. Ona je zaštita čovjekova. O njoj čovjek treba voditi računa i paziti je, jer je količina životne energije u nama čovjekov štit. Ona je proljeće i izlazak Sunca koje nas pokreće. Ona je mladost u nama bez obzira na vanjsku starost iskazanu godinama i borama na licu. Kada ona nestane, nestaje i čovjek. To je odgovor na svaku bolest i problem koja postoji. Odgovor na svako životno pitanje krije se isključivo u nama! U našoj duši. Onaj ko pronađe dušu pronašao je i sebe. Onaj ko pronađe sebe pronašao je svrhu svoga života.

STAV: Šta Vas pokreće u životu? Kakav je Vaš stav prema ljubavi i strahu?

SOFTIĆ: Sve što činimo činimo iz ljubavi ili straha. Ako smatrate da vrijedite više nego što vam život pruža, onda znajte da nije stvar u tome da drugi rade manje i imaju više, nego u tome što oni rade bez straha i oklijevanja. Ako mislite jedno, a osjećate drugo, privući će vas ono što osjećate, a ne ono što mislite. To je zakon privlačenja koji govori da negativne misli proizvode negativna osjećanja, a negativna osjećanja proizvode negativna životna iskustva, koja na kraju privlače loša iskustva. To je ciklus koji možete prekinuti isključivo iskrenom ljubavlju. Zapamtite: Ljubav se ne može kupiti niti ugraditi. Ne dolazi iz spoljašnjosti, nego iz unutrašnjosti. Ono u što se zagledamo već je u nama. Zagledano je samo preslika onog što već posjedujemo u sebi i koje se traži po spoljašnjosti. Sve izvire iz naše duše, pa i sama ljubav.

Čovjek koji zna izjaviti ljubav duhovno je bogat, zadovoljan i sretan. Za mene je ljubav sve. Za kraj da kažem još i ovo: Kada jednom porastem, znat ću da svoj život nisam uzalud potrošio. Na kraju, kada budem zauvijek odlazio, znat ću da sam u životu barem pokušao.

PROČITAJTE I...

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!