Mladima nakon studija posao zagarantiran

Krajnji rok za prijave za stipendije, koje je u prošloj godini dobilo 5.000 studenata iz 150 zemalja, jeste 31. mart 2017. godine. Prijave se šalju isključivo putem interneta, odnosno na stranici www.turkiyeburslari.org, na kojoj se mogu pronaći sve neophodne informacije. Stav donosi priču o iskustvima stipendista iz Bosne i Hercegovine koji su studirali ili još studiraju u Turskoj

Vlada Republike Turske raspisala je početkom marta konkurs za dodjelu stipendija za dodiplomski studij studentima iz cijelog svijeta, na koji se i ove godine mogu prijaviti i studenti iz Bosne i Hercegovine. Stipendijski program uključuje plaćenu školarinu, plaćenu jednogodišnju pripremnu nastavu za strani jezik, mjesečni džeparac, besplatno stanovanje u državnom domu, povratnu avionsku kartu i plaćeno zdravstveno osiguranje. Stipendije su namijenjene studentima koji odluče studirati na dodiplomskom programu, odnosno kasnije na postdiplomskom ili doktorskom studiju na nekom od univerziteta u Turskoj.

Većina programa na turskim univerzitetima odvija se na turskom jeziku, dok su neki na engleskom, francuskom i njemačkom. Krajnji rok za prijave za stipendije, koje je u prošloj godini dobilo 5.000 studenta iz 150 zemalja, jeste 31. mart 2017. godine. Prijave se šalju isključivo putem interneta, odnosno na stranici www.turkiyeburslari.org, na kojoj se mogu pronaći sve neophodne informacije i saznati sve što je potrebno za aplikaciju za stipendiranje.

Donosimo vam priče bh. studenata koji su studirali ili još studiraju u Turskoj, o njihovim iskustvima tokom studentskih dana, a kasnije i o zapošljavanju.

Nedim Plasto, završio masterski studij građevine na Univerzitetu Kocaeli u Izmitu

Velika prednost pri zapošljavanju

Turska je bogata zemlja u kojoj su velike šanse za pronalazak posla, zemlja u kojoj živi mnogo stanovnika porijeklom s naših prostora i zemlja koja ima kulturu, tradiciju i običaje slične našima. Turska je nama prijateljska država, a i stranim studentima pruža veoma dobre i kvalitetne uvjete studiranja. Želio sam proširiti svoje vidike, obogatiti svoje znanje iz oblasti građevinarstva u nekoj naprednijoj zemlji i kasnije to znanje prenijeti i kvalitetno iskoristiti u Bosni i Hercegovini. Ta zemlja bila je Turska.

Pošto sam u Sarajevu završio dodiplomski studij građevine, odlučio sam aplicirati za stipendiju i masterski studij građevinarstva u Turskoj. Nakon uspješno završenog kursa turskog jezika u Ankari 2012. godine, studije sam nastavio na Univerzitetu Kocaeli, na kojem sam i diplomirao u junu 2015. godine.

Stranim studentima nudi se mnogo mogućnosti što se tiče studiranja i volontiranja u Turskoj. Imate mogućnost upoznati studente iz svih krajeva svijeta koji također studiraju u Turskoj. Mnogo sam prijatelja stekao iz raznih država Evrope, Afrike, Azije i upoznao njihove kulture i običaje. Testovi i ispiti polažu se isključivo pisanim putem. Veoma me dojmilo to što su profesori vrlo pristupačni studentima, u svakom trenutku su tu da pomognu. Ljudi na ulicama su također susretljivi, ljubazni i, ako vide da ste stranac, trude se da pomognu, pogotovo ako kažete da ste iz Bosne. Turski jezik je po svojoj gramatici mnogo drukčiji od našeg jezika, tako da sam imao određenih poteškoća u početku. Međutim, pričanje na turskom i konstantna vježba s prijateljima znatno je pomogla. Prve godine studija osjetio sam određene poteškoće u praćenju nastave. Nisam imao dovoljan fond riječi da se fino izrazim, ali su i u ovim slučajevima profesori izražavali razumijevanje za nas strance i dopuštali da koristimo engleski jezik.

