Moć moderne manipulacije: Dvoličnost “ljevičara”, “liberala” i “demokrata”

Pojedine demokrate, uz novinare koji ih podržavaju, uspjeli su stvoriti dojam kod stanovništva da su svi koji pokažu znakove sklonosti ili razumijevanja prema Trumpu, makar i da nisu republikanci, potencijalni fašisti ili rasisti. Ovakvim javnim etiketiranjima američke demokrate i tzv. liberalni mediji podsjećaju na neke ljevičare u Bosni i Hercegovini i oko nje. Čim neko ne podržava javnu jugonostalgiju ili osuđuje tamnu stranu komunizma, ili podsjeća na izjednačenost velikosrpstva i jugoslavenstva, ili ne odobrava sveopći ateizam, ne voli prevrtljivost SDP-a, ili ne voli Tita, automatski može biti nazvan “Hitlerom”, “desničarem”, “klerofašistom”, “šovinistom”

 

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

Moderna manipulacija za nekoga je umjetnost, za nekoga nauka, a za nekoga filozofija. Mogla bi se svrstati pod sva tri pojma sudeći po njenoj razgranatosti, maštovitim realizacijama i srastanjem s klasičnom indoktrinacijom i propagandom “stare škole”.

Manipulacija može biti istovremeno i banalna, čak i staromodna jer se najviše temelji na vizualnom doživljaju, pošto mnogi naučnici smatraju kako se oko 80 procenata našeg poimanja okoline formira preko vida. Moguće da su to shvatili te iskoristili i razni američki mediji kada su forsirali sliku (dakle, vizualni doživljaj) uplakane djevojčice iz Hondurasa kao “simbola” kontroverzne imigrantske politike Donalda Trumpa. Ništa ne može izazvati talasanje emocija kod prosječnog posmatrača kao prikaz uplakanog djeteta, pogotovo ako se stavi u kontekst priče o nekome ili nečemu nepopularnom.

Aktuelni predsjednik SAD-a dobro se uklapa u takvu medijsku nepopularnost. Ima iritantnu pojavu, pravi grimase koje su inspirativne imitatorima i karikaturistima, a tu su i njegove uvredljive izjave te populistički govori još od prije osvajanja američkih izbora. Sve to može izazvati ili masovni bijes prema Trumpu ili kolektivno sažaljenje prema spomenutoj djevojčici, što se i dogodilo ne samo u američkoj javnosti nego i šire. Fotografiju djevojčice napravio je izvjesni John Moore. Magazin Time stavio je fotku na svoju naslovnicu, montirajući uplakano dijete da stoji nasuprot Trumpa, uz ironični naslov –  Dobro došli u Ameriku. Smatralo se da nema potrebe za detaljisanjem oko toga ko je djevojčica, zašto plače i gdje je fotografirana. Publika je trebala vjerovati kako je dijete na granici Meksika i SAD-a i da plače zbog razdvojenosti od roditelja, kako se to već desilo nekim porodicama koje su, što legalno, što tajno, probale ući u SAD, uz navodno masovno zadržavanje djece u nekim kafezima.

Ubrzo se ispostavilo da dijete plače dok joj majku, Sandru Sanchez iz Hondurasa, odvode na saslušanje zbog ilegalnog prelaska granice, poslije čega su i dijete i mati smjestili u pritvor do daljnje odluke. Onda se stvar dodatno zakomplicirala kada se otkrilo da je Sanchezova riskirala bezbjednost vlastitog djeteta pošto je, navodno, bez znanja svog supruga krenula s djevojčicom u tajni prelazak granice. Te detalje popratili su mnogi međunarodni mediji otkrivši kako se pripadnici Demokratske stranke u SAD-u pretvaraju da brinu za imigrante i njihove socijalne teškoće, a zapravo ih samo zanima prestiž u odnosu na Trumpa i na republikance. Ni takva vrsta manipuliranja nije nova. Većina stranaka, pokreta i političara u Americi i drugdje bavi se takvim trikovima.

Patetika je često jedno od oružja moćnih propagandista. Ali, priča se nije završila na ovom niti je počela s ovim. Dio američkog stanovništva koji nije podlegao ovakvoj jednostranoj propagandi sve se više javlja u medijima podsjećajući zaboravne ili neupućene kako razdvajanje imigrantskih familija traje na granicama SAD-a i Meksika već decenijama, neovisno od toga jesu li na vlasti republikanci ili demokrate. Isto se odnosi i na američka vojna uključivanja na razna ratišta po svijetu, kao i na povremenu diskriminaciju određenih manjina, uključujući muslimane, i to ne samo poslije globalno poznatog 11. septembra 2001. godine.

