MISLIOCI VODE

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče

Drevni su mislioci promišljali svijet videći ga kroz osnovne elemente.

Voda je jedan od njih.

Za neke i najvažniji.

Takav je Tales, čiji misaoni krug nikad nije objašnjen.

Ili vulkanski Empedoklo, magični ujedinitelj elemenata.

Uz element ljubavi.

I mržnje.

Na kraju su, naizgled, ostale samo njegove sandale.

Mislimo o tom do dana današnjeg. I ne vidimo dalje od tarot-karte. Ili astrološkog arhipelaga.

Ukoliko s vodom nemamo nekih drugih problema.

 

Plivači se prepoznaju po tom gdje su naučili plivati.

Drukčije pliva onaj s Drine, nego onaj s Vrbasa. Gotovo da možeš vidjeti kako je nekad savladavao svoj brzak ili se prskao u pjeni (kao na izvoru Plive, gdje pršti bijela vodena pljeva).

Neko pliva podižući ruke kao da vozi splav.

Neko neprestano roni kao da se kupa.

Tako se kupamo i u riječima.

O neplivačima ovaj put ni riječi. Neka šute ili idu u školu.

 

Jedan od mojih najdražih profesora bio je s mora.

Zapravo, bio je s ušća poznate rijeke u more.

 

Kad je govorio o moru, ličilo je to na zavjet:

More

Duboko…

 

Osjetili su se vali u njegovom glasu.

Dubokom.

 

Jedanput mi je ispričao (bilo je to na Goranovom proljeću).

– Maločas mi je došao Mak. Žurio se. Nismo se dosad zvanično upoznali. Pružio mi je ruku nasmijan i kazao: “Ja sam Kaštelan!”

– Šta ste Vi njemu rekli?

– Kazao sam: “Dizdar.” Šta bih drugo?

Zaista, njihova prezimena znače isto: zapovjednik tvrđave.

Zapovjednik tvrđave s jedinom zastavom srca.

I nevidljivi putovođa kroz svoje vode.

 

I ja, naravno, pamtim svoju rijeku. Svoju vodu.

 

Nekad si mogao piti vodu rijeka u kojima si plivao.

Bio si njihovo čedo.

 

Kad sam, mnogo godina nakon svega što se dogodilo, došao u zavičaj, zagledao sam se u rijeku svog djetinjstva i uronio u vodu.

 

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim.

Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče.

I onda sam se našao u igri.

Igri zvanoj ganja.

Igrala se između nekoliko sedara: velika, mala, spasilac i mistična, šuplja sedra. Bilo je važno ne biti dotaknut u igri, jer dotaknuti-ulovljeni zatim je lovio druge.

 

Igrao sam iako sam bio sam. Zaronio sam i pokušao proplivati kroz šuplju sedru. Međutim, njena je prirodna šupljina bila začepljena velikom količinom kamenova koje je voda nanijela.

 

Bilo mi je jasno. Niko ovdje nije plivao. Niko se nije igrao. Stara je igra bila zaboravljena.

 

Nisam htio odustati.

Nisam se mogao vratiti iako mi je dah nestajao.

Kad sam očistio šuplju sedru i proplivao kroz nju kao riba, shvatio sam zašto nosim sve one slike u sebi.

 

Shvatio sam zašto sam ovdje ponikao i ovdje naučio plivati.

 

Jedna davna priča više je od uspomene. Ona podsjeća na svijet vode, svijet koji smo zaboravili, a u koji bismo se, kako stvari stoje, mogli vratiti.

 

Neka historijska mjesta i davno iščezle države postoje sad samo u pjesništvu.

Nije u pitanju samo Homer.

Ni Vergilije.

Ni nepoznati pjesnik Gilgameša nije u pitanju.

Bili poznati ili ne, mnogi su nizali svoje stihove.

Jedan od takvih u mom čitalačkom iskustvu svakako je Salvatore Quasimodo. Njegova Sicilija plakana je i ogoljena valovima koji se vraćaju. Onim istim valima za koje je kazao da govore vječnost poezije. Posebno se često toga sjetim razmišljajući o Paganiji i njenim naknadnim stanovnicima iskonski svjesnim zaboravljenog vremena. Tikvešini čamci na Neretvi drhture u grafičkoj magli zamišljeni u pustolovini vremena.

Riječi pjesnika iz tih krajeva podsjećaju na neobične kamenčiće koji su dijelovi rastočenog mozaika.

Imaginarna paganijska antologija svjedoči o tom na autentičan način.

Postoji u Makovom pjesništvu golemi odisejski ciklus koji je satkan na način morskog ćilima.

Kod Kaštelana je kroz mišljenje i viđenje mora put do jablana i zvijezda. Pokraj mora je i njegova epetionska saga.

Možda sam se zato, između mnogih pjesnika, sjetio Dizdara i Kaštelana.

 

PROČITAJTE I...

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Prigovori kur’anskom Džennetu, ukratko, glupi su, licemjerni i buržujski. Želimo hljeb, želimo vodu, želimo ljubav, želimo iskonsku nevinost. Džennet nije hedonistički raj; njegova je poetika kategorička imaginacija lišenosti. Kur’an govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kur’anskom Džennetu, njegovim izvorima i rijekama, divanima i ljepoticama, kažimo ponešto o gladi iz tog perioda, o svemu onome čega je Poslanik islama i prosječan ashab bio lišen

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!