Mehmed Handžić ostavio je neizbrisiv trag u bošnjačkoj historiji

Kruna njegovog javnog djelovanja definitivno se desila 18. oktobra, kada predvodi bošnjačke uglednike i intelektualce u borbi protiv fašizma putem pisanja Sarajevske rezolucije El-Hidaje, koja definitivno potvrđuje jasnu opredijeljenost Bošnjaka za antifašizam

 

Kraj 19. i početak 20. stoljeća sasvim sigurno predstavlja jedno od najturbulentnijih razdoblja u historiji Bošnjaka. Promjena vlasti, političko nejedinstvo, nedefinirana državno-pravna koncepcija te pritisci iz susjedstva posebno su utjecali na rad i djelovanje istaknutih bošnjačkih intelektualaca. Ipak, ljubav prema domovini, narodu i svojoj vjeri bila je jača od tih silnica. Dokaz ovoj konstataciji jeste i nesebično djelovanje Sarajlije Mehmeda Handžića, koji je svoj kratki, ali veoma plodonosni život u potpunosti posvetio bošnjačkom narodu, islamu i domovini Bosni.

SKLONOST PREMA PISANOJ RIJEČI

Mehmed Handžić rođen je 16. decembra 1906. godine u Sarajevu. Odrastajući u svom rodnom gradu, još kao dječak pokazivao je sklonosti prema pisanoj riječi. Naime, prema svjedočenju njegovog prvog učitelja Jusufa ef. Imamovića, Handžić se isticao od ostale djece te je, za razliku od njih, svoje vrijeme radije trošio na čitanje dostupne literature nego na igru. Na tom putu imao je podršku svoje porodice, koja mu je omogućila kvalitetno početno znanje koje mu je u daljem obrazovanju značajno pomoglo. Nakon završetka osnovne škole, opredijelio se za Šerijatsku školu, u kojoj je ostvario izvanredne rezultate. Svoje obaveze Handžić je uvijek završavao u roku, s puno pažnje i posvećenosti, što nije prošlo neopaženo.

Naime, nakon završetka Šerijatske škole, dobio je ponudu da školovanje nastavi u Beogradu na Medicinskom fakultetu. Iako je to bila primamljiva ponuda koja je uključivala sve plaćene troškove studiranja, Mehmed Handžić odlučio je slušati srce i posvetiti se izučavanju islamskih nauka. U tom periodu, dvadesetih godina prošlog stoljeća, Kairo je predstavljao najznačajnije stjecište znanja. Svjestan toga, Handžić odlazi u glavni grad Egipta i upisuje čuveni El-Azher. Upravo je ovaj fakultet u kasnijem periodu postao intelektualna baza za mnogobrojne Bošnjake koji su željni znanja pristizali u Kairo.

Tokom studija je i dalje iskazivao interes prema pisanju, a svoje tekstove objavljivao je u studentskim listovima, ali i u časopisu Feth, koji je u to vrijeme važio za veoma ozbiljan intelektualni list. “Fakultetsku epohu” Handžić je okončao s izuzetnim uspjehom, te u predviđenom roku. Stečeno znanje na univerzitetu kao što je El-Azher u njemu je probudilo još veću želju za znanjem, ali i njegovim prenošenjem na mlađe generacije. Povratkom u svoje rodno Sarajevo, nastavio je s pisanjem u tadašnjim listovima, ali je također dobio angažman u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Učenici su uvijek isticali njegovu nesebičnu spremnost da na njih prenese islamsko i pedagoško znanje, što ga je činilo omiljenim. Nastojao je mladima prenijeti istinske vrijednosti, posebno one islamske. Shvatajući značaj postupanja prema islamskim principima, u jednom od svojih tekstova Handžić piše: “Vjera će biti u centru naše pažnje ako joj iskreno svi zajednički budemo služili računajući je našom svrhom i razvrhom, našim konačnim ciljem, ne izrabljujući je u ma kakve druge ciljeve i interese.” Njegova predavanja bila su veoma posjećena te nestrpljivo očekivana. Osim zapažene profesorske uloge, značajno je spomenuti i njegov angažman u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Kao neko ko je odrastao uz veliki broj knjiga, nije mu bilo teško unaprijediti rad biblioteke. Za vrijeme njegovog angažmana, povećao se broj posjetilaca, ali i bibliotečkih fondova, što govori o tome da je svakom poslu pristupao veoma ozbiljno.

Mehmed Handžić bio je svjestan da djeluje u veoma turbulentnom periodu, ipak, to ga nije omelo da nastavi s prenošenjem znanja. Potvrda tome jeste njegovo kontinuirano problematiziranje aktuelnih tema o kojima je pisao. Poseban predmet njegovog interesiranja bile su vjerske teme.

Međutim, primjetno je da je on analizirao ondašnje stanje društva. Analizirajući islam i patriotizam, Handžić zaključuje: “Iako je islam zasnovao zajednicu na vjerskoj bazi, proglasio njene članove pravom braćom i izdigao ovu vjersku vezu iznad svake ostale, opet on nije zbrisao narodnosti niti je zauzeo stav protiv umjerenog i korisnog nacionalizma. Narodnost kao stvarnost, kao skup svih oznaka i obilježja koja karakteriziraju jedan narod, nije ni mogao niti je htio zbrisati. Nacionalizam kao princip, od koga nema štete i nepravde drugima niti vjerskoj vezi, islam je, neću reći preporučio, nego tolerirao.” Tretiranje ove teme Handžić započinje u periodu kada se Bošnjaci nalaze u veoma neizvjesnom periodu, bez jasnog političkog cilja. Stoga, on nastoji predstaviti patriotizam i pozitivni nacionalizam kao nužnu potrebu bošnjačkog naroda.

