Milioni američkih kršćanskih cionista uz jevrejsku državu

Osim nedvojbenog utjecaja jevrejskog lobija na američku politiku, važan je još jedan moment – utjecaj američkih vjerskih fanatika, kršćanskih cionista – armagedonista koji su u jednom dijelu SAD-a najjača Trumpova izborna baza. Za političku mobilizaciju osnovali su organizaciju “Christians United for Israel”, koja ima dva miliona članova. Ta organizacija lobira u Kongresu za nastavak velike pomoći Izraelu, što uključuje ratove, protuiransku retoriku, protjerivanja Palestinaca i opstrukciju mirovnog procesa

Izrael je pozvao ambasadore Slovenije, Španije i Belgije akreditirane u toj državi na raport zbog podrške tih triju članica EU rezoluciji Vijeća za ljudska prava UN-a o formiranju komisije za nezavisnu ocjenu događaja u Gazi, na 70. godišnjicu “Nakbe”, masovnog protjerivanja Palestinaca s područja koja je Izrael jednostrano proglasio svojom državnom teritorijom 15. maja 1948. Upravo ta godišnjica, koju Izrael slavi kao datum utemeljenja, odabrana je i za preseljenje Ambasade SAD-a u okupirani El Kuds, što je flagrantno kršenje međunarodnog prava i rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Taj je datum početak postepenog i trajnog genocida nad Palestincima koji ne prestaje.

Tada su tzv. Izraelske odbrambene snage uglavnom snajperskom paljbom ubile više od 60 palestinskih demonstranata, među kojima i djecu, na granici Palestine i Izraela, na palestinskoj teritoriji. Ukupno, od kraja marta, otkad traju mirne demonstracije za pravo povratka palestinskih izbjeglica i prognanika, te zbog nelegalnog preseljenja američke i ambasada manjeg broja zemalja u Jerusalem, ubijeno je 118, a ranjeno skoro 8.000 Palestinaca.

Vijeće UN-a za ljudska prava izglasalo je s 29 glasova za, 14 suzdržanih i dva protiv slanje nezavisne komisije u Gazu koja treba istražiti kršenja ljudskih prava za vrijeme masovnih palestinskih demonstracija. SAD i Australija glasali su protiv, Njemačka, Britanija i nekoliko drugih zapadnih zemalja bile su među suzdržanim. U već tipičnom poricanju stvarnosti, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova odbilo je glasati, uz obrazloženje da je Vijeće pristrano i nesklono jevrejskoj državi te da njime dominiraju “licemjerstvo i apsurd”. Izrael tvrdi da je taj masovni prosvjed orkestrirao “Hamas”, koji vlada u Gazi, i da je civile koristio kao živi štit, pa su, eto, vojnici morali na njih pucati radi sigurnosti.

Izraelske snage sigurnosti pokušale su upotrebom sile i vatrenog oružja spriječiti proteste nastavljene i narednih dana. U osudama iz svijeta navedeno je, između ostalog, da je prekomjerna sila nedopustiva u slučaju mirnih protesta. Izrael, uz pomoć Egipta, već 11 godina pod blokadom drži pojas Gaze, iz kojeg se vojno povukao. Taj je pojas jedno od najgušće naseljenih područja u svijetu, odsječen od normalnog života i opskrbe, i zapravo predstavlja najveći koncentracijski logor na svijetu.

Vrhovni sud Izraela odobrio je rušenje beduinskog sela Khan Al-Ahmar, koje ima 187 stanovnika, od čega je polovina djece. Selo se nalazi na Zapadnoj obali, koja je pod izraelskom okupacijom. U selu se nalazi i škola koju pohađa 170 djece beduinske zajednice iz cijele oblasti. Sud je Vladi Izraela dao period od šest mjeseci da sprovede nalog za rušenje, a u presudi je naveo da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi bila blokirana naredba ministra odbrane da se sruši selo. U područjima Istočnog Jerusalema živi 46 beduinskih zajednica s oko 3.000 stanovnika. Izraelske vlasti žele ih izmjestiti s oko 20% teritorije Zapadne obale, kako bi oslobodile prostor za izgradnju naselja za ilegalne jevrejske doseljenike.

