Mjesto po kom su hodili najslavniji ratnici

Po svoj prilici, Bali-beg, šarmantni i markantni lik iz filmske priče Veličanstveno stoljeće ili Sulejman Veličanstveni, kamengradski je subaša Malkoçoglu. Brojne su sličnosti između stvarnog i filmskog Malkoč-bega. Moguće je da se junaštvo kamengradskog subaše dojmilo i autora ove veoma gledane serije, pa su izgleda odlučili da ga predstave na jedan svoj “filmski” način. Beg Malkoçoglu najvjerovatnije se susreo sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim 1536. godine, kada je u Edirne pratio mrtvo tijelo bosanskog sandžak-bega Mehmed-bega Mihalbegovića. I tu mu se gubi trag. O Malkoč-begovu službovanju turski zgodopisci ništa ne bilježe, dok hrvatski navode da je mnogo jada nanio hrvatskoj Lici i Krajini, neprestano provaljujući preko granice

 

Duž svih granica naše domovine Bosne i Hercegovine stoljećima su se vodile krvave borbe za opstojnost ovog komadića zemaljske kugle i naroda koji živi na njoj. Proučavajući prošlost, čini se, ipak, da se jedan dio naše domovine po vojevanju i junaštvu uveliko izdvajao od ostalih. To je područje Bosanske krajine. Kroz svoju historiju stanovništvo ovog kraja iznjedrilo je bezbroj junaka i svi su oni na neki način zaslužni što bošnjački narod, uprkos svim tegobama i nesrećama koje su ga pogađale, još postoji.

Jedno u nizu junačkih krajiških mjesta svakako je i Donji Kamengrad. Nalazi se na osmom kilometru regionalnog puta Sanski Most – Bosanska Krupa, u pitomoj i plodnoj dolini izbrazdanoj koritima rječica Blihe i Grabara. Prije agresije na našu zemlju u ovom mjestu je živjelo 2.344 stanovnika, od kojih su 2.104 bili Bošnjaci, što procentualno iznosi 89,8%. Broj Bošnjaka u Kamengradu danas je veći i, prema posljednjem popisu stanovništva, iznosio je 2.321 stanovnik, što čini 99,4% od cjelokupne populacije.

KAMENGRAD, SJEDIŠTE KAPETANIJE

Za većinu dobrih poznavalaca historije BiH, Kamengrad je znamenito mjesto. U pisanim dokumentima prvi se put spominje daleke 1373. godine. Grad, odnosno tvrđava, smještena je na nepristupačnom, strmom brdu i dominira okolinom. Zbog stalne opasnosti koja je vrebala, dobro je utvrđena radi efikasnije odbrane. Prije dolaska Osmanlija na ove prostore, Kamengrad se nalazio u vlasništvu kneževa Babonića Blagajskih. Ne zna se pouzdano kada je grad došao u posjed Osmanskog carstva. Većina historičara tvrdi da je to bilo 1463. godine, međutim, ima i onih koji tvrde da se konačno zauzimanje Kamengrada desilo tek jedanaest godina kasnije. Bilo kako bilo, pouzdano se zna da je grad 1499. godine bio u rukama Turaka, što tvrdi poznati bosanskohercegovački historičar Hamdija Kreševljaković.

Kada su zauzeli Kamengrad, Osmanlije su ga učinile sjedištem nahije koja je pripadala župi Sana. U gradu je bila smještena posada, na čijem je čelu bio dizdar, dok je policijske poslove u podgrađu obavljao prvo subaša, a kasnije vojvoda. Nešto kasnije, oko 1541. godine, osnovan je Kamengradski kadiluk, koji je u početku obuhvatao, po prilici, teritoriju koju obuhvata današnja općina Sanski Most. Od 1565. godine pa do sredine 17. stoljeća njegova se teritorija povećavala sve do Cetingrada. Vjerovatno su ovom kadiluku oko sredine 16. stoljeća pripadale i nahije Ključ i Bjelaj. Krajem 16. stoljeća Kamengrad je bio u sandžaku Bosni, zatim do iza 1626. godine u sandžaku Bihać. Značaj utvrde Kamengrada počeo je opadati padom Bosanske Krupe 1565. godine.

