Knjiga pod nazivom Tradicija Bosne i Hercegovine – Zanati služi kao “vremensko ogledalo u kojem se ogleda povijest cijele ove zemlje, prikazujući ono najbolje od svih, ali ne metodologijom razdvajanja, nego zajedničkom tradicijom”

Uviđajući potrebu da ostavi pisani trag o višestoljetnoj tradiciji i starim zanatima Bosne i Hercegovine, od kojih su brojni u procesu odumiranja ili su već nestali, novinar Mehmed Pargan krenuo je na desetogodišnje putovanje, tokom kojeg je domovinu više puta prešao uzduž i poprijeko. Rezultat je knjiga pod nazivom Tradicija Bosne i Hercegovine – Zanati, koja, kaže on, služi kao “vremensko ogledalo u kojem se ogleda povijest cijele ove zemlje, prikazujući ono najbolje od svih, ali ne metodologijom razdvajanja, nego zajedničkom tradicijom”.

Neponovljivost bosanske šare

Autor opisuje 170 različitih zanata, a knjiga je ilustrirana s 850 fotografija. Pargan kaže da je tokom istraživanja došao do zaključka da je tradicija zapravo snažno integrativno tkivo jer se, naprimjer, jednako pristupalo obradi metala ili drveta, te da je u tome pogrešno istraživati isključivo i zasebno tradiciju Bošnjaka, Srba ili Hrvata s ovog područja.

“Istražujemo li povijest filigranskog ili zlatarskog zanata, saznajemo da su najbolji filigrani, kujundžije i zlatari svoje tehnike obrade materijala sačuvali u manastirima i samostanima, dok je u vrijeme Osmanskog carstva Bosna bila pod utjecajem Orijenta i Osmanlija. Dakle, susrećemo se s utjecajima osmanskih, orijentalnih i bizantijskih šara, zbog čega je bosanska izrada jedinstvena i neponovljiva. Bosna i Hercegovina konglomerat je kultura i utjecaja istoka, zapada i susjednih zemalja, što nam daje jedinstven kulturni identitet. Ovo je malen, ali živopisan i šarolik prostor s mnoštvom različitosti koje su zaokružile bosanski identitet stvaran stoljećima, koji je danas svjesno, organizirano i žestoko uzdrman zbog stvari iz bliske prošlosti”, navodi Pargan, dodajući da umjetnost i zanatstvo nemaju granice nego se prelijevaju i povezuju ljude.

Drvorezbarstvo je, navodi on, svoju originalnost koju baštini preko stotinu godina uspjelo prilagoditi savremenom vremenu i potrebama, a radi se na tome da se ovaj zanat uvrsti na Listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.

“Drvorezbarstvo, koje je zapravo klesanje drveta, nastalo je na tački između Bosne i Hercegovine, kada su uslijed migracija klesari kamena iz donje Hercegovine došli u Konjic. Ondje, međutim, nisu imali kamen, nego drvo, tako da je ovo što sada imamo u Bosni izraslo zapravo iz Hercegovine. Imamo, ja bih to rekao, novi pokret u drvorezbarstvu, koji upotrebom mašina pospješuje i ubrzava ručni rad, ali ne smije se sve prepustiti mašinama. Bio je projekt u okviru kojeg je Akademija likovnih umjetnosti iz Sarajeva okupila tim dizajnera koji su se upoznali s rezbarenjem drveta te su radili na proizvodnji modernog namještaja s notom tradicije. Na sajmu namještaja u Kölnu Evropa je poludjela za ovim namještajem. Od tada, nekoliko godina uzastopno, bosanskohercegovački stolovi i stolice osvajaju prva mjesta u Kölnu, a i Šveđani za njih izdvajaju i po pet-šest hiljada eura”, priča Pargan, podsjećajući da je bosansko drvo naročito kvalitetno te da je i čuveni Antonio Stradivari svoje violine izrađivao od bosanskog javora.

Znanja i vještine donošene su na ovo područje iz različitih zemalja, a prilagodili su se potrebama stanovništva koje ih je nastavilo baštiniti.