“EL-HIDAJE”

Osnivanjem udruženja ilmije “El-Hidaje”, Handžić je nastojao proširiti svoje djelovanje, a posebno je to bilo vidljivo u periodu kada postaje urednik istoimenog časopisa koji je s radom počeo u decembru 1936. godine. U periodu djelovanja časopisa El-Hidaje, Handžić je objavio značajan broj tekstova, a kao urednik je nastojao pružiti priliku što većem broju autora kako bi se i oni dalje afirmirali.

Početak Drugog svjetskog rata za Bošnjake donio je veliki broj stradanja, posebno na području Istočne Bosne. Takvo stanje bilo je povod za reakciju Mehmeda Handžića i ostatka ljudi okupljenih oko udruženja “El-Hidaje” koji su javno istupili protiv zločina. Također, treba napomenuti da je Handžić osnovao i Odbor narodnog spasa, koji je nastojao u najsurovijim vremenima pomoći ugroženim stanovnicima. Kruna njegovog javnog djelovanja definitivno se desila 18. oktobra, kada predvodi bošnjačke uglednike i intelektualce u borbi protiv fašizma putem pisanja Sarajevske rezolucije El-Hidaje, koja definitivno potvrđuje jasnu opredijeljenost Bošnjaka za antifašizam. Između ostalog, u navedenoj rezoluciji stoji:

“Nakon ovih konstatacija, tražimo od svih odgovornih čimbenika i svih muslimanskih vjerskih i političkih predstavnika da se zauzmu na svim nadležnim mjestima: da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakvih razlika; da se nevini svijet stvarno zaštiti jačom vojnom obranom; da se u buduće ne dozvoli, da se poduzimaju ma kakve akcije, koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolića u narodu; da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci koji su počinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike kojoj vjeri pripadali, te da se najstrožije kazne prema zakonu, kao i oni koji su ovakva zlodjela naređivali ili za njih dali mogućnost; da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska; da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost i da se najstrožije kazne oni koji u ovom pogledu naprave kakav bilo dokazan izgred; da se što prije pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nedužno postradali u ovim neredima.”

Ovu rezoluciju uz Handžića potpisalo je još 107 Bošnjaka, koji su svjesno rizikovali svoje živote boreći se za prave vrijednosti i zaštitu svojih komšija. Kao predvodnik i inicijator rezolucije, Handžić je rizikovao da padne u nemilost tadašnjih okupatorskih ustaških vlasti, ali ga to nije spriječilo da svoj plodonosni život upotpuni jednim hrabrim i moralnim činom.

U svom kratkom tridesetosmogodišnjem životu Mehmed Handžić je sasvim sigurno uspio ostaviti neizbrisiv trag u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj historiji koja će ga sigurno pamtiti kao neumornog borca koji je nesebično prenosio znanje, s ciljem odgajanja generacija koje dolaze.

Trudio se prilagoditi i pojednostaviti bosanskim muslimanima za njih bitna pitanja, a također je nastojao oživjeti sjećanje na naše velikane kao što je Hasan Kafija Pruščak, prevodeći njegova djela s arapskog na bosanski jezik. Djelo Hasana Kafije Pruščaka pod nazivom Rawadat al-jannat fi usul al-i'tiqadat (Džennetske bašče o temeljima vjerovanja) preveo je na bosanski jezik, a glavni zadatak, uz prijevod na bosanski jezik, Handžić je sebi postavio da veoma iscrpno i detaljno prilagodi ovo djelo čitaocima, tumačeći ono što Hasan Kafija Pruščak piše, kako bi čitaoci bez obzira na nivo islamskog znanja mogli da veoma lahko shvate pouku.

Ovo je bitno istaći jer danas nam neki tekstovi Mehmeda Handžića nisu poznati jer nisu prevedeni s arapskog na bosanski jezik. Bošnjaci koji su krenuli putem Handžića i svoje školovanje nastavili u Kairu imali su priliku svjedočiti njegovim djelima koja su nepoznata našoj javnosti. Razmišljajući o radu ovog vrsnog intelektualca s distance od stotinu dvanaest godina nakon njegovog rođenja, nameće se pitanje koliko bi još toga postigao da je njegov život bio nešto duži od tih trideset osam godina. Njegovi savremenici, ali i historičari u velikoj mjeri znali su da sačuvaju uspomenu na njega kao mali znak zahvalnosti za njegov život posvećen znanju. Stav je ranije pisao o nizu naših velikana koji nemaju dovoljno prostora u medijima, ali i u školama. Nažalost, Mehmed Handžić samo je još jedan u nizu bošnjačkih intelektualaca koji zaslužuje više pažnje.

 

PROČITAJTE I...

Najglasniji i najprisutniji u javnom prostoru sami su sebe proglasili intelektualcima i “slobodnim” misliocima, iako u sferi nauke i kulture nisu napravili ništa i jedina im je referenca što sviraju u plaćenim orkestrima političkih (i medijskih) dirigenata. Na drugom su mjestu politički lideri u pokušaju, čije je najveće postignuće to što su oko sebe okupili šačicu navijača, ali im to ne smeta da cjelokupnu javnost zatrpavaju ružnim i praznim parolama, uvredama neistomišljenika koje žele predstaviti kao konstruktivnu kritiku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!