Misterija duga 33 godine: Ko je ubio Mula-hanumu i Osmana ef. Merhemića

Uskoro će na bosanskom jeziku biti objavljena knjiga britanskog historičara Marka Atille Hoarea Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu. Nadati se da će se njenom objavom barem djelomično rasvijetliti uloga bh. muslimana u NOB-u i stvaranju nove zemlje, koja će se prema njima ponijeti tako maćehinski. Kraj Drugog svjetskog rata obilježit će nerasvijetljena dešavanja, masovna strijeljanja i pojedinačne tragedije poput one Mustafe Busuladžića, čiji je dosje OZNA e, objavljen u Stavu, i povod za pisanje ovog teksta. Allah najbolje zna, ali možda i išaret ovo dvoje rahmetlija Merhemića, na koje me je duboko u prvoj noći mjeseca redžepa 1439. hidžretske godine podsjetio tekst šejha hadži Fejzullaha ef. Hadžibajrića pročitan nekada davno, a zapisan nakon šehidske smrti Mule i Osmana, kojih se slučajno sjetih. Njihovoj dženazi ispred Begove džamije te ukopu na sarajevskom gradskom groblju Bare, uz ogromno učešće građana Sarajeva, prisustvovao je i tadašnji reisul-ulema hadži Naim ef. Hadžiabdić

 

Dvadeset i trećeg marta navršilo se 35 godina od početka operacije Službe državne bezbjednosti SFRJ kodnog naziva “Trebević”. Politički motivirana hajka okončana je presudom grupi bošnjačkih intelektualaca na čelu s Alijom Izetbegovićem. Temelj optužnice bio je Izetbegovićev tekst Islamska deklaracija, napisan sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Islamska deklaracija je i danas ključni argument u nasrtajima na njegov lik i djelo, ali i na Bošnjake. Među hapšenim, mlaćenim, saslušavanim, isljeđivanim, a zatim optuženim i osuđenim bili su i ljudi koji su sastanke održavali u Tabačkom mesdžidu na Baščaršiji.

Na kraju su Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Salih Behmen, Derviš Đurđević, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Melika Salihbegović, Mustafa Spahić i Đula Bičakčić osuđeni na ukupno devedeset godina zatvora. Jedan od optuženih, Rešid Prguda, umro je tokom suđenja potpuno skrhan isljeđivanjem. Te 1983. godine bosanskohercegovački gradovi postat će poput bine za roman Kairo Gamala Gitanija. U svakom je čučala po jedna špija kakav je Gitanijev Zejni Barakat. Grad čiji sokaci, mahale, džamije, tekije i hapsane vrve od doušnika svakakvog soja, kroja ili porijekla. Sarajevo nekako posebno! Svaka zatvorska avlija, od Zenice do Foče, zakukat će kleto, gotovo andrićevski.

KO SU BILI MERHEMIĆI

Sarajevski proces bacio je, nažalost, sjenku na sve ostale o kojima će se budućim naraštajima morati nešto ispričati. Jedan od njih jeste i “Zenički proces”. Meta SDB-a početkom 1986. godine bio je Halil ef. Mehtić, imam zeničke Sultan Ahmedove, Čaršijske džamije. Mehtić se u svom radu posvetio afirmaciji prosvjetiteljstva među muslimanskom mladeži, oživljavanju islamske misli i ideje. Uhapšen je 21. januara 1986. godine pod optužbom gotovo identičnoj onoj sarajevske grupe. Nakon 14 mjeseci provedenih u zeničkom istražnom zatvoru, izložen teškim psihičkim i fizičkim pritiscima, Halil Mehtić je, uslijed nedostatka dokaza, oslobođen pravosnažnom presudom.

