Miris ramazanskih teravija

: Do unazad koju godinu, teravija je, bez premca, bila najposjećeniji namaz. Danas to, barem u mom džematu, i nije slučaj. Više ljudi dođe, recimo, na podne. Međutim, generalno gledano, teravija jeste najposjećenija. Mnogo je onih koji poste i skoro da ne svraćaju ni na jedan vakat, ali su na teraviji redovni, iako je ovaj namaz sunnet – ko ga klanja, ima nagradu, a ko ga izostavi, nema grijeha. E, sad, ako ćemo do kraja iskreno, ni Bajram nije u rangu stroge obaveze – farza, ali se kod mnogih Bošnjaka smatra crvenom linijom ispod koje se ne smije

Desi mi se često da “uhvatim” svoju kćerku kako čita i, iskreno, budem presretan zbog toga. Tu je, izgleda, povukla mojih gena, iako je to u mene teško razumjeti: naleti period pa luđački čitam šta mi god dođe do ruku, a onda to splasne pa se po nekoliko sedmica ne sastavim s knjigom. Kako god, drago mi je da dijete kod sebe razvija naviku čitanja. Ipak, zanimljivo mi je da čita uglavnom ono što joj nije u školskom planu i programu, a kada na red dođu lektire, nerijetko moram i sam uskakati (čitaj: čitati, prepričavati, sastavljati…).

Dobacim joj, jedne prilike, kako uglavnom čita ono što joj nije obaveza. “Pa i tebi narod najviše dolazi na teraviju, a nije im obaveza!”, dobaci ona u maniru zrele i ozbiljne osobe, iako je još podaleko od toga. Je li bila u pravu? I jeste i nije. Do unazad koju godinu, teravija je, bez premca, bila najposjećeniji namaz. Danas to, barem u mom džematu, i nije slučaj. Više ljudi dođe, recimo, na podne. Međutim, generalno gledano, teravija jeste najposjećenija. Mnogo je onih koji poste i skoro da ne svraćaju ni na jedan vakat, ali su na teraviji redovni, iako je ovaj namaz sunnet – ko ga klanja, ima nagradu, a ko ga izostavi, nema grijeha. E, sad, ako ćemo do kraja iskreno, ni Bajram nije u rangu stroge obaveze – farza, ali se kod mnogih Bošnjaka smatra crvenom linijom ispod koje se ne smije. “Ni na Bajram ne ide!”, kaže se kada želimo ukazati na neku osobu koja dibidus odudara od našeg bošnjačko-muslimanskog miljea.

No, da se vratim teraviji. Pokušavam se sjetiti prve koju sam kao softa predvodio. Bilo je to prije više od 20 godina, i to je sve čega se sjaćam. Od tada ih u 99 posto slučajeva klanjam kao imam i, da budem iskren, uželio sam se teravije negdje u drugom ili trećem safu.

Sjećam se i onih svojih dječačkih teravija. Tada su kandilji bili jednostavniji i skromniji, ali, bez dileme, ljepši. Pred iftar smo buljili prema munari, a onaj kod koga bi hodža bio na redi imao je čast da ih i upali. Uslijedila bi dječija vika i dreka po selu: “Vakat, vakat večerati!” I, čim bi se “večeralo”, valjalo je brže-bolje u džamiju. Djeca i omladina natiskali bi se po džamiji, gledajući, ako je ikako moguće (čitaj: ako stariji dozvole), da budu u grupi i tokom namaza. A, vala, ni hodži ne bi bilo lahko. Malo-malo pa bi se džamijom prolomio cirlik djece, prvo istiha, a onda sve jasnije i glasnije. Stariji bi se nakašljavali i gunđali, a u pauzi između teravijskih selama poneki bi i zagalamio ili, kako smo to običavali reći, buktisao. To bi samo privremeno ouzbiljilo stvar. Već poslije kojeg rekata, ponavljalo bi se isto. Svaka sitnica, pa i najmanji pokret prstom, bili bi smiješni. Još kad bi koja žena s mahfila štucnula, ispuštajući karakterističan zvuk nalik na “hija”, ni griženje ionako nagriženih usana ne bi pomagalo.