Izvoz prirodne svile u Sjedinjene Države

“Tako su, naprimjer, prije 200 godina neki ljudi iz Gornjeg Vakufa bili zarobljeni u Grčkoj i u tamošnjim su logorima, pod radnom obavezom, pravili mlinove za mljevenje kahve. Kada su se vratili kući, nastavili su se baviti proizvodnjom mlinova. U podrinjskom mjestu Janji proizvodile su se ograničene količine prirodne svile. Dudovi na naše prostore nisu doneseni da bi se njihovi plodovi jeli, nego zbog proizvodnje svilene bube, koja je došla u Bosnu sa Sefardima iz Španije. Svilena buba u to je vrijeme bila strogo čuvana tajna. Niko je nije mogao iznijeti s Istoka jer se svilom upravljalo Zapadom. Međutim, Arapi su prilikom osvajanja Španije donijeli svilenu bubu, ali su je držali pod kontrolom, a Sefardi su je uspjeli prokrijumčariti, tako da smo, postoje zapisi o tome, 1850-ih godina bili ozbiljni izvoznici prirodne svile u Philadelphiu”, pojašnjava naš sugovornik.

Knjigu koja objedinjuje sve zanatske vrijednosti našeg podneblja Pargan je, kaže, radio bez ičije podrške. Iako se obraćao svim nivoima vlasti, od njih, tvrdi, ne da nije dobio ni jedan jedini fening nego čak ni pismo podrške ili bilo kakav drugi odgovor.

“Ljudi koje ova tema zanima su oduševljeni. Čitaocima se knjiga sviđa jer svako nalazi sebe u nekim njenim dijelovima, pronalazi dio svog djetinjstva i historiju svojih predaka. Ovim sam djelom pokušao ukazati na ono na što institucije države trebaju obratiti pažnju. Ne očekujem da mi neko dodjeljuje lovorove vijence ili novac. Ovo je moja obaveza i pisao sam je za čitanje, a ne za naučne svrhe kao što bi to etnolozi uradili. Izdavač je ‘Bosanska medijska grupa’, a knjiga je štampana mojim sredstvima. Velika mi je želja da se prevede na engleski, turski, arapski i kineski jezik, da se na ovaj način otvorimo prema velikim kulturama i pokažemo Bosnu i Hercegovinu u drugom svijetu. Od kada nas je Austro-Ugarska ‘otkrila kao egzotičnu zemlju’, jer je to bio prvi susret Evrope s islamom, ni do danas nismo ravnopravni i doživljavaju nas kao krvoločna plemena koja stalno ratuju i koja nemaju nikakvu povijest, kulturu niti tradiciju. Želja mi je da stranac kaže kada bude držao ovo djelo u rukama: ‘E, ovo je zemlja koju vrijedi posjetiti’”, zaključuje Pargan.

Nepoštovanje i odbacivanje autohtonog

Prema bosanskohercegovačkom blagu koje je kroz periode nekoliko Jugoslavija znatno uništeno, i još traje njegova devastacija, odnosimo se maćehinski, navodi Pargan.
“Stidimo se svog identiteta i olahko se odričemo tradicije i svega što je autohtono. Na svakom koraku možemo čuti da smo propali i da nam nema spasa, da ništa ne vrijedimo, a zapravo imamo vrlo nizak stepen samopoštovanja. Kupujemo sir ili vodu iz Hrvatske iako imamo mnogo kvalitetniji sir i bolju vodu. Navodno se čudimo kada vidimo kravu, iako je krava othranila brojne generacije. Niko nam ne uništava kulturni identitet da bi ga uništio nego radi svog interesa. Otvoreni smo prema svijetu, što je dobro, ali nije dobro da smo zatvoreni prema sebi. Kažemo da je Bosna nepismena, a na Baščaršiji smo imali ulicu knjigovezaca. Baštinili smo lijepu književnost i naši su intelektualci govorili i pisali na tri jezika, odnosno na arapskom, koji je bio jezik vjere, na osmanskom, koji je bio službeni, te na perzijskom, koji je bio jezik umjetnosti. Divimo se zemljama koje su kaskale za nama”, ističe autor knjige Tradicija Bosne i Hercegovine – Zanati.

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!