MOJ BOSANSKI JEZIK U REPUBLICI SRPSKOJ

“Na našu radost, djeca u manjem bh. entitetu svjesna su činjenice ko su i kojem narodu pripadaju, kao i činjenice da se oni ni po čemu ne razlikuju od svojih vršnjaka bošnjačke nacionalnosti u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Razlika je jedino u tome što djeca u manjem bh. entitetu na teži način dolaze do ostvarenja svojih prava”, tvrdi Crnčalo-Lisica

 

Borba za bosanski jezik tema je koja u našem društvu uvijek plijeni pažnju, posebno kada je riječ o bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, u kojem se bošnjačkim povratnicima osporava pravo na učenje bosanskog jezika. Svjesni situacije u kojoj se povratnici nalaze, Udruženje “Svitanje” iz Sarajeva, uz pomoć Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice, realiziralo je projekt “Moj bosanski jezik” namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola s područja RS. Glavni cilj projekta bio je pokazati povratnicima da nisu sami te da se od bosanskog jezika nikada neće odustati.

Magistrica bosanskog jezika i književnosti Azra Crnčalo-Lisica, koja je pratila rad učenika, ističe da se u radovima, koji su pristizali iz svih dijelova RS-a, može vidjeti ljubav prema bosanskom jeziku. Tvrdi da su se djeca putem ovog projekta dodatno povezala i povećala interes za njegovanje svog maternjeg jezika.

“Kroz projekt ‘Moj bosanski jezik’ mogli smo uočiti da djeca u manjem bh. entitetu bosanski jezik zaista doživljavaju kao dio vlastitog identiteta, koji se u mnogo čemu razlikuje od onoga što im se na prostoru na kojem žive želi nametnuti. Čitanjem radova učenika s područja manjeg bh. entiteta zapažamo da djeca zaista vole svoj jezik jer je to, prvenstveno, jezik kojim se komunicira u njihovom okruženju. Riječi i fraze nametnutog im srpskog jezika doživljavaju kao nešto strano, neprirodno njihovoj ličnosti. Kroz radove koje smo imali priliku pročitati shvatili smo da djeca čeznu za tim da se u njihovim školama izučava bosanski jezik kao nastavni predmet. Osim ljubavi prema bosanskom jeziku, djeca su pokazala i zavidno znanje iz historije bosanskog jezika.

U svojim tekstovima dali su nam do znanja da poznaju kojoj grupi jezika pripada njihov jezik, koja su pisma bila zastupljena u bosanskom jeziku u različitim periodima njegovog postojanja, koji su najznačajniji spomenici bosanske pismenosti i druge pojedinosti koje ukazuju na činjenicu da su djeca doista zainteresirana za svoj jezik. Radovi su pristizali s područja manjeg bh. entiteta, odnosno iz onog dijela Bosne i Hercegovine u kojem je bošnjačkoj djeci učinjena velika nepravda: uskraćeno im je pravo na učenje vlastitog, maternjeg jezika. Imali smo priliku čitati radove učenika iz Srebrenice, Vlasenice, Bosanskog Šamca, Konjević‑Polja, Prnjavora. Iako su djeca koja su pisala radove prostorno veoma udaljena, ovim projektom bila su ujedinjena s istim ciljem, s ciljem promoviranja i njegovanja bosanskog jezika. Prilikom čitanja radova koji su nam pristigli mogli smo uočiti da djeca zaista imaju veliku želju i potrebu za učenjem bosanskog jezika. Iako je riječ o djeci koja još nisu stupila u okrutni svijet odraslih, vidno je da su svjesna da su marginalizirana i da su im uskraćena prava”, ističe Crnčalo-Lisica.

Prema njenim riječima, tužno je čitati radove učenika osnovnih škola koji pišu o borbi za osnovna ljudska prava, o tome kako su njihovi roditelji dane provodili u štrajku s ciljem ostvarivanja prava na učenje vlastitog jezika i nacionalne grupe predmeta. Politika koja se implementira u RS-u na veoma ružan način pokušava stvoriti konfuziju ličnosti koja se odražava i na pitanje identiteta.

“Na našu radost, djeca u manjem bh. entitetu svjesna su činjenice ko su i kojem narodu pripadaju, kao i činjenice da se oni ni po čemu ne razlikuju od svojih vršnjaka bošnjačke nacionalnosti u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Razlika je jedino u tome što djeca u manjem bh. entitetu na teži način dolaze do ostvarenja svojih prava. Ali, kako smo mogli zaključiti na osnovu pročitanih radova, njima to ne predstavlja veliki problem niti kamen spoticanja u ostvarenju njihovog cilja. Iako nemaju pravo na učenje bosanskog jezika, njihovo znanje ne zaostaje za znanjem djece koja bosanski jezik izučavaju u školama. Znanje koje su pokazali, vješto sročili i lijepo oblikovali u literarne radove pokazuje da je jaka želja najbitniji činilac za postavljanje i ostvarivanja ciljeva.

Kroz projekt ‘Moj bosanski jezik’ djeca su mogla osjetiti da je njihov glas bitan, da se njihova, u konkretnom slučaju, pisana riječ cijeni i nagrađuje. Djeca su nam poručila da vole svoj jezik, svoju naciju i domovinu, dok smo mi njima dali podstrek da tako nastave i u budućnosti. U konačnici, najbolji radovi su nagrađeni. Pozitivno je i to što su nagrađena djeca dobila mogućnost da dođu u glavni grad naše države, da se kroz radionice i edukativna predavanja, prilagođena njihovom uzrastu, bolje upoznaju s našom historijom, jezikom i kulturnim dešavanjima”, naglasila je Crnčalo-Lisica.