“LIBERALNE” DEZINFORMACIJE

Propaganda, manipulacija i medijsko (ne)izvještavanje doprinose tome. Naprimjer, podjela američkog društva na one koji podržavaju ili su podržavali Hillary Clinton i prethodnog američkog predsjednika Obamu na jednoj, te Trumpa na drugoj strani, izašla je iz američkih okvira i prije američkih izbora. Nije mimoišla ni Bosnu niti njeno susjedstvo. Naivno stanovništvo podleglo je tragikomičnom poimanju globalnih dešavanja. Zato je prije američkih predsjedničkih izbora u Istočnom Sarajevu i u Srbiji došlo do iskazivanja javne potpore Trumpu, a u centru Sarajeva javne podrške za Hillary. Verbalno iživljavanje uz patetični pokušaj uzajamnog provociranja jednih i drugih išlo je kroz nazivanje Trumpove frizure “mrtvom vjevericom” i nazivanje Clintonove “baba Hilarija”.

Nakon Trumpovog osvajanja izbora došlo je do još veće polarizacije među “običnim” ljudima, kako u SAD-u, tako i drugdje, pa i u Bosni. Kao i obično, najviše se osjetila po (ne)društvenim mrežama. Prijatelji ili članovi iste porodice jedni druge su preko Facebooka ili uživo častili pridjevima – fašista, manipulator, kreten, rasista… Polarizaciju prate mediji koji su ponovo podijeljeni na one za i protiv Trumpa, te i neke suzdržane. Od medija se to nekako i očekuje. Međutim, publika koja prati te medije sve se više dijeli na tom planu, i dalje ne samo u SAD-u nego i drugdje, uslijed neizbježne globalizacije skoro svega što se dešava u Americi.

Pojedine demokrate, uz novinare koji ih podržavaju, uspjeli su stvoriti dojam kod stanovništva koje je na njihovoj strani da su svi koji pokažu znake sklonosti ili razumijevanja prema Trumpu, makar i da nisu republikanci, potencijalni fašisti ili rasisti. Ovakvim javnim etiketiranjima američke demokrate i tzv. liberalni mediji podsjećaju na neke ljevičare u Bosni i Hercegovini i oko nje. Čim neko ne podržava javnu jugonostalgiju ili osuđuje tamnu stranu komunizma, ili podsjeća na izjednačenost velikosrpstva i jugoslavenstva, ili ne odobrava sveopći ateizam, ne voli prevrtljivost SDP-a, ili ne voli Tita, automatski može biti nazvan “Hitlerom”, “desničarem”, “klerofašistom”, “šovinistom”.

U Americi stanovništvo stalno osjeća posljedice medijskog rata između republikanaca i demokrata. Podsjećamo na zaboravljene ili prešućene detalje o Hillary Clinton i Baracku Obami za one u Bosni koji i dan danas žale za njima te i za one koji vjeruju da su oni bili “manje zlo” od Donalda Trumpa. Osim kontroverze s hapšenjima imigranata te razdvajanjem roditelja i djece u Trumpovoj administraciji, “liberalni” mediji potenciraju i razne druge Trumpove negativnosti ne spominjući iste stvari koje su iza sebe ostavili Clintonova i Obama i na unutrašnjem i na međunarodnom planu. Bez namjere da držimo stranu Trumpovoj politici, ipak treba biti fer jer dosadašnji medijski pristup, makar mainstream, nije bio fer. Trump ima vlast, a demokrate i “liberali” imaju utjecajne medije. Svojim nefer pristupom stvaraju još veće podjele među ljudima širom svijeta, doprinoseći usput dezinformiranju i zaboravu.

PODSJETNIK ZA ZABORAVNE

U vrijeme predsjednika Baracka Obame, kao i prije njega u vrijeme Georgea Busha, a i ranije, na granici između Meksika i SAD-a bilo je razdvajanja djece od roditelja imigranata, kao i držanja imigranata u pritvorima na neodređeno vrijeme, pa i njihovog maltretiranja te povremenog premlaćivanja. Ali, magazini kao što je Time nisu to tematski stavljali na svoje naslovnice tako bombastično.