S vremenom smo se zasitili cirlikanja svemu i svačemu. Zapravo, prešli smo na sofisticiranije metode zabave – da, teravija nam je tada bila odlična zabava. Tako smo se trudili da klanjamo što bliže hodži, a idealna pozicija bila je ona odmah iza njega. Dvije su fore dominirale. Znali smo da je škakljiv i to smo obilato koristili, pa je bilo malo zajedničkih sedždi tokom kojih mu naši prstići nisu klizili po tabanima, bježeći s mirišljivih ćilima. On bi, hud, mlatarao nogama i sve podnosio stojički, nikada nas javno ne ukorivši za nestašluke. No, znali smo mi otići i dalje pa zadati i poneki vrlo bolan udarac. Tako bi hodži, dok bi bio na sedždi, pod noge namjestili kakvu iglicu ili bašliju na koju bi se on, bezbeli, nasadio čim bi krenuo da se uspravi, zanimljivo, nikad ne ciknuvši.

Danas je to ozbiljna generacija djece. Ako se neko i drzne da se malo zasmije, stariji graknu na njega tako da mu se više i ne mili doći. Provodim šesnaesti ramazan u istom džematu i još nisam doživio ništa od onoga o čemu sam pisao iz svog djetinjstva. Djeca su za svaku pohvalu, i kad je u pitanju redovnost, i kad je u pitanju ozbiljnost i pristup namazu i džematu. Vjerovatno tu donekle kiksamo mi, imami, koji ovu činjenicu ne naglašavamo, a trebali bismo. Znamo zaružiti za svaku sitnicu, a kad treba pohvaliti – a u ovom slučaju zaista treba – škrti smo.

U nas svijet voli bržu teraviju i gužva u džamiji, po nepisanom pravilu, otprilike ukazuje na to koliko se brzim tempom klanja. Pravi hit na internetu bio je (vjerovatno još uvijek jeste, barem uz ramazan) snimak nekog turskog imama koji je tako brzo klanjao teraviju da se čovjeku i od samog gledanja snimka zamanta. Jest da i njegovi zemljaci preferiraju brzu teraviju, ali je njegov pristup bio previše i za njih. Na kraju su ga pošteno izdegenečili i poslali hećimu u bolnicu.

– Sinoć te ne bi na teraviji; mora da si se negdje prehladio?

– Nisam, vala, nego bio kod kćeri na iftaru, pa tamo ostali na teraviji.

– I, kako tamo? Ima li u njih svijeta u džamiji?

– Tanko, bogami. Kažu, hodža ih rašćer'o.

– Čuj! Kako to?

– Sporo klanja i narod odust'o. Prvo se kanila omladina, a sad i stariji sve slabije idu.

 

Često slušam ovakvu ili sličnu formu razgovora među ljudima.

– E, uči, brate, momak, svaka mu čast! Ma, Fatihu u cugu prouči.

– U nas je softa pravo čust. Kad ga vidiš, nema ga šta, ali je klanja, ma nemaš se kad ni okrenuti.

– Onaj lanjski što nam je bio, ono se više ne rađa. Eto, mi smo za četeres minuta od ezana bili kući. Šta ti više imam reći?!

Rekoh, kada je u pitanju teravija, nemam previše muktedijskog iskustva, ali i ono malo što sam sakupio – onih jedan posto – daje mi jasnu sliku predteravijskog ambijenta. Poslije jacijskog sunsuneta, mujezin uči salavate za teraviju, a džematlije se pripremaju: jedan cupka s noge na nogu, drugi skida jaknu i unaprijed othukuje, treći promeće metalnu oprugu na kaišu pantalona u sljedeću rupu kako bi mu bilo komotnije, i već za par trenutaka, jedino što postoji i što se čuje jeste imamov glas – kako bi narod rekao, što brži, to bolji.

Jasno, nije to svugdje tako. Neku večer sam prisustvovao teraviji koju je predvodio mlad imam. Bilo je to u većem gradu. Učio je, ako smijem tako reći, polubrzo, ali lijepo, tečno i striktno pazeći na tedžvid i potrebno vrijeme za ruku’ i sedždu. Istinski sam uživao u toj teraviji. I ja, i svih preostalih desetak džematlija u toj lijepoj staroj gradskoj džamiji.

Užitak mi nije poremetilo ni to što smo tespih i dovu na kraju namaza dočekali svega nas trojica.

I hodža.

Ko zna, možda bi sve bilo drugačije da je teravija farz.

 

Prethodni članak

Ahdnama 555 godina poslije

Sljedeći članak

Uskomešani niz slika

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!