Izraelski analitičar Edy Cohen komentirao je aktualne promjene u odnosima turske lire i američkog dolara i otkrio da je turska ekonomija suočena s prijetnjama jevrejskog lobija, javila je Anadolu Agency. Taj profesor na Univerzitetu Bar-Ilan i analitičar Centra za strateška istraživanja “Begin-Sadat” uputio je na Twitteru, kao savjetnik Vlade Izraela, prijetnje turskoj ekonomiji i poručio da još gore slijedi. Posebno je arogantna, ali i znakovita prijetnja predsjedniku Erdoğanu kojom je prvi put jasno i nedvosmisleno rekao ono što svi znaju, ali niko ne smije priznati. Konstatacijom da samo jedna jevrejska porodica koja najviše pomaže Izrael posjeduje 50% svjetskog kapitala i prijetnjom svim drugim jevrejskim bogatašima izrekao je istinu da ta država ne bi ni izdaleka bila što jeste, a još bi manje bila agresivna i arogantna da ne prima izdašnu, svakovrsnu, a najviše finansijsku pomoć. Inače, o napadu kamatarskog lobija na tursku liru progovorio je i Erdoğan na skupu AK partije u Erzerumu.

Na ubijanja Palestinaca bilo je različitih reakcija. Turska i Južnoafrička Republika povukle su svoje ambasadore, a brojne članice EU-a osudile su upotrebu sile nad Palestincima, iako uz nužno prozivanje “Hamasa” za zloupotrebu civila, te pozvale na obostranu suzdržanost.

Nas u Bosni to bi trebalo podsjetiti na slične ocjene tokom agresije, izjednačavanja oružane, agresivne sile i otpora. SAD je osudio ponašanje “Hamasa”, optuživši ga za izazivanje nemira. Organizacije i zagovornici ljudskih prava očito su pokazali svoju nedosljednost i dvostruke standarde kada je u pitanju muslimanski svijet. Nedvojbene osude nedvojbenog zločina nema, a žrtva je jednostavno, šutnjom i izraelskom propagandom, dehumanizirana.

Vlada Palestine uputila je poziv međunarodnoj zajednici da uloži napore u zaustavljanje masakra koji Izrael izvodi u Gazi. Na to je odgovorio Kuvajt, predloživši odluku o provedbi istrage o nasilju izraelskih snaga. Međutim, prijedlog je odbijen zbog protivljenja SAD-a, koji se stavlja u poziciju partnera i zaštitnika izraelskog okupatora protiv međunarodnog prava i rezolucija UN-a.

Osim nedvojbenog utjecaja jevrejskog lobija na američku, ali i politiku dijela evropskih zemalja, važan još jedan moment – utjecaj američkih vjerskih fanatika, kršćanskih cionista – armagedonista koji su u jednom dijelu SAD-a najjača Trumpova izborna baza i njihova sprega s neokonzervativcima. Američki autor Philip Giraldi navodi da kršćanski cionizam nije religija, već niz uvjerenja baziranih na interpretaciji dijelova Biblije, posebno Knjige Otkrovenja, Ezekijela, Danijela i Isaije, koji se odnose na povratak Jevreja u Svetu Zemlju kao preduvjeta za drugi advent Kristov i kraj svijeta.

Dakle, uvjerenje da je postojanje Izraela nužno za povratak Isusa, a time i odlazak svih kršćana u nebo, dovelo je do spajanja ovakve interpretacije kršćanstva i cionizma. Kako mnogi vjeruju da će se drugi advent dogoditi u prvoj narednoj generaciji nakon povratka Jevreja u Svetu Zemlju, bezuvjetno i potpuno podržavaju Vladu Izraela, posebno u ekspanzionizmu na “historijsku Judeju”, što uključuje i Zapadnu obalu. Naravno, drugom adventu Kristovom prethodi nered na zemlji, niz ratova i konačna bitka dobra i zla kod Armageddona. Ta dva aspekta vjerovanja kršćanskih cionista postala su važna jer se od sedamdesetih godina prošlog stoljeća mobiliziraju i imaju sve veći, katkad i presudan utjecaj na neke aspekte američke vanjske politike, posebno na tzv. Bliskom istoku.

Za političku mobilizaciju osnovali su organizaciju “Christians United for Israel” (CUFI), koja ima dva miliona članova. Ta organizacija lobira u Kongresu za nastavak velike pomoći Izraelu kao i protiv bilo kakve promjene američke politike prema toj državi, što uključuje ratove, protuiransku retoriku, protjerivanja Palestinaca i opstrukciju mirovnog procesa, a što je počesto protivno dugoročnim američkim interesima u regiji. To pojašnjava Trumpov stav o unilateralnom povlačenju iz iranskog nuklearnog sporazuma. Ukupna podrška ovom setu vjerovanja i političkom programu procjenjuje se na oko 60 miliona ljudi u SAD-u, u najvećem broju glasača Republikanske stranke.