Shahrazad Encinias porijeklom je iz Guatemale. Studira novinarstvo u gradu Tucsonu u Arizoni, gdje je stekla i američko državljanstvo. Uža specijalnost njenih studija jeste tretman meksičkih, ali i općenito Latino doseljenika u Arizonu. U vrijeme Obamine administracije, 2015. godine, otkrila je da već izvjesno vrijeme lokalna policija privodi uhapšene imigrante, prije nego što bi se dokazalo da li su ilegalni ili nisu, u lancima i okovima. “Vodili bi ih u redovima da se kreću jedan ispred drugog, u maniru tretmana nekadašnjih afričkih robova. Znači, veliki lanci raspoređeni su od jednog do drugog vrata zatočenika, a noge su bile u uskim okovima da se mogu kretati samo malim koracima ili skakutanjem. Unutra bi ih držali po nekoliko dana, i dalje u okovima”, izjavila je Encinias. Kaže da se nekad trebalo došunjati u blizinu pritvora tokom noći ili u ranu zoru da bi se vidio takav prizor. Jedno vrijeme nije bilo dozvoljeno fotografiranje, ali poslije se, navodno, ovo nije ni krilo.

U vrijeme Obamine administracije održavani su povremeni protesti meksičkih i južnoameričkih imigranata u nekim krajevima SAD-a zbog lošeg postupanja s njihovim sunarodnjacima na granici i u pritvorima. Neki od njih nosili su transparent s natpisom Obama, nemoj me odvajati od moje mame.

U vezi s kontroverzama iz američke vanjske politike, poznato je kako je Obama odobrio upotrebu bespilotnih dronova za neprecizno gađanje meta u Afganistanu, Pakistanu, Jemenu… Rezultat je više stotina ubijenih civila, računajući i djecu. To su registrirana tijela, a koliko je pobijeno neregistriranih, još se ne zna, kao niti koliko je civila ranjeno i osakaćeno. Pored ostalog, Obama je svojevremeno priznao da je pod njegovim mandatom ubijeno i nekoliko američkih državljana za koje se i dalje koristi morbidni pojam “kolateralna šteta”. Za dvojicu, Ahmeda Farouka i Adama Gadahna, samo je rečeno da su bili pripadnici “Al-Kaide”, ali bez konkretnih dokaza. Obama je rekao pred mikrofonom i kamerama da mu je žao, i to je bilo to. Demokratama skloni američki mediji ovo su tretirali kao uobičajene i sporedne vijesti, bez upadljivog isticanja poput djevojčice i Trumpa na naslovnici Timea.

Hillary Clinton je 2014. godine izjavila za CNN: “Trebamo poslati jasnu poruku da ne znači da vaše dijete može ostati tu samo zato što se vaše dijete izgubi preko granice. Ne želimo da pošaljemo poruku koja je suprotna našim zakonima te da ih još ohrabrujemo da krenu na takvo opasne putešestvije.” Ovo je bila poruka Clintonove za iste imigrante o kojima je riječ i danas, u Trumpovoj administraciji.

I Hillary i Obama za svog mandata podržavali su šire američko vojno uključenje u sirijsko ratište, ali su navodno odgađali zbog nesporazuma u Kongresu i Senatu, te zbog ruskog protivljenja tome, također navodno.

Na krajnjem jugu Arizone nalazi se gradić Nogales. Kroz njega doslovno prolazi granica Meksika i SAD-a, tako da je u njemu i granični prolaz. Visoki zid razgraničenja koji je Trump najavljivao već je ondje odavno. To je bar desetak metara visoka konstrukcija, nešto između metalne ograde i zida. Doslovno prati graničnu liniju te se valovito kreće uzbrdo i nizbrdo, kilometrima i izvan Nogalesa. Ta ograda, koju je teško proći baš kao i zid, ondje stoji godinama, i prije Trumpovog mandata.

Arlene Medina Meksikanka je s američkim pasošem. Njeni roditelji još imaju samo meksičko državljanstvo. Ona barem jednom sedmično prelazi državnu granicu u Nogalesu sa svojim kolima, odlazeći kod roditelja. Inače živi u Tucsonu, koji je oko sat i po vožnje do ove granice. Vozeći od Nogalesa do Tucsona širokom autocestom, četrdesetak minuta vožnje u smjeru Tucsona, znači već podaleko od granice, nalazi se još jedan veliki kontrolni punkt. Postavljen je tako da se ne može zaobići. Izgleda kao neki granični prijelaz bilo gdje u svijetu, s kontrolnim kućicama, sobom za ispitivanje, velikim rampama, šalterima, skenerima za dokumenta. Sve skupa osigurava do tridesetak stražara koji nose smeđe uniforme, drugačije od redovne lokalne policije, a nisu ni vojska.