Stipendija je uključivala kompletnu školarinu, studentski dom u kojem smo imali doručak i večeru te mjesečni džeparac koji se svake godine povećavao. Stipendija je bila dovoljna za život svakog studenta koji je racionalno trošio novac.

Po povratku u BiH zaposlio sam se u Turskoj agenciji za saradnju i koordinaciju – TIKA. Radim posao koji sam i želio raditi nakon završetka studija, a to je da se vratim u svoju zemlju, da iskoristim stečeno znanje i vještine i da radim na uspostavljanju novih i jačanju postojećih veza između ovih dviju prijateljskih država u sektoru građevinarstva, ali i u drugim oblastima.

Za posao koji obavljam moja prednost bila je to što sam studirao u Turskoj. U našoj zemlji, nažalost, nema baš mnogo građevinskih inženjera sa znanjem turskog jezika, tako da mi je to bila velika odskočna daska.

Istina je da studiranje u Turskoj zahtijeva mnogo truda, rada i odricanja. Ništa ne dolazi preko noći, ali zaista vrijedi. Nakon studiranja u Turskoj, posao u Bosni i Hercegovini, ali i Turskoj je zagarantiran.

Jasmina Gurić, završila ekonomiju na Univerzitetu Hacettepe u Ankari

Bila sam dio velike porodice

U srednjoj školi bila sam učenik generacije. Na prijemni ispit za stipendiranje učenika u Turskoj u aprilu 2009. godine izašla sam nekako ravnodušno, iako sam imala veliku želju da odem u zemlju koju sam do tada posjetila jedanput i zavoljela je. Kao učenik generacije u BiH, imala sam pravo birati nekoliko fakulteta na kojima bih voljela studirati, ali na kraju završih na Univerzitetu Hacettepe, jednom od najprestižnijih turskih univerziteta koji je želja mnogih Turaka.

S još 12 studenata iz Bosne otišla sam prvo u Izmir, u kojem smo pohađali školu za turski jezik. To je bio intenzivan kurs, a na kraju smo imali ispit. Turski je bilo teško naučiti, trebalo je da sve to dođe na svoje, da se slegne, pa da počnemo pričati bez “prevođenja u sebi”.

Godinu kasnije, kad sam krenula na fakultet ekonomije u Ankari, bila sam primorana pričati, snalaziti se i rukama i nogama. Kampus u kojem je smješten moj fakultet gotovo da je veći od grada iz kojeg sam došla. Tada sam bila jedina Bosanka na fakultetu, a drugarice i drugovi su mi izlazili u susret kada nešto nisam razumjela, profesori su bili na raspolaganju, uključivali su me na seminare, konferencije. Jednostavno, bila sam dio velike porodice Univerziteta Hacettepe i ni u jednom trenutku se nisam osjećala usamljeno. Ponosna sam što sam bila studentica prestižnog univerziteta u Turskoj s vrlo kvalitetnim profesorima. Učila sam baš puno, bila uspješna studentica, što dokazuje i titula počasnog studenta.

Boravila sam u državnim domovima, koji su na početku bili šok za mene, ali navikne se čovjek na željezne ormariće, katance, zajednička kupatila, zajedničke prostorije za učenje, na kantinu u kojoj jede sedam hiljada studenata. Sve to me učinilo jačom, naučilo me da poštujem druge, učilo me tuđoj kulturi. Živjela sam sa 7 cimerki, od kojih su tri iz Turske, jedna iz Irana, jedna iz Južnoafričke Republike, jedna iz Kazahstana, jedna s Kosova.

Imali smo stipendiju koja je bila dovoljna, ali, kao i ostali studenti, pokušavala sam dodatno zaraditi, čuvala sam djecu, bila turistički vodič, učila djecu bosanski jezik. Sav taj novac sam iskoristila obilazeći Tursku uzduž i poprijeko. U svaki grad sam zaljubljena jer je svaki poseban.

Čim sam se vratila iz Turske 2014. godine, moje znanje turskog jezika širom mi je otvorilo vrata. Dobila sam ponudu za prvi posao, te sam dvije godine radila kao asistent na ekonomskoj katedri na jednom pravnom fakultetu u BiH. Poslije sam konkurirala za posao u Ziraat banci, u kojoj trenutno radim, veoma sretna i zadovoljna.

