MEĐUGORJE: Čekajući biskupa Hosera

Ovih se dana u Međugorju željno iščekuje novi dolazak Henryka Hosera, posebnog izaslanika pape Franje, koji je poljskog biskupa poslao u ovo mjesto kako bi sastavio izvještaj o ukazanjima Djevice Marije, koja se u ovom mjestašcu nekolicini tamošnjih mještana ukazuje već 36 godina; reporteri Stava provjerili su jesu li poruke pape Franje, koji je o međugorskim ukazanjima u nekoliko navrata govorio s nepovjerenjem, utjecale na broj gostiju u ovom gradu i hoće li Hoserov izvještaj utjecati na budućnost ovog hercegovačkog mjesta

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Glavna međugorska ulica prazna je. Prodavači se u suvenirnicama dosađuju, lijeno se gegajući od radnje do radnje koje su nakrcane kipovima Gospe, krunicama, ogrlicama, narukvicama… Lik Gospe na svakom je koraku, predmeti s kojih vjernicima šalje poruku koštaju od pet pa do 200 eura. “Da, prodaju se i te najskuplje, sve se proda kada ima gostiju. Ovih dana ih baš i nema, nadamo se da će narednih dana biti bolje”, kaže nam prodavačica u jednoj od radnji smještenih u ulici koja vodi ravno do međugorske crkve. Konobari u okolnim restoranima dosađuju se također. U objektima je tek pokoji gost koji studira ponudu jelovnika.

Prazna su i vozila taksija. Tek pokoje krene ka brdu gdje se 1981. godine djeci iz sela ukazala Gospa. Vožnja košta pet eura. Do Mostara je 40 eura, do Dubrovnika 200. Radni je dan pa možda zbog toga nikoga skoro da i nema u mjestu. Još nije ni počela sezona, navala se očekuje tek za mjesec dana i trajat će do duboko ujesen. Barem je tako bilo svih ovih godina otkada je Međugorje postalo jedno od najznačajnijih mjesta za katolike, hodočasnike iz cijelog svijeta. Nerijetko su u njega svraćali i ljudi drugih konfesija, tjerani bolešću ili kakvom drugom teškom nevoljom, nadajući se kako će tu naći spas, lijek za bolest. Ili makar utjehu da nisu jedini teške sudbine.

NEMA ITALIJANA, DOLAZE POLJACI

To što gostiju nema, odnosno što ih nema onoliko koliko bi ih trebalo biti i koliko ih je dolazilo u ovo vrijeme prošlih godina, u Međugorju krive ekonomsku krizu koja je potresala Evropu. Ona je, tvrde u ovom gradiću, skoro pa uništila mogućnost putovanja srednjoj i nižoj klasi u nekoliko evropskih zemalja, a među njima je Međugorje crpilo najveći broj posjetilaca i na njima temeljilo svoj munjeviti ekonomski rast. Broj hotelskih kreveta, a ima ih više od 20 hiljada, već je odavno premašio broj stanovnika ovog kraja. Kriza je natjerala hotelijere da snize cijene ili da zatvore svoje objekte. Danas se u Međugorju pansion nudi za 30 eura, što je najniža cijena u posljednjih nekoliko godina.

“Broj posjetilaca smanjen je u odnosu na broj ljudi koji su ovdje dolazili prije četiri-pet godina. Smanjen je točno onog trenutka kada je na Europu krenuo udar ekonomske krize. Primijetili smo da nam Italija stagnira. Njih je u ovom trenutku u Međugorju trebalo biti deset hiljada. Sada ih u selu ima možda 200”, kaže Željko Vasilj, voditelj lokalnog ureda Turističke zajednice. “Sveukupno, u ovom trenutku u Međugorju je oko 1.500 ljudi. Kada vam kažem da u selu imamo više od 20 tisuća kreveta, onda vam je sve jasno.”

Tačne statistike o tome koliko je gostiju svake godine prošlo kroz ovaj grad nema, procjena je lokalnih vlasti kako je ovo mjesto prošle godine posjetilo milion ljudi. “Oko 70 procenata hodočasnika ostane u Međugorju dva ili više dana. Ostalo su izletnici koji u Međugorje dođu na jedan dan, uglavnom s dalmatinske obale. Italijani u prosjeku ostaju tri dana, hodočasnici iz Amerike između sedam i deset dana”, kažu nam u jednoj od turističkih agencija.