Slučajno ili ne, osamdesetih godina prošlog stoljeća, u predvečerje raspada SFRJ, okončanog genocidom nad Bošnjacima, mnoge će tek tako, iznenada i šutke, progutati noć. Iza brojnih ubistava ostala je nedorečenost u poslu istražnih organa, kao i još uvijek goruća sumnja u istinitost karakterizacije tih događaja, obavijenih velom šutnje. Tako je 9. aprila 1985. godine sarajevskim mahalama od usta do usta, šapatom i krišom pronijeta vijest da su hafiza Mula-hanuma i njen brat hafiz Osman ef. Merhemić pronađeni svirepo ubijeni u svojoj kući u sarajevskom naselju Bistrik, kod Isa-begovog hamama. Kako je i priličilo u takvom ambijentu, dženaza je organizirana ubrzo nakon obdukcije i provedene istrage, kojom je slučaj okarakteriziran zločinom iz koristoljublja. Šaptalo se i o tome ko bi mogao biti ubica. Pazilo se šta će se reći jer je tih godina svaki sarajevski kamen imao uho.

Rahmetli Mula i Osman bili su djeca rahmetli hadži Mujage Merhemića, čuvenog sarajevskog alima, uglednika, bogataša i mecene. Porodica Merhemić porijeklom je iz Nevesinja i u Sarajevu će tokom 19. stoljeća razviti trgovinu u kojoj će im posebno pomoći jedan od trojice braće Merhemića i hadži Mujagin amidža, neženja Mehmed, koji je do 1867. godine živio u Plovdivu u Bugarskoj, gdje je i preselio na bolji svijet. Drugi hadži Mujagin amidža, Salihaga, podlegao je od rana zadobivenih u odbrani Sarajeva od austrougarske vojske 1878. godine i pokopan je na Hridu. Hadži Mujagin otac Osmanaga Mulaga preselio je 1881. godine. Iza Osmanage je ostao njegov sin Mujaga, kojeg je jedva dočekao.

Hadži Mujaga Merhemić rođen je, nakon šest kćeri, 4. januara 1877. godine. Kaže se da je otac Osmanaga dukatom platio nekog slugu da ga prenese preko hladne Miljacke, jer mu je bilo daleko ići do ćuprije, kako bi što prije zgrabio sina u naručje. Govoreći o Merhemićima kao hair‑sahibijama, ugledni alim i porodični prijatelj Merhemića, šejh Fejzulah Hadžibajrić pričao je da s onu stranu Miljacke u starom Sarajevu, na Bistriku, nije bilo džamije, tekije, mekteba, medrese, ali ni ćuprije ni česme koju Merhemići nisu ili iz temelja podigli, ili popravili i obnovili. U svoja kazivanja o Sarajevu i Merhemićima Aleksa J. Popović zvani Sarajlija u svom djelu Životopisi znamenitih Sarajlija, objavljenom 1910. godine, biografije Mulage i Salihage završava hronogramom: “Slava hadži Mula Osmanagi i Salihagi Merhemiću! Slava! Rahmetullahi alejhi!”

Mujaga će naslijediti porodičnu trgovačku tradiciju, ali će je napustiti 1900. godine, nakon smrti svoje majke. Ostatak svog života posvetio je islamu i nauci. Obrazovati se počeo u Carevom mektebu, da bi ga nastavio u Ruždiji (nižoj gimnaziji), a potom u Merhemića medresi. Završio je studij šerijatskog prava i studij orijentalnih jezika. Željan znanja, neprestano ga je proširivao samostalnim izučavanjem. Iako savremenik čuvenih alima svog vremena s kojima se često susretao, najveći utjecaj na Mujagu, kao i na oblikovanje njegove ličnosti, imao je njegov daidža Neziraga Zildžić, ali i muderris Mujaga Hadžihalilović, koji će u Mujagino srce usaditi ljubav prema jezicima i orijentalnoj književnosti.

Pored turskog, arapskog i perzijskog jezika, Mujaga je učio i njemački jezik, a instruktor mu je bio njegov ahbab dr. Hamdija Karamehmedović. Posebna nadahnuća Mujaga doživljava kroz svoja putovanja Bliskim istokom, tokom hadža kojeg je kao 17-godišnjak obavio s majkom, te na svojim studijskim putovanjima nakon majčine smrti. Na jednom takvom putovanju, zatečen prizorima i doživljenim, donijet će čvrstu odluku da, za razliku od velikog broja Bošnjaka, nikada ne napusti BiH.

