“Mladi lavovi” i “stari mačori”

. Bježeći pred nacističkom pomamom, u New York dolazi Jevrej Alfred Lion i odmah biva zaražen jazzom. Krajem iste godine pridružuje mu se još jedan jevrejski izbjeglica iz Njemačke, fotograf Francis Wolff, koji je također iskazivao strast spram jazza. Nastaje “Blue Note Records”, etiketa na kojoj su pokušavali i uspjeli kaptirati sve promjene u jazzu, bez imalo estetskih posrtaja i ekonomskih kompromisa

Povijest američke popularne glazbe pisali su oni koji su dolazili u meriku iz drugih krajeva svijeta – ili, što bi se na engleskom reklo, outcomersi, dakle došljaci. Gomila je činjenica koje potvrđuju da su ti ljudi, kad je u pitanju ispisivanje onoga što se dešavalo na polju rock, soul, RnB i jazz glazbe, davali odlučne smjernice. Oni koji su počinjali život u Americi imali su neki drukčiji pogled na svijet glazbe, s manje predrasuda i s više osjećaja i hrabrosti da prepoznaju temeljne izvođače, trendove i procese. I da ih predstave široj američkoj publici na ovaj ili onaj način.

Prisjetimo se samo da su među prvim važnim kroničarima jazza bila dvojica Engleza – Leonard Feather ispisivat će sjajne kritike, sastaviti važne enciklopedije jazza i svirati uz to klavir (on će biti “zadužen” sredinom šezdesetih i da skladbi “našeg” Miljenka Prohaske Intima, a od strane vođe “Modern Jazz Quarteta” Johna Lewisa, doda engleske stihove, a poslije će to postati svjetska uspješnica), dok će drugi, Marshall Stearns, sredinom pedesetih objaviti knjižicu Story of Jazz, prvu suvislu i relevantnu povijest tog glazbenog žanra te ustanoviti Institut za jazz studije u New Yorku, postavljajući tako ozbiljan katedarski pristup jazzu kojeg tretira kao ozbiljnu umjetničku formu.

Dvojica Turčina, braća Ahmad i Nesuhi Ertegün, ustanovit će, odmah nakon Drugog svjetskog rata, u Washingtonu, gdje im je otac bio ambasador, nezavisnu etiketu “Atlantic” i početi snimati skoro sve velike soul, jazz i RnB glazbenike i grupe o kojima “bijela” Amerika nije znala skoro ništa (od Raya Charlesa pa nadalje), a potom i velike rock-sastave, stvorivši diskografsku imperiju, dok će u Chicagu 1950. godine zaživjeti etiketa “Chess Records”, zahvaljujući naporima dvojice poljskih Jevreja, braći Leonardu i Philu Chessu, koji će uspjeti snimiti skoro sve važne blues i RnB izvođače, i uz to transferirati njihove ideje spram rocka. I, napokon, fotograf albanskih korijena Gjon Mili snimit će 1944. godine kratki dokumentarac Jammin’ the Blues zahvaćajući izvedbe nekih od najvažnijih afroameričkih solista, tako otvarajući prostor za slične kasnije poduhvate.

Ali, nijedna priča o tim “uljezima” u američku popularnu glazbu nije uzbudljivija od one koja govori o tomu kako je nastajala najvažnija etiketa koja je kaptirala sve važne stepenice i promjene suvremenog jazza i sve najvažnije izvođače. Riječ je, naravno, o nezavisnoj etiketi “Blue Note Records”, koja ove godine slavi osamdeset godina postojanja. I to slavodobitno, s nizom novih izdanja i reizdanja starih, a povijesno važnih ploča koje su u tom periodu nastajale, te sa sjajnim dugometražnim dokumentarnim filmom pod nazivom Blue Note Records: Beyond the Notes, koji je već prikazan na mnogim festivalima i višestruko nagrađivan.

I opet se povijest ponavlja, film o najvažnijoj američkoj nezavisnoj etiketi specijaliziranoj za jazz morali su snimiti Evropljani, na čelu sa švicarskom režiserkom Sophie Huber i s kapitalom kojeg su dale mahom evropske producentske i TV kuće.

Storija ide ovako: bježeći pred nacističkom pomamom iz Njemačke, u New York dolazi Jevrej Alfred Lion i odmah biva zaražen jazzom, te 1939. godine snima grupu boogie-woogie pijanista, među kojima su bili danas priznati, a tada skoro na rubu društva Albert Ammons i Meade Lux Lewis. Krajem iste godine pridružuje mu se i još jedan jevrejski izbjeglica iz Njemačke, fotograf Francis Wolff, koji je također iskazivao strast spram jazza. Nastaje “Blue Note Records”, etiketa na kojoj su pokušavali i uspjeli kaptirati sve promjene u jazzu, bez imalo estetskih posrtaja i ekonomskih kompromisa. Ako su im prve ploče na 78 obrtaja i donosile neku zaradu, njih će dvojica duboko uronuti u svijet modernog jazza, koji će se rađati u njujorškim klubovima odmah nakon Drugog svjetskog rata. Tu smo revoluciju poznavali pod imenom be-bop, pa hard-bop, a onda su došli i cool i free jazz i sve podvarijante.

Skoro da nema važnog izvođača modernog jazza a da nije s njima surađivao. I to tako da su bili oslobođeni bilo kakvih artističkih pritisaka, snimali su u odličnim tehnološkim uvjetima u njihovim studijima smještenim u New Yerseyju. Ekipi dvojice vlasnika, koji su stvar mijesili na najvještiji mogući način, pridružit će se tih pedesetih godina i tonski snimatelj vrhunskih kvaliteta Rudy van Gelder, koji će poslije izgraditi studio ogromnih dimenzija negdje u predgrađima New Yorka, točnije u Hackensacku u New Yerseyju.