To su posebne jedinice za naknadne provjere mogućih imigranata koji bi prošli granicu s lažnim ispravama ili na neki drugi način, pa produžili prema Tucsonu misleći da su prošli najteži dio puta. Arlene kaže da nju redovno legitimiraju na tom punktu, a da ljude bez državljanstva, najviše Meksikance, izvode iz auta, pretražuju, ispituju, a ponekad im ne dozvole da prođu dalje iz nepoznatih razloga. Kada vozi svoje roditelje, nju ne ispituju puno jer sada ima državljanstvo i adresu u Tucsonu, ali roditelje detaljno ispituju. Arlene je potvrdila da je ovaj kontrolni punkt postavljen u vrijeme vladavine Georgea Busha s namjerom da tu bude nekoliko godina, ali da ga je Obamina administracija odlučila zadržati. Vozače bijelce ovdje vrlo rijetko zaustavljaju, osim ako sami ne voze Meksikance ili Južnoamerikance zbog sumnje da ih možda švercuju za novac.

Hillary je u prisnom odnosu s lidericom Burme Aung San Suu Kyi, valjda zato što je ova dobila Nobelovu nagradu. Aung San Suu Kyi sakriva progon i torturu nad populacijom Rohinja u Mijanmaru pod njenom vlašću negiranjem zločina nad njima. Clintonova čak i ne krije srdačne susrete s njom u vrijeme dok su se neki zapadnjački “liberali” kao zgražavali nad stradanjem Rohinja.

I Clintonova i Obama imali su prijateljska druženja s Donaldom Trumpom prije izbora i prije “žestokih” sučeljavanja pred TV kamerama.

Uglavnom, “liberalnim” medijima, demokratama i ljevičarima (kako američkim, tako i bosanskohercegovačkim i balkanskim) Donald Trump je potreban. Jedan od više razloga zašto oni imaju duple standarde u javnosti jeste i to što bi se oni, da nema Trumpa, potrudili da na njegovom mjestu bude neko drugi poput njega. Da bi neko drugi bio “fašista”, “liberali” moraju biti jedini “antifašisti”, ili jedini pravednici u današnjem svijetu, jedine moralne vertikale i horizontale. Njihova dvoličnost ili troličnost iziskuje torturu nad manjinama, bili oni ilegalni migranti ili ne. Njima je Trump važniji od imigranata i od prava manjina u SAD-u. Vole oni Trumpa, a voli i on njih. I jedni i drugi, naprimjer, vole državu Izrael. To im je i dalje zajedničko.

 

PROČITAJTE I...

U presudi Općinskog suda u Sarajevu iz 2017. godine piše da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je Fikret Muslimović došao do saznanja da je Fahrudin Radončić bio saradnik kontraobavještajne službe bivše JNA, što je i naveo u tekstovima svoje knjige, pa da se u tom dijelu Muslimovićevo pisanje, po ocjeni Suda, ne može smatrati klevetom

Carigradska patrijaršija, po hijerarhijskoj tradiciji najviša pravoslavna crkva u svijetu, prošlog četvrtka priznala je neovisnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, te odlučila vratiti na funkciju patrijarha Filareta Denisenka. Nakon neovisnosti Ukrajine 1991. godine i raspada Sovjetskog Saveza, Filaret je osnovao Ukrajinsku pravoslavnu crkvu i proglasio se patrijarhom, nakon čega ga je Moskva ekskomunicirala. Pravoslavci u Ukrajini su podijeljeni, dio pripada crkvi pripojenoj Moskovskoj patrijaršiji, a drugi dio vjeran je Kijevskoj, samoproglašenoj nakon neovisnosti zemlje 1992. godine, koju do sada nije priznavala nijedna pravoslavna crkva u svijetu. Ruska pravoslavna crkva prekinula je u septembru dio svojih veza s Carigradskom patrijaršijom, s kojom je i do tada imala teške odnose. Ruska crkva također je upozorila na moguće nemire u Ukrajini nakon odluke ekumenskog patrijarha, jer su neki crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali svoje vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!