Migracija stanovništva: Gubimo li zaista biološku supstancu

U javnosti se stvara percepcija da mladi odlaze samo u posljednjih nekoliko godina, i to samo iz Bosne i Hercegovine. Rijetko ćemo gdje pročitati da se mladi ljudi iseljavaju i iz susjednih zemalja, čak i u većem broju i procentu nego iz naše domovine. Iako druge balkanske države nisu doživjele genocid, urbicid, kulturocid, niti imaju ovako komplicirano uređenje kao što je naše dejtonsko, omladina im odlazi

Preseljavanje ljudi, pogotovo mlađih i radno sposobnih, pojava je prisutna u cijelom svijetu. Ne postoji nijedno slobodno društvo u kojem se ne događa da pojedinci ili čitave porodice, u manjem ili većem broju, privremeno ili trajno napuštaju svoje domove u potrazi za sigurnošću, kvalitetnijim obrazovanjem, bolje plaćenim poslom, višim životnim standardom. Stanovništvo se seli iz jednog u drugi grad ili regiju, iz jedne u drugu državu, s jednog na drugi kontinent. I to je tako kako je svijeta i vijeka. S jedne strane cijelog tog migracijskog procesa uglavnom su siromašniji krajevi, manje razvijene države i područja pogođena ratovima, elementarnim nepogodama ili kakvim drugim nedaćama, a s druge su razvijena i dobro uređena društva s visokim standardom života i nedostatkom radne snage.

Iseljavanje iz Bosne i Hercegovine stara je i dobro poznata praksa kroz cijelu njenu historiju. Prvo veliko pomjeranje stanovništva dogodilo se krajem 19. stoljeća. Nakon austrougarske okupacije, narod je, u strahu od promjena koje bi novi režim mogao donijeti, masovno krenuo na put prema Maloj Aziji. Taj se trend nastavio u većoj ili manjoj mjeri i narednih desetljeća.

Prema nekim procjenama, danas u Turskoj živi više stanovnika našeg porijekla nego što nas ima u Bosni i Hercegovini. Emigriranje u drugom smjeru, prema Zapadnoj Evropi, intenzivirano je nakon Drugog svjetskog rata. Neki su, iz različitih razloga, na Zapadu tražili politički azil, dok su drugi bježali od siromaštva, u potrazi za poslom i boljim životom. Ekonomska emigracija najmasovnija je bila šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. U samo jednoj deceniji, od 1965. do 1976. godine, iz socijalističke Jugoslavije odselilo se približno 1,5 miliona stanovnika. Krajem sedamdesetih jugoslavenska imigracija u Zapadnoj Njemačkoj bila je druga najbrojnija, odmah poslije turske.

Stanovništvo je u to vrijeme napuštalo i druge evropske krajeve. Masovno su iseljavali Italijani, uglavnom s juga zemlje, zatim Poljaci, a nevjerovatno zvuči podatak da je pedesetih godina dvadesetog stoljeća čak 400 hiljada Iraca napustilo svoju domovinu.

Ratovi na području bivše Jugoslavije, a posebno oružana agresija na našu zemlju i masovni zločini nad Bošnjacima, pokrenuli su novi val iseljavanja s ovih prostora. Opustošeni su Podrinje, istočna Hercegovina, Semberija, Bosanska krajina. Preživjelo stanovništvo uglavnom je utočište pronašlo u Zapadnoj Evropi, u prvom redu u Njemačkoj. Prema zvaničnoj njemačkoj statistici, u ovoj evropskoj državi danas živi više od milion stanovnika iz bivše Jugoslavije, od čega ih je gotovo 200 hiljada iz Bosne i Hercegovine. Da nisu realizirane mjere njemačkih vlasti da nakon rata bosanske izbjeglice vrate u Bosnu i Hercegovinu, ovaj broj bio bi mnogo veći. Naši ljudi danas žive širom svijeta, od Turske do Skandinavije, od Kanade do Australije.

Iseljavanje mladih iz naše zemlje danas je u medijima tema broj jedan. Prema onome što čitamo i slušamo, reklo bi se da je u toku novo masovno iseljavanje, uglavnom mladih i obrazovanih. Naslovi poput Zašto su mladi u BiH spakirali kofere?, Karta u jednom smjeru, 80 hiljada mladih napustilo BiH, Mladi neće bijedu i odlaze iz BiH, Mladi nemaju nade u bolju budućnost djeluju zastrašujuće. Na prvo čitanje stječe se dojam da je riječ o kataklizmičkoj pojavi koja se dešava samo kod nas i zbog koje ćemo potpuno nestati. Međutim, tekstovi koji stoje iza ovakvih naslova ne referiraju se na zvanične podatke, relevantna istraživanja, čak ni na ozbiljno provedene ankete koje bi nas preciznije upoznale s uzrocima odlaska. Sve je to paušalno i proizvoljno, što bi narod rekao “od oka”. A naslovi k’o naslovi, moraju biti zvučni i sugestivni, da bi bili atraktivniji, a i da bi ispunili svoj osnovni zadatak – uvjeriti javnost kako je upravo Bosna država bez ikakve perspektive za mlade, na dnu svih ljestvica, zemlja kojoj se ne piše dobro. A stvarnost je, ipak, bitno drugačija.

Problem svakako postoji i bilo bi ga potpuno pogrešno ignorirati. Ali, isto tako, odlazak mladih iz naše zemlje moramo sagledavati objektivno i racionalno. Istina je da se mladi i obrazovni ljudi sve više odlučuju školovati i raditi na Zapadu, ondje gdje je društveni sistem u potpunosti izgrađen, gdje je standard života bolji i gdje su mogućnosti za njihov razvoj i napredak veće. Nema nikakve dvojbe da je u Njemačkoj ili Švicarskoj lakše naći posao, da je obrazovanje kvalitetnije i da je zdravstvena zaštita bolja nego u Bosni i Hercegovini. Tako je posljednjih barem stotinu godina.