Podno kamengradskog utvrđenja, u vrijeme osmanske uprave u Bosni, sagrađen je Donji Grad, kojeg stanovništvo naziva Palankom. Donji Grad bio je zaštićen visokim zidovima s palisadama, unutar kojih se sklanjalo okolno stanovništvo u slučaju neprijateljskog napada. Ostaci kamenih zidova vidljivi su i danas, iako su već odavno zarasli u šumu, visoki od pet do sedam metara.

Stariji historičari govore o džamiji iz vremena sultana Fatiha koja se nekad nalazila unutar Palanke. Smatra se da je to bila manja drvena džamija koja se nalazila na kapi‑kuli i po svom izgledu bila je slična džamijama koje su se nalazile na kapi-kulama u tvrđavama Podzvizd i Havala. Od 1624. godine Kamengrad je postao sjedište kapetanije, u koju su spadale i varošice Stari Majdan i Sanski Most, koji se u to vrijeme zvao Vakuf, nakon čega je grad nešto oživio. Ova je varošica propala krajem 17. stoljeća, kada je sjedište kadije i kapetana preneseno u Majdan. U posljednja dva stoljeća, u okolini Kamengrada nastalo je više naselja, a sam grad podijelio se na naselja Donji i Gornji Kamengrad.

BALI-BEG IZ KAMENGRADA

Kamengrad je bio od neprocjenjivog strateškog značaja, pa su njegovi raniji gospodari, hrvatski i ugarski plemići, veoma često nasrtali na ovaj grad kako bi ga ponovo zauzeli. Njihovi napori bili su uzaludni jer su Kamengrad branili glasoviti junaci. Najpoznatiji među njima bio je nadaleko čuveni i u pjesmama opjevani Malkoč-beg (Malkošić ili Malkoçoglu). Kreševljaković tvrdi da “u nauci preovladava mišljenje da je kamengradski subaša ili vojvoda Malkošić iz 1530. godine pokopan u Banjoj Luci, pokraj svog sina Džafer-bega, koji je poginuo pet godina ranije, da je to onaj Malkoč, junak koga spominju spomenici hrvatske i slovinske krajine kao ‘najljućeg bega bosanskog'”.

Po svoj prilici, Bali-beg, šarmantni i markantni lik iz filmske priče Veličanstveno stoljeće ili Sulejman Veličanstveni, kamengradski je subaša Malkoçoglu. Brojne su sličnosti između stvarnog i filmskog Malkoč-bega. Moguće je da se junaštvo kamengradskog subaše dojmilo i autora ove veoma gledane serije, pa su izgleda odlučili da ga predstave na jedan svoj “filmski” način. Beg Malkoçoglu najvjerovatnije se susreo sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim 1536. godine, kada je u Edirne pratio mrtvo tijelo bosanskog sandžak-bega Mehmed-bega Mihalbegovića. I tu mu se gubi trag. O Malkoč-begovu službovanju turski zgodopisci ništa ne bilježe, dok hrvatski navode da je mnogo jada nanio hrvatskoj Lici i Krajini, neprestano provaljujući preko granice.

Slovenački putopisac Benedikt Kuripešić prošao je kroz Kamengrad kao član delegacije kralja Ferdinanda I sultanu Sulejmanu 1530. godine. Kuripešić je putovao u svojstvu prevodioca. Opis svog putovanja ostavio je u svom Itinerariumu, u kojem je, između ostalog, zapisao: “Poslanstvo je krenulo u ponedeljak 29. kolovoza iz Krupe preko Brda ka pustoj crkvici, koja je ležala sa desne strane. Tu bijaše za kršćanskog vremena selo zvano Goremi Polle, tj. Gornje Polje. Pošto smo gorom vrlo dugo jahali, ugledasmo s lijeve strane stare zidine gradića zvanog Japra, siđosmo u dolinu pa, došavši do potoka Japre, pređosmo ga. Tu nam dođe u susret, dobru njemačku milju puta, oko 50 dobro naoružanih konjanika iz Kamengrada. Dočekaše gospodu lijepo. To bijaše Malkošić (Malkosthitz), subaša u spomenutom gradiću, zapovjednik nad otprilike 200 konjanika. O njegovim junačkim djelima pjevaju mnogo u Hrvatskoj i Bosni. Rukova se sa gospodom i s njima ljubazno razgovori.”

