MLADIĆ S TRUBOM – DUŠKO GOJKOVIĆ OSOBNO

Iako je neki dan napunio 87 godina, ovaj jazz-trubač i kompozitor ne prestaje svirati punom snagom i umjetničkom ekspresivnošću

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Ako ste u prilici da otvorite jednu od referentnih jazz-enciklopedija, onu koju je objavio američki kritik svjetske reputacije Leonard Feather šezdesetih godina prošlog stoljeća, naći ćete pod slovom “G” dvije biografije umjetnika iz Bosne i Hercegovine – prvo trubača i kompozitora Duška Gojkovića (rođenog u Jajcu 14. oktobra 1931), a potom i pokojnog Mladena Bobbyja Guteshu, skladatelja, dirigenta i trombonistu, s nadjevkom da je rođen u Sarajevu (točan je podatak u Zavidovićima). I, hvala na pitanju, prvi djeluje i danas, i to s istim umjetničkim dignitetom i energijom s kojom se počinjao baviti jazzom u onim prvim poratnim godinama u Beogradu, da bi potom zidao svjetsku karijeru najprije u Njemačkoj, a onda i u zemlji jazza – Americi – te napokon po cijelom dunjaluku.

U svojih sedam desetljeća umjetničkog djelovanja Duško Gojković dodirnut će same vrhove. Svirao je sa skoro svim važnijim svjetskim jazzistima, snimio ogroman broj ploča pod vlastitim imenom – od kvarteta i be-bop kvinteta pa sve do malih i velikih orkestara i simfonijskih formacija – ali i kao vrhunski solista u međunarodnim ekipama. I dalje elegantno svira trubu, instrument koji je trade mark jazza, a uz nju i krilni rog. Ali, uz to se ogledao sistematično i kao skladatelj, aranžer i dirigent, ostvarivši ogroman stvaralački opus koji se broji u desetinama originalnih skladbi, potom aranžmana poznatih jazz-tema i songova iz američke pjesmarice.

Ono što će dodati kao vlastiti stvaralački kredo jeste njegovo korištenje folklora s prostora na kojima je odrastao – onoga iz Bosne i Hercegovine, potom iz Makedonije, ali i od drugdje. A i s tim je započeo davno, davno, daleko prije negoli se formirao žanr “world music”. (Još jedna mala napomena: Gojković je rijetko koristio postojeći materijal – melodije i ritmove uzete iz već opjevanih pjesama, tek u nekoliko navrata, recimo, kad je za format malog sastava i big banda aranžirao divnu sevdalinku Bentbaša, stavivši je na svoju čuvenu ploču Swinging Macedonia, snimljenu 1966. godine za etiketu “Philips-Twen”, a potom u više navrata reizdavanu po cijelom svijetu.)

Gojković je postupno gradio svoju poetiku. Bio je već sjajan trubač kada je sredinom pedesetih kao mladić došao u Njemačku, odmah uskočivši u voz novonarastajuće njemačke i europske suvremene jazz-scene. Početkom šezdesetih studirat će na čuvenom Berklee College of Music kompoziciju kod legendarnog pedagoga Herba Pomeroya. Slijedili su angažmani u velikim američkim orkestrima, povratak u Europu sredinom šezdesetih i, na koncu, fascinantna karijera koja se razvijala od Japana do europskih zemalja – Italije i Njemačke posebno.

Trajalo je to tako, sedam desetljeća postojano, i na iznimno visokom nivou, u visinama u kojima je, da parafraziram Dinu Merlina, “hava vrlo, vrlo rijetka”. I sve je to temeljeno na nekoliko stvaralačkih principa – duboka odanost lijepoj melodiji, ukorijenjenost u suvremenom jazzu koji se rađao nakon Drugog svjetskog rata s naglaskom na be-bopu, potom afinitet spram latino-muzike i napokon iskazivanje ljubavi spram vlastite mu domovine kroz suptilno korištenje folklornih elemenata. I uz sve to, Gojković je bio i ostao pakleno dobar trubač svjetske kvalitete, koji i danas, usprkos činjenici da je ovih dana slavodobitno napunio 87 godina, puše kao da mu je barem tridesetak godina manje.

Slušati ovovremenog Duška Gojkovića nije tek puka nostalgija ili odavanje počasti jednom od istinskih svjetski afirmiranih umjetnika s ovih prostora. On nikako nije osoba koja se zadovoljava već dosegnutim visokim stvaralačkim dometima, kojih je za njim čitavo brdo, on živi u sadašnjosti i tako se ponaša. Autor ovog teksta imao je prigodu da se u to uživo uvjeri u dva navrata prošle i ove godine: prvo u oktobru, kad je Gojković digao na noge u tri noći vatrenom svirkom s kvintetom odabranu publiku u elitnom bečkom klubu “Jazzland”, a onda i ovih dana, kada je u dva navrata oduševio svirajući s podmlađenim Big Bandom RTS-a, ispunivši dvoranu “Americana” u Domu omladine do posljednjeg mjesta. Prvotno je bio planiran samo jedan koncert 9. oktobra (koga je RTS direktno prenosila), ali su karte planule u trenu, pa je ponovljen dva dana poslije.

