Mislili su da smo korov, a zapravo smo sjeme

Malo je falilo da majci srce pukne kada joj je rečeno da mora pustiti mene, jer ću ja “doći drugim autobusom”. Rekao je to neki bezimeni vojnik (jedan od hiljadu drugih) i odvojio me. Došao je drugi vojnik i rekao mu da me pusti. U dvjema rečenicama stane život: “Doći će drugim autobusom” i “Pusti ga”. Da je bilo po riječima prvog, ja nikad ne bih došao

 

Potočari, juli 1995. godine. Majka je nosila sestru u naručju, a mene vodila za ruku. Sestra je tada imala nepune dvije godine, ja osam. Majka je vodila za ruku i držala u naručju sve što je imala. Koračala je prema autobusima s nadom da će doći do Tuzle i sačuvati ono najvrednije u tom trenutku – svoju djecu. Malo je falilo da joj srce pukne kada joj je rečeno da mora pustiti mene, jer ću ja “doći drugim autobusom”. Rekao je to neki bezimeni vojnik (jedan od hiljadu drugih) i odvojio me. Došao je drugi vojnik i rekao mu da me pusti. U dvjema rečenicama stane život: “Doći će drugim autobusom” i “Pusti ga”. Da je bilo po riječima prvog, ja nikad ne bih došao.

Često se pitam koliko ih nikada nije došlo. U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.504 žrtve genocida, od čega su 452 maloljetnika. Svaka četrnaesta žrtva ukopana u Potočarima jeste dijete. Sedmogodišnja Selma jedna je od djece koja nikad nisu došla. Nestala je u onoj masi u Potočarima, 11. jula 1995. godine, i još nikad nije pronađena. Nepoznata je Selmina sudbina, ali se zna kakva je sudbina stotina drugih maloljetnika iz Srebrenice. Brutalno su ubijeni. Njihove kosti nađene su u nekoliko grobnica.

Kada hodate kroz mezarje Memorijalnog centra Potočari i na bijelim nišanima čitate imena i godišta ubijenih, vidite kolike su razmjere genocida i shvatite da je to generacijski zločin. Mnogi ubijeni bili su maloljetni ili jedva punoljetni. Od srebreničkog genocida prošle su gotovo 22 godine. Djeca koja su tada ubijena danas bi bila mladi ljudi. Bili bi očevi koji bi svoju djecu vodili u školu, na treninge, utakmice. Mladi ljudi koji bi brinuli o porodicama, svakodnevnim brigama i problemima. Ali… ubijeni su u godinama kada su se trebali prvi put zaljubiti. Nisu dočekali svoje prve ljubavi. Ubijeni su njihova mladost, snovi i nade.

Mnoga djeca cijeli život bit će obilježena Srebrenicom, negativnim sjećanjima i teretom koji im je ostavio posljedice s kojima će morati ići kroz život. Iako su danas odrasli ljudi, prošlost ih pritišće i ne mogu je se osloboditi. Naučili su živjeti s njom.

Često idem u Memorijalni centar Potočari, obilazim mezarje i razmišljam. Svaki je nišan osoba iza koje su ostali potomci. Nažalost, neki su ubijeni prije nego što su dobili svoje potomke, nekoga ko će im mezar obići.

Mnogi iz cijelog svijeta dolaze u Memorijalni centar Potočari da vide i nauče o najvećem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Dolaze i djeca koja su preživjela crni juli 1995. godine, a danas, igrom sudbine, žive hiljade kilometara daleko od Srebrenice.

Potočari, mart 2017. godine. Prošle su gotovo 22 godine. U Memorijalni centar ulazi i djevojčica iz majčinog naručja s početka ove priče. U međuvremenu je odrasla i udala se. Formirala svoju porodicu i svoj svijet. Ulazi u Memorijalni centar Potočari i u naručju nosi kćerku Lejlu, kojoj će ubrzo biti pune dvije godine. Prvi put dovodi kćerkicu u Memorijalni centar da joj pokaže gdje joj je majka bila u julu 1995. godine. Mala Lejla uopće nije svjesna gdje je došla, ali će s vremenom znati. Bitno je da joj priča o genocidu, 11. julu i Srebrenici, da zna gdje su mezarovi od očevih amidža.

U Srebrenicu se vratilo mnogo mladih koji su formirali porodice i dobili djecu. Djecu kojoj je nasilno oduzeta priliku da upoznaju svoje amidže, daidže i djedove. Ova djeca najveći su poraz onih koji su smatrali da su Bošnjaci korov koji treba uništiti. Djeca su sjeme i najveća pobjeda. Djeca će odrastati i iz Srebrenice nositi poruku da se nikad i nikom više ne ponovi Srebrenica.

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Nijaz 21.04.2017.

    Bećo Huskić · zajedničkih prijatelja
    ako neznate sto je biti gradanin jedne drzave onda pitajte mislim bez vredanja da vama pase biti konstutivan

    Nijaz Nizo Kapetanovic
    Beco, hvala na primjedbi, ja sam gradjanin u doslovnom smislu, a nisam ‘konstutivan’ kao masa ni ‘gradjnin’, vec sa svojom slobodom u potpunom smislu – pravom na svoj stav, i pravom da branim svoj stav, a ne ne da mi drugi namecu stav nikakvim ‘svojim’ ‘zakonima, odlukama, uredbama, preporukama’, odredjuju kakav moze biti moj stav.

    Nametanje stava svim ‘dozvoljenim i nedozvoljenim srdstvima’, smatram imbecilnom kretenskom demagogijom-sotonistickim fundamentalistickom religioznom demagogijom.

    Glupom prodajom magle, lazi, iluzija, prevara, podvala !!!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!