Iako je riječ o mnogo široj pojavi, u javnosti se stvara percepcija da mladi odlaze samo u posljednjih nekoliko godina, i to samo iz Bosne i Hercegovine. Rijetko ćemo gdje pročitati da se mladi ljudi iseljavaju i iz susjednih zemalja, čak i u većem broju i procentu nego iz naše domovine. Iako druge balkanske države nisu doživjele genocid, urbicid, kulturocid, niti imaju ovako komplicirano uređenje kao što je naše dejtonsko, omladina im odlazi. Naprimjer, nedavno provedeno istraživanje u Makedoniji pokazalo je da se čak 69% univerzitetskih radnika želi iseliti. U susjednoj Srbiji, koja jeste uzrokovala, ali nije preživljavala ratne strahote, živi 700 hiljada ljudi manje nego 1991. godine. S ulaskom u Evropsku uniju, iseljavanje iz Hrvatske je ubrzano. U posljednjih nekoliko godina ovu balkansku zemlju napustilo je najmanje 140 hiljada ljudi.

Dakle, potpuno je jasno da mladi ne odlaze samo iz Bosne i Hercegovine nego iz cijele regije, ali i iz svih onih zemalja koje su drugu polovinu 20. stoljeća imale socijalističko društveno uređenje. Poljaci, Rumuni, Bugari, Slovaci, Ukrajinci, Mađari, Česi, Albanci uvijek su željeli na Zapad, samo što ranije nisu mogli otići. U zemljama tzv. Istočnog bloka, a jedno vrijeme i u Jugoslaviji, granice su bile potpuno zatvorene, a za pokušaj iseljavanja bila je propisana i zatvorska kazna. Bez obzira na sve, oni su odvažniji i tada iseljavali i nikakav režim ih u tome nije mogao spriječiti. Danas je sve otvoreno, mladi putuju, školuju se i rade po cijelom svijetu, ali se i vraćaju, osnivaju vlastite kompanije, odlaze ponovo i opet se vraćaju.

Međutim, bosanskohercegovačkoj se javnosti cijeli problem prikazuje samo iz jednog ugla, tendenciozno i nimalo objektivno. Problem se ne stavlja u realan kontekst, nego se želi stvoriti slika da se iz Bosne ide jer je to zemlja bez budućnosti, crna rupa Evrope, izolirana u svojim problemima i nevoljama, nesposobna da iz toga izađe. I naravno, jedini krivac za to jeste aktuelna vlast, uglavnom bošnjačka. Kad se ona promijeni, mladi više neće odlaziti, bit će sretni i zadovoljni, a moguće je da će se i vratiti svi oni koji su otišli – to je, otprilike, najčešća implicitna poruka. Naravno, iole informiranom čovjeku jasno je da iza medija koji kod građana pokušavaju stvoriti takvu percepciju uvijek stoji neka i nečija politika i da u njihovom slučaju objektivnost ostaje samo na pojmovnoj razini.

Manipulira se i s brojevima. Teško je utvrditi stvarni broj odlazaka iz Bosne i Hercegovine, njihov karakter i uzroke, što otvara prostor za špekulacije. Cijela se pojava preuveličava, a oni koji to rade žele nas uplašiti kako ćemo uslijed iseljavanja uskoro ostati bez biološke supstance. Ipak, podaci koje dobijamo na izborima mogu se smatrati relevantnim jer su lahko provjerljivi, a oni kažu da je od 2004. do 2014. godine zabilježen stalni porast broja ljudi koji glasaju na redovnim biračkim mjestima, dakle u Bosni i Hercegovini. S milion i dvjesto hiljada, koliko je bosanskohercegovačkih građana 2004. godine glasalo u zemlji, broj je porastao za pola miliona. Da ipak imamo razloga za brigu, a nadležne institucije obavezu da problem analiziraju i nešto konkretno poduzmu, govori stagnacija i blagi pad birača evidentiran u posljednje četiri godine.

Evidentno je da Bosnu i Hercegovinu nije zaobišao regionalni, balkanski, istočnoevropski trend iseljavanja mladih u Zapadnu Evropu, Ameriku, Australiju… Kojim će se intenzitetom ova vrsta migracija stanovništva nastaviti, niko ne zna, ali možemo biti sigurni da nikada neće prestati jer cijeli razvijeni svijet, a pogotovo ujedinjena Evropa kojoj težimo, bez obzira na povremene migrantske krize, počiva na stalnom cirkuliranju ljudi, ideja, proizvoda, usluga, novca. Ona tako opstaje i tako se razvija.

U ovom trenutku proces migracija za našu zemlju nije najpovoljniji, ali to ne znači da se smjer kretanja mladih i obrazovanih ljudi u skorijoj budućnosti neće mijenjati. Zvanični pokazatelji govore da je društveni proizvod u Bosni i Hercegovini u stalnom porastu, izvoz iz Bosne i Hercegovini u prošloj godini dostigao je rekordnih 11 milijardi KM, a bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u odnosu na 2005. godinu je udvostručen. Pozitivni pokazatelji dolaze i iz poljoprivrede, namjenske industrije. Imamo sve više turističkih posjeta, a samo u posljednje četiri godine broj zaposlenih u realnom sektoru porastao je za pedeset hiljada. I pored svega što je prošla, i bez obzira na često nedobronamjerno okruženje i komplicirano ustavno uređenje, Bosna i Hercegovina stvara pretpostavke da mladi i obrazovani ljudi koji žele raditi i školovati se imaju perspektivu i budućnost upravo u svojoj domovini.

PROČITAJTE I...

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!