Milorad Dodik i utopija zrcala

Zvižduk je zrcalo Milorada Dodika, a prigušeni pljesak koji se čuo zrcalna je reakcija na njegov govor koji je bio vrlo korektan. No, stavove iznijete u tom govoru arena osjeća kao utopiju jer Dodikovo zbiljsko djelovanje nešto je sasvim drugo. Kada bi se stavovi koje je iznio na otvaranju EYOF-a uozbiljili u kontinuitetu, tada bi i zvižduk izostao.

Francuski filozof Michel Foucault bavio se prostornom teorijom heterotopije. Prije svega, definirao je pojam utopije, za koji kaže da je smještanje bez realnog mjesta, da je to društvo dovedeno do savršenstva, ili pak naličje tog društva. Kako god okrenuli, utopije su prostori koji su u suštini nerealni. No, Foucault primjećuje da u svim kulturama i civilizacijama postoje “mjesta realna, zbiljska, obrisi kojih se naziru u svakoj ustanovi društva, mjesta koja su izvan svih mjesta, no čiji se položaj ipak može realno odrediti”.

Njih, u odnosu na sva smještanja koja odražavaju i o kojima govore, Foucault naziva heterotopijama. “Zrcalo je naposljetku isto tako utopija, budući da je mjesto bez mjesta. U njemu se vidim tamo gdje nisam, u nerealnom prostoru koji se potencijalno otvara iza površine, tamo sam gdje me nema, kao neka sjena koja meni samome daje moju vlastitu vidljivost, koja mi dopušta vidjeti se tamo gdje sam odsutan: utopija zrcala”, piše Foucault.

Heterotopijski prostori koje Foucault spominje jesu oni u pokretu, poput vlaka i autobusa, ali i starački dom, bolnica, groblje, crkva, hamam, teatar, bašta… i razni drugi javni prostori, a tu zasigurno spada i prostor stadiona. To je prostor sportskog borilišta, arene, koje u kontekstu Olimpijade vodi svoj historijat iz antičke Grčke, baš kao i riječ heterotopija. Arena, stoga, prirodno obavlja svoju funkciju, viče, arlauče, slavi i negoduje, iskazuje sreću i razočaranje.

No, kakve to veze ima s otvaranjem Evropskog olimpijskog festivala za mlade EYOF 2019. u Sarajevu? Zato što je pozdravni govor održao predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, a stadion je zviždao, što je kasnije izazvalo i polemičke komentare u javnom prostoru. Medijsko-politička wannabe trendseterica po imenu Sanela Prašović-Gadžo napisala je da se srami vlastitog grada jer je zviždanjem iskazao primitivizam. “Dodiku svaka čast što je do kraja održao govor”, napisala je. Naravno, to joj je priskrbilo mnoštvo dodatnih zvižduka, ali i uvreda.

No, da se mi vratimo Foucaultu i njegovoj teoriji prostora. Arena zviždi, i na to ima pravo, jer je arena, i nema obzira poput diplomatskog skupa. U percepciji arene, Milorad Dodik je politička ličnost koja negira genocid u Srebrenici, koja prijeti raspadom države, koja u državu ne vjeruje, a u toj je državi na najvećoj poziciji – na funkciji predsjedavajućeg Predsjedništva. I arena mora izraziti svoj stav jer pripada heterotopijskom zrcalnom prostoru.

Zvižduk je zrcalo Milorada Dodika, a prigušeni pljesak koji se čuo zrcalna je reakcija na njegov govor koji je bio vrlo korektan. No, stavove iznijete u tom govoru arena osjeća kao utopiju jer Dodikovo zbiljsko djelovanje nešto je sasvim drugo. Kada bi se stavovi koje je iznio na otvaranju EYOF-a uozbiljili u kontinuitetu, tada bi i zvižduk izostao.