Studiranje u inostranstvu očeliči čovjeka, nauči ga kako se ponašati samostalno, kako biti kapetan svoga broda. Vrijeme leti, već ste sutra u našoj divnoj BiH. Nostalgija za danima provedenim u Turskoj vječno ostaje.

Selma Šabanović, završava studij arhitekture na Univerzitetu Anadolu u Eskişehiru

Profesori su kvalitetni i veoma susretljivi

U Turskoj nam se konstantno događaju neke smiješne situacije. S društvom smo turistički otišli u Trabzon na nekoliko dana. Akcent ljudi koji žive na području Crnog mora drukčiji je od turskog koji smo mi učili. Trebali smo otići do manastira Sumela, pa smo vozača minibusa pitali za najkraći put. Vozač nam je, vjerovatno, sve fino objasnio, ali mi nismo ni jedne jedine riječi razumjeli i mislili smo da ima nekih govornih poteškoća sve dok nismo izašli i pitali drugog vozača isto pitanje. Na kraju smo shvatili da oni, ustvari, tako pričaju. Srećom, našli smo jednu osobu koja je pričala na nama razumljivom turskom jeziku i došli do manastira, koji je fantastičan, i preporučila bih svakome da ga posjeti.

U Tursku sam došla 2012. godine putem programa za stipendiranje stranih studenata “Turkiye Burslari”. Rođena sam u Srebrenici, a živim u Sarajevu. Nisam planirala studirati u Turskoj. Sve se dogodilo spontano kada nam je prijateljica rekla za ovaj program, pa se nas nekoliko odlučilo prijaviti. Iako sam željela studirati arhitekturu na nekom od univerziteta u Istanbulu (koji je sam od sebe oličenje arhitekture i historije, spoj Istoka i Zapada), primljena sam na Univerzitet Anadolu u Eskişehiru.

Profesori su kvalitetni i veoma susretljivi. Najveća podrška bili su mi porodica i moji Bosanci s kojima sam došla, te naši stariji učenici u Turskoj koji su nas dočekali i usmjeravali na početku.

Nije mi bilo teško naučiti turski jer sam imala dobru podlogu iz srednje škole. Međutim, činjenica je da se turski ne može naučiti iz knjige, nego “na ulici”, komunicirajući s ljudima. Najteže mi je bilo naviknuti se na hranu koja je začinjenija od naše.

U sklopu stipendije imala sam dom, zdravstveno osiguranje i mjesečni džeparac. Stipendija je sasvim dovoljna ako stanujete u domu koji vam je osiguran. Ako odlučite stanovati van doma, onda troškove stanovanja sami snosite i tada vam je već potreban džoker “pozovi porodicu”.

Što se tiče zaposlenja kad se vratim u BiH, velika je konkurencija u sektoru arhitekture, a ponuda malo. Nadam se da ću imati prednost kao student sa stranom diplomom, jer bitno je razlikovati se od drugih po nečemu, to se uvijek cijeni.

Armin Ravkić, student elektrotehnike u Ankari

Školovanje u Turskoj sa stipendijom jeftinije nego u Bosni

Kulture su slične, mentaliteti su slični, čovjek se ne osjeća kao stranac. Finansijski gledano, što je često glavna prepreka za studiranje u inostranstvu, školovanje u Turskoj uz stipendiju ispadne čak jeftinije od studiranja u nekom od gradova u Bosni i Hercegovini za one koji se radi studija moraju preseliti u drugi grad.

Moja priča u Turskoj počinje 2013. godine, kada sam se prijavio na konkurs za dodjelu stipendije. Odlučio sam studirati elektrotehniku u Ankari jer je perspektivno zanimanje, nema diplomiranog inženjera elektrotehnike bez posla. Zbog sličnosti kultura i kvaliteta univerziteta, Turska je bila moj izbor.

Profesori su kvalitetni, što pokazuje i sam njihov rezime, te završeni masterski i doktorski studiji na univerzitetima širom svijeta. Što se tiče samih ljudi, generalno imam dobar odnos sa svima, turski narod veoma je gostoprimljiv i mentalitet mu je prilično sličan našem.