Središte Međugorja tamošnja je crkva oko koje su lokalni franjevci uredili prostor. Mjesta za molitvu, velika bina za mise i klupe ispred nje ovih su dana skoro pa prazni. U gradu je nešto Italijana, Engleza i Poljaka. Jedina je veća skupina koju smo zatekli u mjestu iz Dominikanske Republike, njih tridesetak. Sakriveni u hlad kraj crkve, slušali su pomno upute svog vodiča. “Ovo mi je treći put da sam u Međugorju i ovaj je put nekako drugačije”, kaže za Stav Carolina Urena, Dominkanka koja je u Međugorje doputovala s porodicom iz New Yorka. “Bila sam mlada kada sam dolazila ovdje prvi i drugi put, sada sam zrelija, 27 mi je godina. Osjećam da me Bog zove, mada ponekad ne želim slušati šta mi kaže (smijeh). Sada osjećam da sam spremna da ga slušam, da ga potražim i da promijenim svoj život.” Kada je prvi put dolazila u Međugorje, prije devet godina, o mjestu i zemlji u koju stiže nije znala gotovo ništa. Međugorje je za nju, kaže, svetište iako još uvijek nema zvaničan takav status. “Došla sam da vidim, da okusim, da iskusim to što se ovdje dešava. Mjesto je prekrasno. Nisam vjerovala da ću imati takva osjećanja kada dođem ovdje. Mirno je, osjećam se mirnom, sretnom. Osjećam ljubav.”

Svuda je oko crkve natpis “Tišina”. Toga se drže i svećenici koji drže mise ili razgovaraju s hodočasnicima u ispovjedaonicama. S novinarima ne razgovaraju jer za to, kako kažu, nemaju dozvolu župnog ureda, u kojem također vlada tišina, barem kada su mediji u pitanju. Pojašnjeno nam je da hodočasnici ovdje imaju organiziran program isključivo duhovnog karaktera. Isplanira se dan, misa se drži na jeziku zemlje iz koje dolaze u tačno određenom terminu, sa svećenicima iz tih zemalja. Hodočasnicima agencije nude izlete do obližnjeg vodopada Kravice, Mostara ili Dubrovnika, no 90 procenata posjetilaca vrijeme provodi isključivo u Međugorju.

Osjetan je pad broja italijanskih hodočasnika, no zato raste broj gostiju iz Istočne Evrope. Prednjače Poljaci, kojih je ovdje sve više. Oni kombiniraju odmor u Hrvatskoj s dolaskom u Međugorje. Raste i broj posjetilaca iz Latinske Amerike. “Mi smo imali mnoštvo hodočasnika kojima je španjolski maternji jezik, ali ne iz Španjolske, nego niz Latinske Amerike. Tek u posljednjih pet godina primjećujemo dolazak osoba iz Španjolske. Oni čine 10 posto posjetilaca koji govore španjolski”, kažu nam u turističkim agencijama. Crkva je baza i ona organizira hodočašća u Međugorje, u koje se stiže preko Splita, Dubrovnika i Sarajeva. Najviše je hodočasnika iz Meksika. Nakon njih, slijede vjernici iz Ekvadora, Paname i Kolumbije.

HOSEROV IZVJEŠTAJ

U Međugorju niko neće kazati kako su poruke pape Franje o ovom mjestu i vidjelicama kojima se Gospa ukazala i ukazuje se iznova svih ovih godina smanjile broj turista. Papa je i prije desetak dana ponovo govorio o ovom mjestu. Ukazanja su, kazao je papa Franjo, potpuno privatna stvar te dodao da već odavno postoji komisija koja mu je nedavno podnijela izvještaj o međugorskim ukazanjima. “Izvješće iznosi sumnje u trenutna navodna ukazanja. Osobno, preferiram Majku Božiju kao takvu, umjesto kao šeficu poštanskog ureda koja svakog dana šalje poruke. I ta navodna viđenja nemaju veliku vrijednost, kažem to kao svoje osobno mišljenje. Tu je duhovna i pastoralna činjenica. Ljudi koji se obraćaju, koji su susreli Boga, koji mijenjaju život. I to ne zahvaljujući čarobnom štapiću. To se ne može poreći”, kazao je papa Franjo. Zbog toga je i poslao poljskog biskupa Henryka Hosera u Međugorje. Hoserov je zadatak ispitati podrobnije pastoralne potrebe hodočasnika.