Historija pamti još jednog kamengradskog vojvodu i junaka Demirhana Španakovića, za kojeg je Kreševljaković zapisao: “Jedan od nasljednika Malkošića u Kamengradu bio je 1545. godine Demirhan Španaković. On je s kamengradskom vojskom sudjelovao u vojsci Ulamabega i Muratbega, koja je došla do Varaždinskih Toplica i dalje do današnje Konjšćine. Tu se Španaković ogledao na mejdanu s kršćanskim junakom Petrom Šegovićem. On je tu prvih dana svibnja u jednom okršaju kod grada Konjskog (danas Konjšćine) poginuo.” Kreševljaković dalje tvrdi da je u Donjem Kamengradu bio kamengradski dizdar pjesmom proslavljeni Dizdarević Meho.

GENERAL ALAGIĆ

Pored ovih junaka, historija i narod vječno će pamtiti i junaka našeg doba koji je rođen u okolici Kamengrada, a koji nije ništa manji od junaka poput Malkošića, Španakovića ili Dizdarevića. Riječ je o proslavljenom bosanskom ratniku, rahmetli generalu Mehmedu Alagiću, na kojeg će stalno podsjećati njegova djela i patriotizam.

Na brojne junake koji su hodili Kamengradom danas podsjećaju mnogi spomenici iz osmanskog perioda. Neki su od njih iz vremena sultana Mehmeda II Fatiha, kao i iz vremena neposredno nakon osvajanja Bosne. Svi oni podsjećaju na dane velikih junaka i slavnih bitaka za Kamengrad. Tvrđava, Musalla, šehidsko mezarje i spomen-obilježje turskim šehidima šutnjom pričaju i svjedoče o tim davnim vremenima. Posebnu priču imaju šehidski mezari u groblju Šehitluci za koja se vežu zanimljiva predanja.

Po predaji, u Šehitlucima su pokopani vojnici koji su pali pri zauzeću Kamengrada. Jedan grob sa santračom, odnosno oklopom, narod neobično cijeni i priča da u njemu leži bajraktar i veliki junak koji je u borbi zadobio preko pedeset rana. Druga predaja govori da je junak koji je pokopan u ovom mezaru pao kao šehid u borbi za Kamengrad. U borbi mu je jedan neprijateljski vojnik odsjekao glavu. Šehid je uzeo svoju glavu i nosio sve dok taj prizor nije vidjela jedna žena i povikala: “Ljudi, eno čovjeka bez glave!” Na taj je povik šehid ispustio svoju glavu i srušio se. Na tom mjestu gdje je pao je i ukopan. Nasuprot šehidskog mezara nalazi se spomen‑obilježje novijeg datuma. Podignuto je u znak sjećanja na turske šehide koji su pali prilikom osvajanja Kamengrada. Ovaj spomenik podigla je Ambasada Republike Turske 2001. godine.

Ne zna se ko je i kada podigao prvu u nizu kamengradskih džamija. Jedan od najznamenitijih historičara Bosne i Hercegovine, Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit, u svom djelu Povijest Bosne spominje dvije kamengradske džamije. Jedna od njih sagrađena je između 1512. i 1520. godine, u vrijeme vladavine sultana Selima I, u naselju zvanom Dolina. Drugu džamiju podigao je bosanski namjesnik Muhsin Zade Mehmed-paša 1761. godine. Pretpostavlja se da vidljivi ostaci na lokalitetu Gradina pripadaju upravo ovoj džamiji. U literaturi se spominje još i džamija iz vremena sultana Sulejmana Zakonodavca, za koju ne znamo kako je izgledala i gdje se tačno nalazila.

Džamija iz vremena sultana Selima I bila je kamena građevina podignuta u bosanskom stilu sa strmim krovom, iz kojeg je izlazila munara sa zatvorenom šerefom. Porušena je 1938. godine. Iste godine mještani Kamengrada sagradili su novu džamiju u blizini stare. Ova građevina stradala je 1942, a ponovo obnovljena 1958. godine. Džamija je drugi put srušena 1992. godine. Po okončanju agresije, stanovnici Kamengrada ponovo su podigli porušene džamije i prozvali ih imenima prvih džamija koje su podignute u ovom džematu: Džamija sultana Mehmeda II i Džamija sultana Selima I.