Lider CUFI-a, pastor John Hagee služi se lažima, pa tvrdi da Kur'an zahtijeva da muslimani ubijaju kršćane i Jevreje, čime muslimane identificira kao neprijatelje Izraela i, naravno, kao sponzore terorizma, pa time i neprijatelje konačnog obračuna sila dobra sa silama zla i opstruktore drugog adventa. Zapravo, Hagee sve muslimane proglašava silama zla. Tako su kršćanski cionisti među najodgovornijima za rast islamofobije i protumuslimanskih mjera ograničavanja ljudskih prava u SAD-u. Nadalje, kako se islam percipira kao neodvojiv dio problema u arapskom svijetu, palestinsko se pitanje interpretira kao sukob civilizacija te se dvadesetak posto palestinskih kršćana uopće ne tretira u načelnom problemu prava na nacionalnu državu. Kršenje prava palestinskih kršćana od Izraela za njih ne postoji, a prilikom frekventnih posjeta Izraelu s njima uopće ne komuniciraju. U toj su percepciji Palestinci isključivo muslimani, teroristi i neprijatelji Izraela, carstvo zla protiv kojeg će se voditi armageddonska bitka.

No, i to ne bi imalo tolikog odjeka da ovi čudaci nisu prepoznati kao odlično oružje za ostvarivanje imperijalističkih i neokolonijalističkih ciljeva SAD-a i Izraela. Neokonzervativci, za koje Giraldi tvrdi da nisu religiozni, s njima su tokom osamdesetih godina uspostavili jake veze, za vrijeme Reaganove administracije. Isto tako, Izrael je prepoznao odličnu platformu za uspješnije lobiranje u SAD-u vezom s kršćanskim cionistima. Tako ih prilikom posjeta Izraelu redovno primaju premijer i ministri, predsjednik parlamenta i ostali dužnosnici. Giraldi čak tvrdi da se dio američke finansijske pomoći Izraelu kanalizira kršćanskim cionistima, dakle javni novac iz budžeta, preko izraelskih kanala, usmjerava se na rad jedne vjersko-političke organizacije, netransparentno. Suštinski, lobiranje kršćanskih cionista u sferama odlučivanja u SAD-u rezultiralo je s četiri rata koji su, kako kaže Giraldi, svijet učinili mnogo opasnijim mjestom.

Njih cionistički režim u Palestini drži za korisne idiote koji itekako mogu utjecati na politiku američkih, posebno republikanskih predsjednika posljednjih skoro 40 godina, od Ronalda Reagana, pa preko oba Busha, sve do Donalda Trumpa. Značajno je napomenuti da, osim što su im biračka baza, pobrojani američki predsjednici nisu imali zavidno znanje o tzv. Bliskom istoku, neki su čak potpuno praznih glava, poput Trumpa i Busha mlađeg, slušali svoje savjetnike, Johna Boltona, naprimjer, neokonzervativnog jastreba. Također, sami su poticali iz sredina protestantskog konzervativizma s jakim rasističkim sentimentom.

Međutim, pravo je pitanje zašto, ne kako je moguće da Izrael nekažnjeno krši osnovne norme međunarodnog i humanitarnog prava. Jasno je da, zbog američke politike bezuvjetne podrške Izraelu, nepostojanja jedinstvene evropske politike prema palestinskom pitanju, kao i zauzetosti arapskih država induciranim krizama za koje su umnogome sami krivi, ne postoji kritična masa u međunarodnoj zajednici koja bi se zauzela za načelno rješenje. Zato je i moguće da jedan neobrazovan avanturist, propao poslovni čovjek čija je jedina legitimacija da je zet trenutnog šefa Bijele kuće, Jared Kushner, zato što je slučajno Jevrej, radi “novi američki plan” za rješenje palestinsko-izraelskog sukoba. Iz onoga što je dosad procurilo, riječ je o uratku Vlade Benjamina Netanyahua, odnosno pokušaju da se u potpunosti opravda status quo, uz dopuštenje daljnjeg širenja ilegalnih jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama, onemogućavanja povrata palestinskim izbjeglicama i prognanicima, uz moto da je Jordan Palestina. Taj moto bio je polazišna tačka programa Likud stranke, tada još u opoziciji, krajem devedesetih godina, nakon ubistva laburističkog premijera, koji je prihvatio mirovni sporazum s Palestincima, Yitzaka Rabina.

