Miljenko Jergović ponovo piše o onom što nije pročitao

Alija Isaković, za razliku od Dobrice Ćosića, s kojim ga poredi Miljenko Jergović, nije pisao književnost za naciju, nije pisao jer je Bošnjak. Pisao je jer je pisac! Da bi čitao Isakovića, čitalac ni u jednom trenutku ne mora postati dobar Bošnjak, kao što mora biti dobar Srbin da bi čitao Ćosića ili dobar Hrvat da bi čitao Aralicu, kako to primjećuje sam Jergović. Ne moraš biti ni nacionalno, ni religijski, ni etnički, ni seksualno opredijeljen da bi čitao Isakovića. A ne moraš ga, poput Jergovića, ni čitati

 

“Zašto primatima nikad ne isključuju elektriku, oni u principu ionako rijetko čitaju”

Branimir Johnny Štulić

 Onaj koji čita knjige, pisane i tkane, za svoga života pročita hiljadu, dvije, u vrh glave tri hiljade knjiga. Ni Abu Hamid ibn Muhammed ibn Muhammed ibn Muhammed ibn Taus Ahmed At-Tusi Aš-Šafi Al-Gazali nije pročitao više. Više nije pročitao ni Miljenko Jergović. A nije ih toliko ni napisao, bar još uvijek nije. No, s obzirom na broj objavljenih knjiga, ne bi začudilo da to uspije i tako postane prvi pisac koji je napisao više nego što drugi stignu pročitati. Iz njegovih tekstova stječe se dojam da ne postoji nacionalna književnost, niti pisac, niti tema o kojoj on ne zna apsolutno sve što se o tome treba i može znati. Ništa mu nije promaklo od svekolikog znanja. Doista je simpatično čitati kolumne jednog pisca koji tako samouvjereno piše o svemu, ne sumnjajući da nešto proisteklo iz njegovog pera može biti pogrešno ili netačno.

Po širini znanja, ili širini onoga što predstavlja kao znanje, Jergović neodoljivo podsjeća na Nefertija, pripovjedača u Ibrišimovićevom romanu Vječnik, čovjeka koji je pročitao sve velike biblioteke svijeta. Međutim, postoje dvije bitne razlike. Prvo, Ibrišimovićev Neferti skroman je i sumnja u svoje znanje i spoznaje, dok su Jergovića napustile sumnje. Drugo, i mnogo bitnije, Neferti je lik u književnom djelu, svi ljudi o kojima govori i koje susreće također su izmišljeni likovi, dok je u Jergovićevim kolumnama riječ o stvarnim ljudima. U takvom svijetu, atribucije zamjenjuju argumente, dosjetke logičku kauzalnost, a magijski snovi silogizme. Pitanje istine u književnom djelu jeste pitanje uvjerljivosti i načina pripovijedanja, ali je u stvarnom životu to pitanje, da oproste Jergović i prijatelji, više povezano s onim što se naziva činjenicama.

Dobar primjer za rečeno jeste njegov nedavno objavljeni tekst Književno prokletstvo Alije Isakovića, u kojem se jasno prepoznaju natruhe književnog konstruktivizma i fikcije u nečemu što bi se trebalo čitati kao kolumna. Naravno da kolumna podnosi, čak i zahtijeva određenu dozu maštovitosti i fikcionalizacije, ali ne ako ona prerasta u iznošenje neistina, netačnih podataka i neutemeljenih zaključaka o nekoj stvarnoj osobi. Čitalac koji je pročitao ponešto od Isakovića s pravom se može pitati o kojem to Isakoviću Jergović piše.

Valja odmah reći da ima i ponešto istine u ovom tekstu. Knjige koje pripisuje Isakoviću u ovoj kolumni zaista su njegove: Biserje, Taj čovjek, Sunce o desno rame i Pobuna materije. Druge Isakoviće knjige ne spominje iako i njih nije pročitao. Tačno je još i nekoliko bio-bibliografskih podataka o Isakovićevom životu i djelu. Rodio se u Stocu, živio i radio u Sarajevu, Biserje objavio 1972. godine. Naučnici s instituta za trivijalna istraživanja pronaći će možda još poneku biografsku podudarnost s Isakovićevim životom. Do tada ćemo morati preživjeti sa skromnim zalihama istine u rezervoarima Jergovićeva besmislopisa.

Cijeli tekst pročitajte u novom broju magazina Stav, koji je u prodaji od četvrtka, 22. septembra.  

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!