Mladić zbog kojeg su mnogi Bišćani zaplakali

Ostavljen na milost i nemilost, ovaj dobri čovjek morao je donijeti najtežu odluku u svome životu – da živi kao beskućnik i spava ispod gradskog mosta u Bihaću. Adnanovi sugrađani nisu ostali nijemi, udružili su se da mu pomognu i barem ga privremeno sklone s ulice

Život često piše bolne priče, a takva je i priča mladog Adnana Husaka (22) iz Bihaća, koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Dok su ostala djeca iz njegovog komšiluka odrastala u roditeljskom krilu, Adnan je vrlo rano morao otići kod dede i nene. Kad je imao samo šest godina, Adnan upada u novo životno iskušenje, umire njegova nena koja mu je bila druga mati. Dedo, star i bolestan, nije mogao da se o njemu brine i Adnan završava u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, koji se nalazi u bihaćkom naselju Kamenica.

Ostavljen i zaboravljen

Tu je proveo svoju mladost i školovao se. Kada je napunio 18 godina, dolazi novo iskušenje. Zbog punoljetnosti, Adnan više nije mogao boraviti u Domu, a Uprava mu je pronašla neki posao od kojeg se trebao hraniti i plaćati režije u stanu koji su mu dodijelili. Međutim, s obzirom na neizdrživi režim kod privatnika poslodavca, uz nisku i neredovnu plaću, Adnanu nije preostalo ništa drugo već da napusti taj posao i počne život beskućnika.

“Kad sam napunio 18 godina, našli su mi posao kod jednog automehaničara, gdje sam se trebao dokazati. Radio sam od 7 do 17 sati, a dnevnica je bila pet maraka. To je zaista bilo malo i s tim nisam mogao plaćati režije u stanu koji sam dobio na korištenje i u kojem je moj prethodnik ostavio nagomilane dugove i neplaćene račune. Onda sam dobio posao u hotelu ‘Sedra’, u kojem sam radio 6 mjeseci i, pošto nisam dobio plate, odlučio sam napustiti i taj posao. U to me vrijeme primio jedan prijatelj kod kojeg sam imao prenoćište tri mjeseca. Poslije toga više nisam mogao tu ostati, a niti sam uspio pronaći drugo mjesto za prenoćište. Niko me nije htio primiti ni od rodbine niti od prijatelja i nisam imao drugog izbora nego pod most. Nabavio sam deku za spavanje i torbu što sam imao stavio pod glavu, a karton prostro na betonsku konstrukciju na kojoj sam odabrao da spavam, i tako sam provodio dvadesetak noći. Preko dana sam boravio u kafićima i grijao se, a noćima ispod hladnih betonskih konstrukcija gradskog mosta u Bihaću i ledene Une, koja je, čini mi se, bila toplija od temperature zraka napolju”, priča nam Adnan Husak.

Nikog ne krivi

Ovaj tihi mladić nikoga ne krivi za svoju sudbinu, pa čak ni svoje roditelje. Strpljivo podnosi udarce života i čeka da ga obuhvati Božija milost. Ne kažu džabe: Ko čeka taj i dočeka. Tako je i Adnan dočekao spas u posljednji čas. Kada je bilo najhladnije, a temperatura dostizala i do 19 stepeni ispod nule, stiže pomoć koja je ovom napaćenom mladiću ulila novu snagu i pružila mu nadu u bolje sutra.

“Hvala Bogu, još uvijek ima dobrih ljudi koji me nisu mogli gledati da ovdje spavam i odlučili su mi pomoći. Sve je krenulo zahvaljujući gospođi Arijani Hadžić, koja je na svom profilu na Facebooku objavila status o meni. Nakon toga, u akciju su se uključili i lokalni portali, privrednici i vjerski predstavnici. Skupili su mi novac za kiriju do kraja maja, kupili mi nešto hrane i spasili me. Svima im se od srca zahvaljujem”, kaže Adnan.

Iz Medžlisa Islamske zajednice Bihać rekli su nam da su upoznati sa sudbinom Adnana Husaka i da su se odmah odazvali akciji sakupljanja pomoći za ovog mladića kako bi se našlo odgovarajuće rješenje za problem njegovog smještaja i prehrane. Glavni imam prof. Mensur ef. Ćehić kazao nam je kako je kompletnu akciju u ime Medžlisa IZ Bihać koordinirao hafiz Abdurahman Osmanović. Hafiz priča da je od džematlija saznao da jedan njihov mladi sugrađanin spava ispod gradskog mosta: “Prvo što sam učinio u dogovoru s rukovodstvom Medžlisa IZ Bihać jeste da sam na hutbi govorio o ovom problemu i rekao kako svi mi kao članovi Islamske zajednice, ali i lokalne društvene zajednice, imamo obavezu da pomognemo ovog mladog čovjeka koji se nije svojom krivicom našao u ovakvoj situaciji. Mene su zadužili da budem koordinator ove akcije, u kojoj je najprije Medžlis IZ Bihać izdvojio sredstva i uplatio Adnanu obrok u restoranu ‘Theatre AS’ za narednih desetak dana. Zatim su dobri ljudi ovog grada, među kojima privatnici najviše, skupili sredstva i uplatili Adnanu kiriju za stan koji smo iznajmili, a zatim mu dali i nešto namirnica da se ima čime hraniti. Medžlis IZ Bihać i dalje je spreman da mu pomogne, ali mi, nažalost, ne možemo da mu pružimo zaposlenje, što bi dugoročno riješilo sve njegove probleme.”

Posao najveća želja

Adnan svog oca Rifeta Husaka i majku Edinu Glumac odavno nije vidio niti o njima bilo šta zna. Kaže da ima samo daidže, ali svi su oni zaokupljeni vlastitim porodicama i problemima, tako da Adnan opet ostaje sam. Sve što Adnan traži jeste posao dostojan čovjeka. Tvrdi da mu milostinja samo produžava agoniju jer problem i dalje ostaje kad poklonjenog novca nestane.

“Ne pijem, ne konzumiram droge, niti kradem. Nisam od onih koji traže marku za pivu, već da preživim. Ali vjerujte mi, ono što bih najviše volio i što mi je životni san jeste da imam neki normalan posao. Kuhar sam po zanimanju i imam nešto iskustva u tom poslu, a prije toga sam završio dva razreda, smjer komercijalista. Pored toga, imam i završen kurs keramičara, tako da mogu svašta raditi, ali samo da je stalni posao, jer ovo sve što sam do sad radio bili su samo privremeni angažmani i problemi s naplatom zarađenog”, objašnjava Adnan, ističući da je, ipak, drukčije kad živiš od vlastitog rada, nego kada te neko stalno pomaže i hrani.

Uprkos svemu, Adnan Husak ima snage da kuje planove. Podnio je zahtjev za izdavanje pasoša jer planira pokušati naći posao u inostranstvu. Od ove nakane može ga odvratiti samo posao u rodnom gradu od kojeg bi mogao normalno živjeti.

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!