Pošto sam i prije imao dodir s turskim jezikom, pripremna godina učenja turskog prošla je kao duži, kvalitetan raspust. Najteže sam se navikao na sami grad. Ankara se ne može pohvaliti zelenilom, drvećem i šumama, i zbog toga se nisam osjećao kao da tu pripadam, jer sam i ljubitelj i uživam u zelenilu koje imamo u Bosni. Bilo bi nezahvalno reći šta loše za stipendiju, jer ona uključuje školarinu, smještaj, zdravstveno osiguranje, avionsku kartu na početku i završetku školovanja, te mjesečni džeparac koji je, uz pametno raspolaganje, dovoljan za normalan studentski život.

Posljednjih 15 godina Turska prolazi kroz veliku fazu razvijanja u svim pogledima, što se može vidjeti i kroz mogućnosti koje se nude pored samog studiranja. Želio bih istaći mnoštvo udruženja unutar univerziteta, kao i centara za mlade koji nude kurseve i usavršavanja u mnogim oblastima.

Kvalitet obrazovanja i samo studiranje u inostranstvu pojačavaju mi nadu da ću, kada se vratim u Bosnu, lakše dobiti zaposlenje. Osim toga, veza između BiH i Turske u svakome pogledu svakim danom sve više jača, što je dodatno razlog za lakše zaposlenje u BiH.

Adis Alagić, predsjednik Bosanskohercegovačke asocijacije turskih alumnija “TUMED“

Ja sam diplomant Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Istanbulu. Na studije u Istanbul primljen sam 2002. godine kao stipendista Vlade Republike Turske, kojoj sam i danas maksimalno zahvalan zbog pružene mogućnosti. Kako vrijeme prolazi i kako se niže životno i radno iskustvo, sve više prepoznajem prednosti života i studiranja u Turskoj. Zavidan ekonomski rast i razvoj na svim poljima koji je Turska ostvarila tokom posljednje decenije otvaraju neograničene mogućnosti mladom čovjeku. Slikovit primjer jeste činjenica da Turska pravi svoje ratne brodove. Poznato je da je “jedan brod – jedan grad”, a ratna industrija glavni generator tehnološkog razvoja u svijetu. To dovoljno govori o spektru mogućnosti. Ako tome dodamo bogato kulturološko i historijsko naslijeđe, prirodne ljepote, dinamičnost turskog društva, naklonjenost Turaka prema nama Bosancima (ponekad, kad bi čuli da sam iz Bosne, uposleni u institucijama primali su me preko reda da ne čekam), a sve to uz mogućnost besplatnog studiranja na prestižnim turskim univerzitetima – dobijemo jedinstvenu priliku za mladog čovjeka. Lično sam, zahvaljujući znanju i iskustvima stečenim tokom studija, odmah po povratku uspio pronaći zaposlenje u svojoj struci i, evo, već godinama radim posao koji volim. Zaposlen sam u Fondaciji “BİGMEV”, koja se bavi privlačenjem stranih investicija u BiH.

Prije 2,5 godine s drugim diplomantima osnovali smo bosanskohercegovačku Asocijaciju turskih alumnija – TUMED, s ciljem okupljanja i uvezivanja turskih diplomanata i bivših studenata. Do sada smo kroz posjete bh. gradovima imali priliku sresti turske diplomante na značajnim pozicijama u svim sferama društva. Interesantno je da mnogo turskih diplomanata radi na direktorskim ili višim menadžerskim pozicijama. Asocijacija je do sada pomogla i pri zapošljavanju diplomanata, a činjenica da nas češće kontaktiraju poslodavci nego oni koji traže posao govori da turski diplomanti nemaju problem sa zaposlenjem, s tim da je naša želja i misija da jačamo njihove pozicije i utjecaj u bosanskohercegovačkom društvu.

Asocijacija je oformila bazu diplomanata u kojoj se trenutno nalazi oko 800 ljudi. Znamo da je broj bivših polaznika obrazovnih institucija u Turskoj zasigurno viši od hiljadu. U narednim mjesecima održat ćemo aktivnosti prvenstveno s ciljem ekonomskog osnaživanja diplomanata i samit na kojem ćemo okupiti i uvezati sve naše potencijalne članove.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!