U prvoj deceniji 20. stoljeća u Sarajevo je došao hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević, budući reisul-ulema. Čaušević je kao mevlevija počeo predavati Mesneviju u tekiji na Bentbaši. Fikri ef. Šehović, sin Ruhi ef., nije bio postavljen za šejha iza očeve smrti, pa je tekija zbog toga 1933. godine i zatvorena. Tekija je opet otvorena na inicijativu hadži Mehmeda ef. Handžića 1939. godine, ali bez šejha. U tim poslijeratnim prilikama 1952. godine opravdanje za zatvaranje tekije nađeno je u troškovima Vakufske direkcije. Na koncu, srušena je 1957. godine.

MUJAGINA PREDAVANJA

Čaušević je počeo je kazivati Mesneviju u tekiji, a kasnije prenio u kuću Mujage Merhemića. Ono po čemu sarajevska čaršija posebno pamti i mnogo duguje Mujagi jesu upravo ta okupljanja u njegovoj kući u kojoj će izgraditi posebnu sobu – dergah, u kojoj je počeo održavati svoja predavanja i okupljati velikane islamske misli tadašnjeg Sarajeva. Ova je dershana, poput tekije, imala iznad vrata i perzijski stih, koji je glasio: “Ko god ovdje dođe manjkav (ahlakom, moralno, karakterno, op. a.) ovdje će otkloniti taj nedostatak.”

Mujaga je u svojoj kući redovno svečano obilježavao Lejlei-Miradž i Vakatul-Bedr, a pred kraj života i Šebi-arus, Rumijevu godišnjicu preseljenja na ahiret. Dostojanstveno je obilježavao ramazan, Bajram i mevlude. Upravo zahvaljujući kući Merhemića, naša je književnost obogaćena s dva lijepa djela. Miradžiju Sabita Užičanina, koja se učila u hadži Mujaginoj kući, preveo je i protumačio Hadži Mehmed ef. Handžić, a prof. dr. Šaćir Sikirić preveo je i protumačio Miradžiju Mehmeda Rešida Sarajlije.

Mujagina Predavanja iz Pendi Atara, perzijskog klasika šejha Feriduddina Attara, potrajala su do 1935. godine, a zatim je otpočeo s dersovima iz Đulistana šejha Sadija. Predavanja iz Hafizova Divana završena su u martu 1941. godine. Uslijedila su predavanja iz Bosistana, drugog dijela šejha Sadija. Napadom Njemačke na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, tokom bombardiranja Sarajeva, pogođena je i kuća hadži Mujage Merhemića.

Poslije predavanja iz Bosistana, okončanih u ljeto 1942. godine, Mujaga je želio otpočeti s predavanjima Beharistana Abdurahmana Džamija, ali na traženje Adema ef. Karađozovića i Mehmeda ef. Handžića ponovo započinju predavanja iz Mesnevije. Hadži Mehmed ef. Handžić predavao je arapski uvod prvog sveska, a Mujaga je u julu 1942. godine održao svoje prvo predavanje iz Mesnevije, koja su okončana u februaru 1958. Žarko je želio da se predavanja iz Mesnevije ne prekidaju pa je, nakon kratke pauze, ponovo pokrenuo predavanja koja su prekinuta u martu 1959. godine. Nastupio je mjesec ramazan, u kojem će hadži Mujaga Merhemić preseliti na ahiret. Bila je to jedna od onih spontanih, a do tada nezapamćenih sarajevskih dženaza. Nepregledna povorka ispred Begove džamije preko Bistrika, Balibegovice i Širokače odnijela je visoko podignut tabut na Hambinu Carinu, gdje je kratko vrijeme pred ramazan sam sebi odabrao mjesto, uz očev i ženin kabur.

STOPAMA RAHMETLI OCA

U jednom takvom ambijentu i velikoj Merhemića kući nasred Sarajeva, iz koje je sva Bosna hranila dušu, rađana su i stasala Mujagina djeca. Od njih šestero, troje su bili hafizi: Mula, Osman i Husejin. Pored njih, Mujaga je imao i kćerku Fatimu, udatu Mašić, Hibu, udatu Hasanbegović, i Selmu, udatu Osmanbegović.