Potom nam je u ruke došao njegov recentni uradak LP/CD pod nazivom Re:Bop izdan prije nekoliko mjeseci za etiketu “ENJA Records”, koju godinama postojano vodi veliki jazz‑diskograf Matthias Winckermann u Münchenu, gdje danas Duško Gojković i obitava. Na njoj se on, nakon nekoliko posljednjih izdanja na kojima je istraživao svoju glazbu u različitim kontekstima, vraća onome u čemu je majstor nad majstorima: klupskoj svirci s vlastitim be-bop kvintetom u kojem su najbolji američki i europski glazbenici raznih generacija, koje, naravno, ujedinjuje ideja o vrhunskom jazzu i sve one muzičke kvalitete koje Gojković posjeduje. Ploča je snimljena koncem prošle godine u jazz-klubu “Birdland” u Neubergu na Dunavu, jednom od mjesta kojima se naš umjetnik redovito vraća.

Gojković i uživo i na ploči naprosto trijumfira. Na ploči su uz njega i američki bubnjar Alvin Queen, danski kontrabasist Mads Vinding i talijanski pijanist Dado Moroni, sve odreda vrhunski ritmičari, uz nešto mlađeg altosaksofonistu Jessea Davisa, koji se u Europu preselio iz rodnog mu New Orleansa, grada u kojem se jazz rodio i formirao u umjetničku formu.

Tri nove Gojkovićeve skladbe, nekoliko standarda, be-bop originali i poznate melodije poput Uvehlog lišća i Misty daju prostora kvintetu da diše slobodno i s energijom koja fascinira. Album krase fleksibilna ritam sekcija, klavirske bravure Talijana Moronija i eksplozivni crnački altist, uz Gojkovića, koji je podjednako stabilan i u bržim be-bop žesticama, ali i posebno efektan u elegičnim baladama poput legendarne šansone Uvehlo lišće kad gradi duge, melankolične melodijske linije u kojima kao da se odsjeva sav njegov slavenski senzibilitet, pri čemu koristi sordinu koja daje zagasit, prigušeni zvuk.

U sudaru s daleko mlađim kolegama iz Big Banda RTS-a, u kojem je i sam debitirao pedesetih godina prošlog stoljeća, da bi mu se nakon svjetske karijere uvijek odano vraćao, Gojković se iznova okreće formatu velikog orkestra s kojim može razvijati široku paletu orkestarskih boja i nijansi, samo kako to on majstorski zna.

Za ovu prigodu Gojković je iz svoje mape izvukao nekoliko aranžmana u kojima iskazuje kako odanost balkanskim korijenima, tako i temeljima modernog jazza i big band zvuka, s posvetama velikanima trube Milesu Davisu i Dizzyju Gillespieju, koje je u svojoj dugoj karijeri sretao i čak s njima surađivao. Nije izostavio ni svoju verziju čuvene Summertime, na kojoj je blistao na sordiniranoj trubi, a ostavio je prostora i mlađim solistima, među kojima je nekoliko i njegovih učenika. Ukratko, drugi koncert kojem smo nazočili protekao je elegantno, u veseloj atmosferi dodira velikana, mladog orkestra i entuzijatski raspoložene publike koja se iznova srela sa svojim dragim gostom, ali gostom koji je pokazao da mu visoke godine nisu nimalo ruinirale umjetnički renome.

Napokon, Gojković je postojano odan Bosni iz koje je potekao. U nekoliko njegovih skladbi sevdalinka je inteligentno upotrijebljena. Osim već spominjane Bentbaše, tu je i tema Doboy, u kojoj parafrazira pjesmu Mujo kuje, a jedna od njegovih najekspresivnijih skladbi nosi naziv Bosna Calling. Da i ne govorimo da u Bosnu dolazi redovito i prije i poslije posljednjeg rata i da je u Sarajevu snimao u više navrata i u studijima i za diskografska izdanja.

PROČITAJTE I...

Svu raskoš svog glumačkog talenta Sokolović prezentira u iznimno kratkoj sceni / kadru u filmu Remake, u kojoj uz pomoć suptilne teatralnosti svojstvene, naprimjer, Jacku Nicholsonu i neograničene slobode koju daje glumcu unutar sebe, a s prigušenim osmijehom na licu, krajnje uvjerljivo i intrigantno stvara lik iritantnog profesionalnog bošnjačkog patriote koji u dijaspori zarađuje na muci svog naroda u ratu

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!