Moralna kapitulacija svjetskih sila

Izvještaji o nastavku državnog terora povećali su gomilu sličnih prethodnih izvještaja, do neke mjere podižući svijest svjetskog javnog mnijenja o stradanju Rohinja. Prema kancelariji visokog komesara UN-a za izbjeglice, od početka 2018. do 19. jula 2018. godine više od 11 hiljada ljudi prešlo je u Bangladeš bježeći od terora mjanmarskih vlasti. Dakle, etničko čišćenje čak nije ni zaustavljeno

 

U augustu je prošlo godinu od početka zadnjeg i najmasovnijeg etničkog čišćenja Rohinja muslimana iz Mjanmara. To je istovremeno godina dana od kada je objavljen izvještaj savjetodavne komisije predvođene, sada rahmetli, Kofijem Annanom. Podsjećanja radi, izbjeglička kriza počela je dan nakon što je objavljen izvještaj pod imenom Ka mirnoj, fer i prosperitetnoj budućnosti za narod Rohinje s 88 preporuka za rješenje višedecenijske krize. Egzodus je (bio) posljedica neproporcionalne (ovo je mega eufemizam) “reakcije” mjanmarskih snaga sigurnosti nakon napada tzv. Arakan Rohinja armije spasa (ARSA) 25. augusta 2016. godine na mjanmarske pogranične snage.

DESET HILJADA UBIJENIH, STOTINE HILJADA PROTJERANIH

Ova “reakcija” mjanmarske vojske i paramilitarnih grupa pod njenom kontrolom bila je sveobuhvatna akcija etničkog čišćenja i teroriziranja Rohinja. Stotine hiljada potražilo je utočište u susjednom Bangladešu, što je izazvalo jednu od najvećih izbjegličkih kriza. U prenapučenom izbjegličkom logoru, pored grada Cox's Bazar na jugoistoku Bangladeša, sada se nalazi oko 700 hiljada izbjeglica (broj onih koji su napustili Mjanmar još je veći), a konzervativna procjena broja ubijenih jeste oko 10 hiljada.

Ne bi bilo potpuno fer zaključiti da protekle godine baš ništa nije urađeno po pitanju ublažavanja patnji Rohinja. Međutim, unatoč nekim pozitivnim koracima, poput bilateralnog sporazuma o repatrijaciji izbjeglica između Mjanmara i Bangladeša iz januara ove godine ili uspostavljanja “vruće linije” na nivou ministarstava vanjskih poslova, teško je biti optimističan. Osim minimalnih poboljšanja (naglasak na minimalnim) u izbjegličkim kampovima, nije mnogo urađeno da se položaj izbjeglica dovede na nivo dostojan ljudi. Izvještaji o nastavku državnog terora povećali su gomilu sličnih prethodnih izvještaja, do neke mjere podižući svijest svjetskog javnog mnijenja o stradanju Rohinja. Prema kancelariji visokog komesara UN-a za izbjeglice, od početka 2018. do 19. jula 2018. godine više od 11 hiljada ljudi prešlo je u Bangladeš bježeći od terora mjanmarskih vlasti. Dakle, etničko čišćenje čak nije ni zaustavljeno.

Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica bio je breaking news 27. augusta. Komisija je oformljena po rezoluciji UN Savjeta za ljudska prava. Ono što izdvaja taj izvještaj od prethodnih, koji se po jezivom sadržaju i nabrajanju bestijalnosti kojima su Rohinje izložene u Mjanmaru ne razlikuju mnogo od njega, jeste lista preporuka koje za cilj imaju istragu za određivanje i suđenje odgovornima pred Međunarodnim krivičnim sudom ili ad hoc tribunalom za moguće zločine protiv ljudskosti i genocid.

Može se reći da je u neku ruku 8333. sastanak Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija 28. augusta bio generalna proba sjednice na kojoj će se zvanično raspravljati o njemu kasnije ovog mjeseca. Sastanak je bio predviđen (samo) kao brifing članica Savjeta o situaciji u Mjanmaru. Doduše značajan brifing, jer se Savjetu prvo obratio generalni sekretar UN-a Antonio Guterres, praćen ambasadorkom dobre volje UNCHR-a Cate Blanchett i pridruženim administratorom UN programa za razvoj (UNDP) Tegegneworkom Gettuom.

Bez obzira na dramatičnost Guterresovog izlaganja o nedovoljnosti mjera preduzetih u protekloj godini i još dramatičnijem apelu o nedovoljnom finansiranju već uspostavljenih programa za koje se skupilo samo 30% od potrebnog novca, bez obzira na vrlo emotivno izlaganje Cate Blanchett, koje je odlikovao pravi odnos “ličnih priča” koje je donijela iz Cox's Bazara i informativnosti, fokus sastanka u velikoj je mjeri preusmjeren na izvještaj komisije za utvrđivanje činjenica.

Pozicije koje su, prije svega, stalne članice Savjeta sigurnosti zauzele prema izvještaju generalno, a prema preporukama posebno, pokazuju jasnije od bilo čega drugog ispraznost zaklinjanja (kojih je i na ovom sastanku bilo) “da se nikad ne ponovi”, te zašto su ruande, srebrenice, darfuri i arakani mogući uprkos “čvrstoj riješenosti” da se zlo nikad ne ponovi. Drugim riječima, te pozicije nam govore o moralnom bankrotu geopolitičkih igrača. Ništa novo, ali primjer višedecenijskog genocida nad Rohinjama, u kojem su se zaštitnici mjanmarskog režima u međuvremenu promijenili, možda ogoljava to licemjerje više nego što je uobičajeno.