U takvoj situaciji šovinistička izraelska vlast osjeća se superiornom i igra na kartu svršenog čina. Nastavlja ilegalno naseljavanje Jevreja na okupiranim teritorijama, ruši naselja i kuće Palestinaca, ubija civile pod egidom zaštite sigurnosti, trpa djecu u zatvore. Sve joj je dopušteno, niko se ne usudi, a bez povlačenja znaka jednakosti između ubijenih civila i do zuba naoružanih jevrejskih vojnika, dići glas, suprotstaviti se toj politici. Ako to i učini, mainstream mediji, posebno oni pod kontrolom moćnih jevrejskih tajkuna u SAD-u, ali i sama vlast, lijepe mu etiketu antisemita ili, u još goroj varijanti, negatora holokausta. Tako se čini s površine. Međutim, pogleda li se širi geopolitički kontekst, razvoj induciranih kriza u susjedstvu, od Sirije, Iraka, Libanona, te Turske i Irana, niti jedan ne ide u prilog ne samo maksimalističkih zahtjeva Netanyahouve šovinističko-klerikalne koalicije već dugoročno i opstanka Izraela.

U Siriji je posve jasno da će arhetipski neprijatelj Bašar Asad ostati na vlasti, vrlo vjerovatno preokrenuti odnos snaga oko Golanske visoravni. U Libanonu je šiijska koalicija dobila izbore, u Iraku je šiijski populist Muqtada Sadr, koji je vrlo uspješno ratovao protiv američko-cionističke intervencije, dobio izbore, prve nakon uništenja tzv. Islamske države, čiji putevi finansiranja vode i do izraelskih i izraelsko-američkih krugova. Turska polahko preuzima inicijativu i vodi samostalnu vanjsku politiku, posebno u toj regiji. Američko, od Izraela izlobirano unilateralno povlačenje iz sporazuma šest strana s Iranom izazvalo je EU, Rusiju i Kinu da s Iranom traže moduse nastavka provedbe sporazuma, pa čak i osiguranja mehanizama zaštite svojih kompanija od utjecaja sekundarnih sankcija koje bi SAD unilateralno, nelegalno mogao nametnuti kompanijama iz tih zemalja ako posluju s Iranom. Izrael se samookiva sve duljim zidovima, sa sve više zaštitnih tehnologija.

Autogetoizacija na djelu, gotovo pa travestija nesretne povijesti u modernom vremenu. Ministar obrazovanja Naftali Benett prijeti da će Izrael pregaziti Libanon postane li on baza za proširenje sirijskog utjecaja, dakle, ako pobijedi “Hezbollah”. “Hezbollah” je pobijedio, sirijski, odnosno iranski utjecaj nije prestao od 1990. i završetka građanskog rata svim pokušajima uništenja Sirije uprkos. Iz palestinskih se krugova dobiva podatak da skoro 90% jevrejskih građana Izraela ima i pasoš neke druge zemlje, što svjedoči o tjeskobi i nedostatku stvarne vjere u uspjeh ovako koncipiranog projekta jevrejskog doma na Sinaju. Možda Cohenov samooptužujući Twitter svjedoči tom strahu. Pozivamo velike dečke koji će nas štititi. Zapravo, kako pojedinac, tako se i država služi nasiljem kada se osjeća nemoćnom i ustrašenom.

Ovo nasilničko ponašanje Izraela svjedoči ne o moći već o suštinskoj nemoći da se postigne mir i koegzistencija, o strahu u kojem se preventivno ubija mirne demonstrante, i to na tuđem području, zatvara palestinske djevojčice jer nenaoružane imaju hrabrosti opaliti šamar preko zuba naoružanom izraelskom vojniku koji mlati bez povoda njihovu braću, čime mu “ugrožavaju” goli život. Baš Stari zavjet, Knjiga Danijelova, donosi priču o babilonskom kralju Baltazaru i njegovom zaprepaštenju proročanstva gubitka vlasti i moći kada je vjerovao da je najsnažniji i nepobjediv. Možda vjerskim fanaticima i jehudijskim šovenima u Vladi Izraela ne bilo zgoreg malo konsultirati svetu knjigu. Ali ne onako kako to čine kršćanski cionisti.

Prethodni članak

Uskomešani niz slika

Sljedeći članak

RAZGOVOR SA ŠEJHOM

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!