Dr. Jasmin Hodžić s Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu također je imao priliku biti dio ovog značajnog projekta. Kako kaže, čitanjem prve rečenice dječijih radova postaje jasno kakav je njihov položaj u manjem bh. entitetu te zbog čega ovakvih projekata treba da bude što više.

“Tako je jedna djevojčica iz Posavine napisala da je u školi uče jedno, a da je kod kuće nešto sasvim drugo – da redovno ima peticu iz srpskog, a da bosanski čuva u svojoj kući i da jedva čeka kad će doći dan kad će iz bosanskog dobiti svoju prvu peticu. Tom djetetu sam rekao da od mene ima sve petice, pogotovo zato što je sebi dalo slobodu da bosanski jezik u svakom slučaju piše velikim slovom (iako dobro zna pravopisna pravila) – jer, bosanski jezik je za to dijete velik koliko i njegova kuća, grad i domovina.

Druga djevojčica priča kako se njezin babo mjesecima nije vraćao iz Sarajeva, gdje je morao spavati pod šatorima, mrznuti se i gladovati, da bi nekome ko nikako neće da čuje i vidi ukazao na to da i njegovo dijete ima pravo (i obavezu?) učiti svoj maternji jezik. I, babo se dugo nije vraćao kući pa mala djevojčica ide da mu se pridruži, ali tada biva odvojena od svoje majke i braće. Jesmo li ih čuli i vidjeli? Dokle ćemo razapinjati sami sebe ili dopuštati da nas razapinju? Šta se ovdje više ima reći? Moja poruka odgovornima jeste da bi morali povesti računa da već jednom shvate kako društvena stvarnost na prirodne datosti u povratnoj sprezi djeluje autodestruktivno – ono što je sasvim neprirodno (poput istospolnih brakova, npr.) vrlo lahko društvenom afirmacijom postaje realnost – ili, ono što je sasvim prirodno (poput bosanskog jezika) samo jednim političkim dopisom može biti zabranjeno i pobrisano iz realnog svijeta”, napominje Hodžić.

Sekretar Udruženja “Svitanje” Jasmin Moco kaže da ovakav projekt može biti poticaj za dalje uspjehe. Moco ističe da je glavni cilj cjelokupnog projekta, koji je rezultirao dolaskom djece u Sarajevo na sedmodnevni raspust, bio nagrada za njihov trud koji su pokazali slanjem radova na temu Moj bosanski jezik, kako je glasio i sam naziv projekta.

“Našim povratnicima sasvim je sigurno potrebna finansijska podrška, ali vrednijom smatramo podršku koja će im pomoći da se educiraju po pitanjima pokretanja određenih poslovnih ideja, edukaciji mlađih naraštaja, izgradnji vjerskog i nacionalnog identiteta i sl. Projekt ‘Moj bosanski jezik’ i iz njega proizašli projekt ‘Raspust u Sarajevu’ imali su za cilj da naša djeca ojačaju svoj identitet, da djeca uče o svojoj historiji i da se u isto vrijeme i zabave. Smatramo da i nevladine organizacije i državne institucije koje vode brigu o našim povratnicima trebaju slijediti ovaj primjer jer naše povratnike trebamo podučiti da nauče kako ‘uloviti ribu’, a ne samo im dati tu ‘ribu'”, kaže Moco.

Da se svaki trud isplati, dokaz je veoma bogat sadržaj koji je organiziran za one koji su ostvarili najzapaženije rezultate u okviru projekta. Djeca su u Sarajevu boravila sedam dana, tokom kojih su imali priliku učestvovati u nizu radionica. Omogućen im je odlazak na važne historijske lokacije i na naše olimpijske planine.

“Mi smo tokom pripreme projekta nastojali da djeca imaju raznovrstan sadržaj. Djeci koja su napisala najbolje radove na temu Moj bosanski jezi osigurali smo vrijedne novčane nagrade, dok je za preostalo desetero djece, uključujući i pobjednike konkursa, osigurana sedmodnevna ekskurzija u Sarajevu. Djeca su imala priliku da obiđu, između ostalog, i Zemaljski muzej, Muzej prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alije Izetbegovića, Svrzinu kuću, Šehidsko mezarje na Kovačima i mnoga druga mjesta od interesa za naš narod i domovinu. Zahvaljujući KJKP ZOI 84 imali su priliku naučiti skijati na olimpijskim planinama, Bjelašnici i Igmanu, klizati u Centru ‘Safet Zajko’ i s hokejašima HK ‘Medvjedi’ u Zetri.

U saradnji sa ‘Cinema City’ i kinom Općine Novi Grad djeca su mogla pogledati zanimljive filmove za djecu. Pored toga, djeca su imala psihološke radionice na kojima su s djecom radili vrhunski pedagozi, predavanja iz historije Bosne i druge kreativne radionice koje su imale za cilj da djeca oslobode svoj potencijal. Čitajući pristigle radove na temu Moj bosanski jezik, mogli smo vidjeti kreativnost naše djece i potencijal koji posjeduju. Sasvim smo sigurni da s malo više truda mogu postići uspjeh u različitim segmentima”, konstatirao je Moco.

PROČITAJTE I...

Jedan od neoborivih dokaza počinjenog genocida u Vlasenici jeste i izjava Smajla Tutića, koji je bio zatočen u logoru Sušica. Tutić je kazao da su u ljeto 1992. došli predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i general Ratko Mladić u pratnji Dragana Nikolića Jenkija. Tada je Karadžić Nikoliću stavio svežanj novčanica u džep i rekao mu: “Ovako radi kako si počeo, udri i muslimansko i hrvatsko dijete u bešici, samo nam ostavi žene, trebaće nam”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!