Fatimine su kćeri rahmetli Hamida Karić, Halida Mahmutćehajić (supruga Rusmira Mahmutćehajića) i Šemsa Ramović. Rahmetli Hiba imala je sina jedinca Irfana (dedo voditeljice Al Jazeere Dalije Hasanbegović-Konaković), koji je poginuo u nerazjašnjenim okolnostima u avionskoj nesreći, kada je prvi put jedna grupa krenula organizirati putovanje na hadž izvan institucije IZ. Selma je imala jednog sina, Midhata Osmanbegovića. Oba Mujagina sina 1938. godine otišla su na studije na Al-Azhar u Kairo. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, otišli su u inozemstvo. O razlozima odlaska da se i nagađati.

Hafiz Husein, drugi Mujagin sin, nakon dužeg vremena provedenog u Egiptu, ostao je u Londonu. Hafiz Osman ef., rođen 1913. godine, ostao je nakon studija u Kairu na Nacionalnoj biblioteci, gdje je radio kao prevodilac. Njihova sestrična Šemsa Ramović priča za Stav kako je Osman bio neženja pa je, skrhanog zdravlja, odlučio se vratiti u zemlju i ostatak života provesti u miru kod svoje ostarjele sestre hafize Mula-hanume. Jedno drugog ostali su željni.

“U nekoliko navrata ležao je u bolnici na Koševu, gdje je i operiran. Živio je tiho i povučeno. Izlazio bi u podne u Begovu džamiju i popio bi ponekad kahvu sa starim ahbabima ili šejhom Hadžibajrićem”, govori nam Šemsa, zahvalna što ih nismo zaboravili. Njihova kuća bila je iz generacije u generaciju veliko okupljalište. Poslije očeve smrti zborno mjesto njihovih i prijatelja i savremenika jedne generacije Sarajeva koju je posebno obilježio Drugi svjetski rat. Osman je, priča nam Šemsa, bio onaj pravi naučnik i knjigoljubac i ponajviše podsjećao na rahmetli Hamdiju Kreševljakovića. Njegova sestra hafiza Mula-hanuma bila je po mnogo čemu u svoje vrijeme prva među hanumama Sarajeva. U Sarajevu se pamte njena djela i islamski ahlak po kojem su sva hadži Mujagina djela ostala upamćena, ali i veliki imetak kojeg hadži Mujagini potomci i danas uživaju.

Mula je nastavila koračati stopama svog rahmetli oca. Nije se udavala. Njena kuća postat će okupljalištem ašika, a posebno o odabranim danima. Njenom zaslugom započeta je ženska mukabela žena hafiza u Hadžijskoj džamiji pod Alifakovcem. Sarajevo, a posebno ženski svijet starog kova, kojeg je do pred agresiju na BiH još uvijek bilo, posebno je poštovao Mulu. Počasno mjesto na svim sarajevskim tevhidima i mevludima pripadalo je upravo njoj. Za svoja učenja nikada ni od koga nije primila nikakvu hediju. Mula nije imala visoku naobrazbu. Pored mekteba i hifza Kur’ana, za znanjem je, poput svog oca, sama tragala. Živjela je u svom paralelnom univerzumu i vrtlogu nekog novog vremena, preteškog za muslimansku populaciju razočaranu životom u Kraljevini Jugoslaviji, a potom, nakon “oslobođenja”, i u novoj socijalističkoj državi.

Studenti, postdiplomci, doktorandi i naučno-istraživački zbor još uvijek nije u prilici ući u sarajevski arhiv SDB-a. Podebelih razloga zasigurno ima. Helem, da je volje i da ima šta sačuvanog, neko bi se već sjetio pokušati otvoriti dosje Merhemića i rekonstruirati njihovu tragičnu smrt. I ne samo njihovu. Ko zna, možda bi se novim naučnim dostignućima i tehnikama otkrio i počinilac ovog svirepog zločina. Ili je, možda, njegovo kodno ime negdje u nekom od sarajevskih podruma, a ubica još tumara danas oko obnovljena Isa-begova hamama. Zelena knjiga samo je ovlaš naslutila šta se sve dešavalo unutar bosanskomuslimanske populacije od 1945. do 1992. godine. Sumnju na SDB potvrdila nam je i Šemsa-hanuma.