Idealno, glazbenici su sklapali različite kombinacije, snimali bez pritisaka da sve moraju završiti nabrzinu i nastajale su tone vrhunske glazbe – nove, inovativne, zanimljive, revolucionarne. Ispred svog vremena često, s malim odjekom, ali važne i vitalne. Snimat će za njih skoro svi: genij Thelonious Monk, pijanisti Baden Powell i Horace Silver, bubnjar Art Blakey (islamsko ime Abdullah Ibn Buhaina), orguljaš Jimmy Smith, dakako, Miles Davis i John Coltrane i još veliki trubači u rasponu od Freddieja Hubbarda do Leea Morgana i Clifforda Browna, te Donalda Byrda, saksofonisti Lou Donaldson, Wayne Shorter, Hank Mobley, Stanley Turrentine i Sonny Rollins te Jackie McLean, Johnny Griffin i Dexter Gordon, da spomenemo samo neke. Potom će na istoj etiketi neke od svojih najvažnijih projekata realizirati veliki Herbie Hancock, a onda slijedi i niska vrhunskih pripadnika avangardnog jazza na čelu s pijanistom Cecilom Taylorom, saksofonistom Ornetteom Colemanom i trubačem Donom Cheryjem i drugima. Lista je zapravo beskonačna, skoro da nema velikog jazziste koji za njih tih pedesetih i šezdesetih godine nije snimao i ostvarivao vrhunske ploče.

Ekipi će se pridružiti i odlični dizajner Reid Miles, koji će omotnicama dati karakteristični i nadasve prepoznatljivi izgled, a za koje je fotografije radio mahom suvlasnik Francis Wolff, koji će dane i dane provoditi s izvođačima u studiju ili u stvarnom životu dokumentirajući neke od njihovih najintimnijih trenutaka. Taj spoj umjetničke slobode, vrhunskog studija i izvođača koji su nicali jedan za drugim i revolucionarno mijenjali jazz u art formu neizmjernih stvaralačkih dometa davao je sukus koji i dan-danas ostavlja čovjeka zapanjenim. A onda su, kako je Lion volio reći da je “Blue Note Records” sretna etiketa, sredinom šezdesetih došli prvi važniji komercijalni uspjesi s pločama Song For My Father Horacea Silvera, sjajnog soul-bop pijaniste i kompozitora (zelenootočkih korijena), te The Sidewinder, tragično ubijenog trubača Leea Morgana, kao i nezaboravna I'm Trying To Get Home trubača Donalda Byrda.

Sve ovo što smo rekli nalazimo sakupljeno u monografiji The Cover Art of Blue Note Records, u kojoj nalazimo sjajne reprodukcije mnogih omota, a sastavili su je na početku ovog milenija Graham Marsh i Glyn Callingham, dok će film precizno i do u detalje iskazati dužni omaž tim revolucionarnim danima jazza kao američke, da ne kažemo afroameričke, autentične kulture.

Rezimirajmo samo: 1967. godine Alfre Lion napušta “Blue Note”, a odmah nakon toga će umrijeti drugi suvlasnik Frank Wolff i stvari su polako otišle u hibernaciju. A onda se pojavljuju povjesničar jazza Michael Cuscuna i još jedan entuzijast Charlie Lourie, koji preuzimaju poslove i reizdaju veliki broj starijih ploča s odgovarajućim komentarima. Potom dolazi i Bruce Lundwall, da bi na koncu na čelo etikete došao veliki producent Don Was, vođa sastava “Was Not Was”, čovjek koji je iza sebe imao upisane velike produkcije, od “Rolling Stonesa” pa nadolje. “Blue Note” oživljava sve do dodira s hip-hopom i rapom, dolazi nepoznata pjevačica Norah Jones, kćerka velikog gitariste Ravija Shankara, i snima sjajan CD Come Away With Me, te još neki mladi lavovi, poput trubača Ambrosea Akinmusirea, pijaniste Roberta Glaspera i gitariste Lionela Louekea. Zvuk je sada moderniji, rekli bismo, komercijalniji i otvoreniji široj publici, ali i dalje inovativan i svjež.

U filmu govore mnogi od protagonista ove velike glazbene priče: saksofonist Lou Donaldson (1926) iskazuje dužno poštovanje osnivačima i potvrđuje kako su radili u sjajnim uvjetima, Michael Cuscuna naslijedio je fotoarhivu Francisa Wolffa i također ističe otvorenost ljudi koji su vodili ovu etiketu, Herbie Hancock i Wsayne Shorter također, dok će mlađe snage pokazati da su poštovaoci svojih prethodnika i da se žele kretati njihovim stazama, ali u novim društvenim i umjetničkim uvjetima.

Na koncu će se “mladi lavovi” pridružiti “starim mačorima” da bi oživjeli jednu od ranih skladbi Waynea Shortera. Tu si i Loueke, i Akinmusire, ali i Shorter i Hancock i taj će jam session proći u uzbudljivom spoju mladosti i iskustva i u atmosferi koja naprosto kipti energijom i toplinom. Don Was je tu da potvrdi kako se prošlost ne želi zaboraviti, ali kako su novi ljudi na čelu “Blue Note Recordsa” ipak zagledani u budućnost.

PROČITAJTE I...

Dok stotine hiljada ljudi širom svijeta potpisuje peticiju za ponovnim snimanjem posljednje, osme sezone, kritičari je pokušavaju spasiti od konačnog pokopa. Istovremeno, ova sezona Igre prijestolja poslije koje televizijski program više nikada neće biti isti promijenila je zauvijek i gledaoce, probudivši ono najgore u njima, učinivši da priželjkuju bol i patnju, kao i njihovi omiljeni junaci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!