Najpoznatiji historijski i spomenik kulture u Kamengradu, pored tvrđave, svakako je Musalla sultana Mehmeda II. U svom izvorno obliku jedina je sačuvana musalla na Balkanu. Musalla (tur. namazgah) je riječ arapskog porijekla i u svom izvornom značenju označava mjesto za zajedničko obavljanja namaza na otvorenom prostoru. Za musallu obično služi ograđeni ili samo obilježeni dio zemljišta s označenim pravcem prema Meki. Prve bogomolje muslimana na ovim prostorima upravo su musalle. One su u doba turskih osvajanja bile pretače džamijama. Do danas su sačuvani ostaci musalla u Pruscu, Zenici i Ljubuškom. Fatihova musalla potječe iz dalekog 15. stoljeća. Tačan datum gradnje nije nam poznat. Velik broj historičara slaže se da je podignuta 1463. godine, nakon osvajanja Kamengrada od strane sultana Mehmeda II Fatiha, na mjestu gdje je ovaj osmanski vladar sa svojom vojskom obavio džumu.

Musalla se nalazi pored puta na prostranoj poljani koja je davno pretvorena u mezaristan. Sastoji se od kamenog mihraba i mimbera te kubeta koje ih natkriva. Kupola se oslanja na četirima drvenim stubovima. Prvi mihrab i mimber koje je na ovom mjestu dao sagraditi sultan Mehmed II Fatih bili su izvedeni od fino klesanog kamena. Na mihrabu se nalazio originalni, kaligrafski ispisan tarih. Kako je glasio tekst natpisa, nije nam poznato, pošto je nakon prvog rušenja Musalle odnesen u Banju Luku, gdje mu se izgubio i najmanji trag. Na poleđini mihraba nalazi se ploča s natpisom u pismu neshi na turskom jeziku. Tekst natpisa u prijevodu glasi: “U vrijeme kada se u ovim krajevima nije čuo glas vjere, podigao je sultan Mehmed han Fatih jedan mihrab i minber, kada je ovo mjesto počastvovao svojim boravkom. Oni su porušeni prije petnaest godina (1895). Sada su ponovno izgrađeni zalaganjem sudije kadiluka, pročelnika vjere, Konjičanina Ismail Šukri efendije Hadžića na dan 1. šabana 1327. godine. (18.08.1909. g.).”

Kako se vidi iz natpisa, Fatihova musalla srušena je 1895. godine, a obnovljena 1909. godine. Prema usmenoj predaji stanovništva ovog kraja, bilo je pokušaja da se Musalla sruši i u vrijeme velike bune Srba od 1875. do 1878. godine. Obnovom Musalle 1909. godine, izgubilo se dosta od autentičnosti objekta. Ovom su prilikom dimenzije Musalle smanjene, o čemu svjedoče ostaci ćulsija, odnosno kamenih nosača stubova. Budući da je Fatihova musalla porušena i u vrijeme Drugog svjetskog rata, tačnije 1942. godine, od strane četnika, po okončanju rata pristupilo se ponovo njenoj obnovi. Radovi na obnovi ovog značajnog kulturno-historijskog spomenika ovaj put urađeni su nestručno, tako da su svi kameni elementi kompozicije presvučeni debelim slojem betona i kulira.

U protekloj agresiji na BiH Fatihova musalla pretrpjela je znatna oštećenja. Prilikom pokušaja Srba 1992. godine da eksplozivom unište najstariji dokaz postojanja islama na ovim prostorima, porušena je olovna kupola, a mihrab i mimber u znatnoj su mjeri oštećeni. Prema nekim informacijama, akcijom rušenja rukovodio je Dragan Praštalo, a ovom prilikom Srbi su srušili i staru džamiju. Posljednji put, Fatihova musalla obnovljena je 2012. godine, ovaj put stručno i pod odgovarajućim nadzorom, čime je ovom spomeniku vraćen oblik koji je imao prije rušenja 1942. godine. Fatihova musalla svjedok je prohujalog vremena i najveća znamenitost Kamengrada koja prolaznike podsjeća na jednog od najslavnijih ratnika koji su ikada hodili zemljom.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon probijanja tunela, Josip Broz uputio se iz Brčkog u posjetu omladinskim brigadama. U srebreničkom selu Rapatnica, kako su tada zvali i srebreničku Željezničku stanicu, održao je govor okupljenim graditeljima pruge i narodu iz okoline. Nakon govorancije, Maršal se uputio u posjetu samom tunelu, gdje je propitivao omladince: “Koliko imaš godina?”, a omladinci, dršćući od uzbuđenja, odgovarali su: šesnaest, sedamnaest, šesnaest, i sve tako

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!