“Nakon njihovog ubistva, pet godina nam nisu dali prići kući. Nikakve dokumentacije niti informacija nismo imali osim što nam je neko dojavio da je tetka rahmetli sišla niz basamake, otvorila vrata i ubijena hladnim oružjem, a onda su nožem ubili daidžu Osmana, pa tetku Mulu uznijeli na sprat i mrtvu položili kraj njega.”

Nakon petogodišnje pauze, uoči raspada Jugoslavije, potomcima porodice Merhemić dozvoljen je ulazak u kuću u kojoj ih je zatekao stravičan prizor. “Bilo je strašno. Nestalo je dosta toga vrijednog, ali sve ono što je sveto i što je podsjećalo na našu familiju, dida hadži Mujagu i moje najmilije i ta njihova okupljanja u našoj kući, bilo je obeščašćeno, uništeno i razbacano po cijeloj kući. Plakali smo”, kazuje Šemsa.

Po čaršiji su kolale različite priče o kolegama iz Kaira, studentima saradnicima UDBA-e, o Osmanu kao potencijalnoj meti, te o svakakvim licima koja su, pored sve sarajevske uleme, imala priliku u noćima Bedra, Kadra i Šebi-arusa ući u njihovu kuću, slušati Bedriju i Miradžiju, te proanalizirati cijeli skup i posjetioce. Kuća je, kaže nam Šemsa, u takvim prilikama bila otvorena svima koji požele ući.

Za razliku od hafiza Mula-hanume i Osman ef. Merhemića, koje je zapala čast šehida, Alija Izetbegović i njegova grupa obilježit će svojim kasnijim političkim djelovanjem ključni dio historije vlastitog naroda. Njihova imena ostat će zabilježena u vrhu onih koji su nesebičnim zalaganjem zaslužni za odbranu Bosne i Hercegovine. Halil Mehtić će kao zatvorski hafiz izrasti u uglednog doktora islamskih nauka, pa od imama, glavnog imama te muftije postati kandidatom za reisul-ulemu. Danas obavlja časnu poziciju dekana Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici.

A hafiza Mula spremala se do posljednjeg trena Miradžiji, koja se u njenoj kući trebala proučiti 17. aprila 1985. godine, ne znajući da joj je lanjska ustvari bila posljednja. Na šta li su tadašnjoj većini ličila ta okupljanja u kući Merhemića, prepunoj lica čija je pojava djelovala gotovo vanvremenski?! Skup zalutalih u ambijent socijalističke Jugoslavije iz nekih davno prohujalih vremena. Duhovi iz Selimovićevih, Andrićevih, Huminih ili Sijarićevih djela ili sistemu sumnjivih ljudi?

Hafiza Mula, 80-godišnja ostarjela, krhka starica, onako vazda u drap mantilu, skromna, pogeta i pod šalčićem, živjela je za organiziranje redovnih godišnjih gošćenja u noćima Bedra i Miradža, kada bi u vrh basamaka svoje kuće dočekivala i ispraćala goste dijeleći slatkiše i šerbe. I ne sluteći da se među njima nalazi i pokoji koji je možda ranije “dohakao” Aliji, godinu kasnije Mehtiću, a možda je bio čak i pod ahmedijom. Možda je baš u godini Olimpijade iz njenih šaka u noći Miradža primio gurabiju te se potom, cerekajući se, udaljio pravac odaja UDBA-e, gdje im se krojio katil‑ferman. Te su godine Mulu skinuli s rasporeda učača mukabela, što joj je, kažu, slomilo srce.

Skoro mi negdje jedna sijeda sarajevska glava veli kako niz Bistrik, preko Baščaršije pa uz Kovače, ali i “ljevlje oko FIN-a”, još od 1983. godine malo ko s kim priča. Smrću Mule i Osmana kao da je zatvoreno jedno, a otvoreno novo poglavlje historije BiH i Bošnjaka u njoj. Njihovo je Sarajevo i danas nekako kao ono Kairo Gamala Gitanija i nikako da se riješi pomame na poziciju svog Zejnula Berekata ibn Muse. Doduše, nisu ni druge čaršije daleko. Samo što ih je nekako sabilo u taj frtalj zemlje Bosne. I baš kao da izvan tog mikrokosmosa i ne postoji ništa. I ko se ustvari u tom mikrokosmosu još uvijek sjeća Mule i Osmana Merhemića?

 

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!