Slušati ambasadora Ruske Federacije pri UN jeste kao slušati de facto, mada ne i de jure, predsjednicu Vlade Mjanmara Aung Sun Suu Kyi. Njegova je ekselencija protiv bilo kakvog pritiska na Vladu Mjanmara, za uravnoteženi i nekonfrontirajući pristup, bez određivanja rokova koji su po sebi samo dodatni pritisak. Ono što je najviše zazvečalo jeste tvrdnja da je Mjanmar implementirao 81 od 88 preporuka iz izvještaja Annanove komisije. Ničim potkrijepljena tvrdnja koju valja Aung Sun Suu Kyi. Posljednji put u javnosti 21. augusta držeći predavanje u Singapuru pod nazivom Demokratska tranzicija u Mjanmaru: Izazovi i put naprijed.

LICEMJERNO “DA SE NIKAD NE PONOVI”

Čak ni kineskom predstavniku u UN nesporno ružičaste naočale nisu baš toliko ružičaste. On je također protiv pritisaka, za dijalog bez preduvjeta i uopće je utisak da je za Kinu to u suštini bilateralno pitanje između Mjanmara i Bangladeša, dok je eventualna uloga tzv. međunarodne zajednice pružanje jednake ekonomske i humanitarne pomoći objema državama. Apel za potrebom postizanja jedinstva Savjeta sigurnosti jasan je signal da ono neće biti postignuto, odnosno bit će razbijeno neslaganjem s preporukama izvještaja komisije za utvrđivanje činjenica. Pri svemu tome ne treba zaboraviti da i Mjanmar i Bangladeš imaju bitne uloge u kineskom projektu “Jedan pojas, jedan put”.

Za Zapad (prvenstveno SAD) je ovo prilika da vježba (samo)pravičnost, koja je tanka kada je riječ o nekim drugim genocidima i/ili grotesknim kršenjima pravila rata (Palestina, Sirija, Libija i Jemen padaju napamet), tako da spomenuto zaklinjanje “da se nikad ne ponovi” uz svesrdno zalaganje za primjenu preporučenih istraga i utvrđivanje odgovornosti, koje je fakat neophodan korak ka bilo kakvom održivom rješenju, dolazi iz tog pravca.

Postavlja se nadasve logično i pragmatično pitanje da li je suđenje mjanmarskom vojnom vrhu, uključujući Mina Aunga Hlainga, šefa generalštaba, uopće moguće. Mjanmar nije pod jurisdikcijom Međunarodnog krivičnog suda jer nije potpisnik Rimskog statuta. Taj bi sud teorijski mogao prihvatiti slučaj optužbe za genocid ako i samo ako bi odluka u Savjetu sigurnosti UN-a bila jednoglasna, što je jednostavno nemoguće.

Druga jednako slaba mogućnost jeste da se Bangladeš, koji je potpisnik Rimskog statuta, obrati Međunarodnom krivičnom sudu, pod uvjetom da može dokazati da su se zločini mjanmarskih vlasti dešavale pod njegovom jurisdikcijom. Ne treba zaboraviti da Bangladeš u velikoj mjeri zastupa stav koji je identičan kineskim i dijeli nadu da se kriza može riješiti bilateralno.

O osnivanju ad hoc tribunala, poput onih za Ruandu i bivšu Jugoslaviju, koje opet zahtijeva konsenzus Savjeta sigurnosti UN-a, ne može biti ni govora.

Teško je oteti se utisku da je izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica simboličan (nesporno etičan) čin, koji ni za jotu neće promijeniti niti stanje Rohinja niti će njihovi dželati biti kažnjeni. Mjesto gdje je taj izvještaj upitan jeste klišej da je Aung Sun Suu Kyi bespomoćni posmatrač, jer je mjanmarska armija izvan utjecaja i iznad zakona civilne vlasti. Dok je drugi dio rečenice nesporan, pitanje bespomoćnosti ili saučesništva je legitimno.

Maung Zarni, mjanmarski akademik i dugogodišnji disident, u kolumni za Anadolu Agency piše da je Suu Kyi najispoliraniji glasnogovornik mjanmarske armije. Kada se pogleda snimak spomenutog predavanja u Singapuru, postaje jasno zašto. Na pitanje o odnosima Vlade i armije, ona je rekla da oni uopće nisu tako loši kao što to izgleda spolja. “Evo imaju tri oficira, generala u kabinetu, i oni su prilično slatki”, dodala je. No, možda je više (kao saučesnika) inkriminira rečenica iz izvještaja koja se tumači kao dokaz namjere (genocida), a koju je izgovorio Min Aung Hlaing u jeku operacija koje su rezultirale egzodusom: “Problem Bengalija (tako Burmanci zovu Rohinje, op. a.) jeste dugoročni koji je postao nedovršeni posao uprkos naporima prethodnih vlada. Trenutna Vlada čini velike napore da ga riješi.”

Što se tiče implementacije 81 od ukupno 88 prijedloga, Kofi Annan nije među živima da potvrdi ili opovrgne. Međutim, bivša holandska diplomatkinja koja je bila član njegove komisije Laetitia van den Assum 23. augusta, uoči tužne godišnjice, napisala je tvit koji sažima mnogo toga: “Osnovni razlozi za njihov bijeg nisu ni dotaknuti

PROČITAJTE I...

S obzirom na to da hrvatski državni vrh i danas ne odustaje od opravdavanja onoga što je u Hagu presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat, ne čudi da im isticanje sudjelovanja 25.000 Bošnjaka i isticanje 1.100 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu nije dio poželjne nacionalne strategije. Niti će biti. Međutim, to ne znači da sami Bošnjaci u Hrvatskoj neće poduzeti korake potrebne da svoje zasluge pravovaljano istaknu i iskoriste. Očajavati nije prihvatljivo, a kukati još manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!