Svakome ko imalo politički misli, a zatekao se u koševskoj areni na otvaranju EYOF-a, bilo je na neki način nelagodno zbog zvižduka jer razumijeva da je organizator ovog festivala napravio dovoljno respektabilan događaj da notornog negatora države praktički integrira u prostor na kojem se dizala državna zastava i prostor koji ima snagu homogenizacije već poslovično suprotstavljenog. Mogla se osjetiti nelagoda, ali ne i sram jer je reakcija bila prirodna i spontana.

Štaviše, ako je zvižduk prirodan, onda je reakcija na zvižduk nešto što je umjetno i neprirodno. “Zviždanje nikada nije bilo dio identiteta bosanske misli”, napisao je neki pametnjaković. Ma daj! Arena želi i smije glasno disati kroz zvižduk i ne podnosi zadavanje standarda za sebe, a istovremeno nepostojanja bilo kakvog kod drugog. Jer, kao živa masa osjeća da je to umrtvljuje i da joj nameće krivicu što je uopće živa. Uostalom, šta će nam demokratija, šta će nam uopće država ako smo vječno isprepadani šta će neko reći i ako ne smijemo slobodno zviždati na prostoru stadiona, gdje je zvižduk najprirodnija stvar?!

Zviždanje je svojevrsni vox populi, a ne skandal. Da je, primjerice, Damir Nikšić istrčao go na koševski stadion i počeo vikati “nećemo s nacionalistima”, to bismo mogli nazvati skandalom. Bio bi skandal da se gradonačelnik Sarajeva obratio na turskom, Dodik na ruskom, a gradonačelnik Istočnog Sarajeva na kineskom. Ljudi su pljeskali i klicali komšijskim reprezentacijama, doduše srpskoj u smanjenom intenzitetu, ali su pljeskali. I to puno govori o otvorenosti ljudi na sarajevskom stadionu. Pljeskali su hrvatskoj reprezentaciji, ali su se nasmijali kada je voditelj rekao da zastavu nosi skijaš Tvrtko Ljutić. Kako uopće shvatiti takvu vrstu reakcije mase? Je li prirodna ili je krajnje nepristojna?

Nema se tu šta shvatati, ljudi se smiju, ljute, komešaju, ljudi zvižde od kada je svijeta. Kad se masi smije, to radi istovremeno jer je reakcija spontana, ali kada želi izraziti protest zbog ličnosti za koju osjeća da državi radi o glavi – šta će drugo nego zviždati?“

Sve u svemu, masovni odaziv na otvaranje EYOF-a pokazuje da građani žude za pozitivnom atmosferom, za nečime što gradi, a ne nečime što ruši. Ako su to shvatili bošnjački političari pa su ovakav događaj inicirali i većinu tereta njegove organizacije ponijeli na svojim leđima, krajnje je vrijeme da to shvate i oni srpski. Dodik je, dakle, bez obzira na vrlo dobar govor i poruke koje je uputio, trebao zvižduk primiti baš prirodno, onako sportski, u olimpijskom duhu.

 

 

PROČITAJTE I...

Kandidaturu Mostara za evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine gradonačelnik Ljubo Bešlić pokušao je iskoristiti da izgradi zgradu HNK, koja niti ima niti može imati valjanu građevinsku dozvolu bez Gradskog vijeća. Prema procjenama, realizacija projekta “Mostar 2024.” trebala bi koštati oko 20 miliona maraka, što za grad veličine Mostara nikako nije mali novac

Prvi čovjek Jajca, načelnik Općine Edin Hozan u intervjuu za Stav ističe kako se nada da ćemo svi skupa svojim radom i angažmanom iz dana u dan stvarati sve bolje uvjete za život kako u Jajcu, tako i u cijeloj “jedinoj nam domovini Bosni i Hercegovini”. Za život u BiH, kaže on, treba malo više odlučnosti i hrabrosti, možda malo i žrtve u jednom periodu dok se neke stvari ne poslože. Njegova je poruka da se ovdje, uz dovoljno truda, malo više patriotizma, malo više ljubavi prema našoj zemlji, mogu ostvariti sve želje koje jedan običan čovjek može imati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!