Miljacka nije Hudson, a i smrt izgledom zna prevariti

“Gospodine, osjećate li jake bolove u grudima? Bole li Vas neki drugi dijelovi tijela? Povraća li vam se?” Uspio je odmahnuti rukom skupivši snage za kratak odgovor pokazujući pritom prstom u predjelu jetre: “Imam rak. Imam još jako malo vremena. Ne morate zvati hitnu pomoć”

Stajao sam u samoposluzi čekajući na svoj red ispred kase. Nabacao sam u korpu klope za sljedećih nekoliko dana, posmatrao ljude i njihovu odjeću, čitao sastojke na pakovanjima proizvoda koje agresivno nude pokraj kase. Drugi su izvadili telefone i tipkali. Meni je bilo mrsko kopati po torbi. S druge strane frižidera koji je dijelio dvije kase začuh potmuli udarac. Neko je pao. Djevojka za susjednim pultom vrisnu, svi se propeše na prste da vide šta se desilo. Provirih iza frižidera. Neki čovjek u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim nije mogao doći do daha, ubrzano je disao, blijed k’o krpa.

Imao sam u životu prilike vidjeti teške scene u kojima se ljudi očajnički bore za život. Još sam i prije rata svog oca u nekoliko navrata nosio niz stepenice kada je imao srčane napade, strepio ispred bolnice dok je on balansirao između života i smrti. Mama, sestra i stara majka u mene su gledali kao u nekog ko bi u najgoroj varijanti trebao preuzeti kormilo kuće, a meni je tih godina bilo samo do zezanja, ništa ozbiljno me nije zanimalo. Poput ostale raje s Džidžikovca, živio sam u infantilnom balončiću dok je neko drugi brinuo o mojoj egzistenciji. Bio sam u tim situacijama totalno izgubljen. Život kakav sam poznavao mogao je biti radikalno promijenjen, morao bih naći posao (gluho bilo) i raditi u nekoj firmi umjesto da ganjam prijemni na akademiji i dernečim svaki ubogi dan.

Dobre vijesti stizale su iz bolnice, stari bi se ipak oporavio, a ja bih odahnuo i nastavio s gluvarenjem i potucanjem po gradu. Ipak, bio sam na oprezu, bio sam prinuđen da počnem razmišljati šta i kako, kontao kako da otvorim radnju za sito-štampu, što sam naučio raditi kod Fike u Olimpijskom muzeju, gdje sam proveo ljeto poturajući papire i perući sita acetonom. Bilo je lijepo tu i tamo zaraditi koji dinar, ali konstantan rad značio bi provoditi manje vremena u CDA-u, Parkuši, Zemunu i ostalim mjestima za gubljenje vremena. Stari je bio O.K. nakon operacije srca u Sremskoj Kamenici, tako da sam mogao odahnuti, barem na neko vrijeme, iako su vijesti na televiziji ukazivale na totalni raspad zemlje, što me uopće nije zanimalo. “Ma neće kod nas”, govorili su svi.

Pojavio se i šef smjene u samoposluzi i zajedno s kasirkom stao šokiran iznad čovjeka kojem nimalo nije bilo dobro. Neko je pozvao hitnu. Budući da niko drugi ništa nije poduzimao, progurah se nekako do čovjeka i kleknuh pored njega: “Gospodine, osjećate li jake bolove u grudima? Bole li Vas neki drugi dijelovi tijela? Povraća li vam se?” Uspio je odmahnuti rukom skupivši snage za kratak odgovor pokazujući pritom prstom u predjelu jetre: “Imam rak. Imam još jako malo vremena. Ne morate zvati hitnu pomoć.”

Nisam znao šta da mu kažem. Stajao sam pokraj menadžera i kasirke i posmatrao kako mu se grudni koš brzo pomjera. Krenuo se rukama hvatati za pult i polako podizati. Pomogli smo mu da ustane. Sa susjedne su me kase pozvali da platim. Uzeo sam svoje kese i stajao bespomoćno pored čovjeka kojem nije bilo pomoći. Došla je hitna, a ja sam krenuo prema podzemnoj.

Silazeći niz stepenice, premotavao sam filmove u glavi. Sjetih se kada su se moji prijatelji, tinejdžeri Rogi, Alojz i Darjan, vraćali iz diskoteke hotela “Jahorina” kasno u noći, nakon cjelovečernjeg plesa i dobrog provoda. Vikendica Alojzovih roditelja bila je ispod poznate “osmice”, posljednjeg prijevoja prije izlaska prema hotelima i ski‑liftovima. Da bi prekratili put, njih su se trojica odlučili spustiti kroz snijeg preko velikog podzida. Sletjeli su velikom brzinom. Rogi i Darjan ustali se stresajući sa sebe snijeg, ali Alojz nije. Dugo se sjedilo u bolnici, svi su plakali, nadali smo se da će otvoriti oči. Doktori su uradili što su mogli i jedan dan odlučili ugasiti aparate za održavanje života. Tuga, šok, nevjerica traju i dan danas.

Nagnuo sam se kroz prozor neki dan da vidim Hudson, rijeku koju smo birvaktile dobro poznavali preko Alan Forda, po plutajućim automobilskim gumama i leševima. I prisjetih se. Prije nekoliko godina sjedio sam pokraj upaljene grijalice pokušavajući da popravim pokvareni miš za kompjuter. Preko moje zgrade dnevno preleti stotine aviona i helikoptera, ali taj dan zvuk koji sam čuo bio je potpuno drugačiji. Nisam to mogao uporediti s bilo čim. Pomislih samo da haluciniram, da me čeka “Nedo Zec”. Avion u niskom letu kao da je prošao između zgrada i spustio se. Nastavih s rastavljanjem miša. Nije prošlo dugo, a na televizoru prikazaše avion usred Hudsona, putnike kako se iskrcavaju u čamce za spašavanje. Opet pomislih kako haluciniram, šta li sam pojeo, popio, koji je čaj u pitanju? Let US Airways 1549 prinudno je sletio u rijeku nakon što su guske uletjele u oba motora. Pilot je reagirao na najprisebniji mogući način i spasio živote svih putnika. Šta li je sad sa svim tim ljudima koji su doživjeli sreću u nesreći? Gdje su oni sada? Je li možda jedan od njih čovjek koji je izdisao u supermarketu?

PROČITAJTE I...

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!