Bio je 24. ili 25 juni 1981. godine. Dvije djevojčice, Ivanka Ivanković i Mirjana Dragičević, tražile su izgubljene ovce na brdu Crnica. Doživjele su ukazanje Djevice Marije. Nekoliko dana kasnije, ukupno šestero djece ustvrdilo je kako imaju svakodnevna ukazanja, kako čuju Gospin glas. Ukazanja su se nastavila godinama kasnije. Jedna od vidjelica, Vicka Ivanković, kaže da ih doživljava svakodnevno, kao i Ivan Dragičević. Mirjana Dragičević i Marija Pavlović jednom mjesečno, a Ivanka Ivanković i Jakov Čolo jednom godišnje. Šestero vidilaca, koji su u međuvremenu postali poznati van granica BiH, neki od njih i iznimno imućni ljudi, do sada su imali više od 40.000 ukazanja. Uvjerljivo najviše na svijetu. Ukazanja su se ponavljala, glas o tome proširio se i Međugorje je postalo jedno od najvećih odredišta hodočasnika. Prošlo je 36 godina, mjesto se dramatično promijenilo. Od siromašnog sela i crkve koju su okruživala polja nastao je u gradić s desetinama hotela, restorana, prodavnica… Papa Franjo ne vjeruje, ili makar otvoreno sumnja u ukazanja, u njih ne vjeruje ni mostarski biskup Ratko Perić, koji u Međugorje dođe jednom godišnje i nikada se nije popeo na brdo niti razgovarao s vidjelicama. Već su tri crkvene komisije odbacile međugorski fenomen ukazanja. Zbog toga ovdje svi s nestrpljenjem iščekuju izvještaj biskupa Hosera.

Hoser je u Međugorje stigao početkom aprila, tada je u ovom mjestu održao konferenciju za novinare. Kazao je da ne zna šta papa Franjo misli o Međugorju. “Isušivanje sakralnog prostora dovodi do krize vjere i ovamo ljudi dolaze na izbor. Ovdje traže svoju žeđ za svetim, za Bogom, otkrivaju molitvu i sve što se događa uz pomoć Blažene Djevice Marije… U početku su postojale sumnje jesu li vidioci autentični, pričaju li bajke, neki su bili isključeni i zato vas molimo za strpljenje, jer, što je fenomen složeniji, to treba više vremena da bi se došlo do zaključaka”, kazao je. Nakon toga, Hoser je imao niz sastanaka s najvišim crkvenim dužnosnicima u BiH, obišao nekoliko bh. gradova i nakon toga otišao u Poljsku. Ovih bi dana trebao ponovo stići u Međugorje, a mještani su uvjereni da će izvještaj o onome što je zatekao tu biti izuzetno povoljan za njih.

“Na neki način, on je nama ovdje u crkvi rekao šta misli o ukazanjima u Međugorju”, kaže Željko Vasilj. “Sve nas je iznenadio jer su do nas iz Vatikana uglavnom dolazile informacije s negativnim konotacijama. Svi su mislili da će Hoser ponoviti ono što godinama naš biskup Ratko Perić govori, da ovdje ništa ne valja, da je ovo izmišljotina, da ovo treba zatvoriti. Hoser je poslan od pape, na misi je rekao da je ovo izvor svjetlosti, ovamo treba doći jer je ovo čudo svijeta. Hoser je za 24 sata obišao sva brda, razgovarao s vidiocima, obišao sve što postoji oko crkve ovdje u selu. Njegovi dojmovi su apsolutno pozitivni.”

Iako im nije nimalo svejedno šta će Hoser reći u svom izvještaju, Međugorci kažu kako im je potpuno svejedno hoće li ovo mjesto Vatikan zvanično proglasiti svetištem ili ne. Da, dodaju, možda će se smanjiti broj posjetilaca, posebice onih iz Italije, ali ne toliko da ovo mjesto izbriše s mape marijanskih hodočasničkih odredišta. “Svi koji dođu ovdje došli su sa svojim potrebama, da ovdje nešto nađu i oni nađu to što traže. Međugorje je čudo za svaku individuu.”

Vjernike ne zanima previše što kaže papa i kakav će biti izvještaj biskupa Hosera. “Što papa misli o Međugorju? Ne znam. Ali ako ikada dođete ovdje, osjetit ćete nešto, to je sasvim sigurno. Osjetit ćete ljubav, provest ćete vrijeme u molitvi, i to je prelijepo. Meni je to sasvim dovoljno”, kaže Carolina Urena. I njene su misli stav većine hodočasnika u ovom hercegovačkom mjestu koje živi u iščekivanju izvještaja poljskog biskupa i novih gostiju. Treba kazati i ovo. Nekada je bio popularan vic o tome da se u ovom gradu Gospa češće ukazuje nego fiskalni račun. I to se polahko mijenja. U restoranu vam ga uredno izdaju, u prodavnicama ga dobijete kada ga zatražite. Inspekcije su sve češće, sve je manje neprijavljenih radnika. A i vlasnici hotela, od kojih je mnoštvo bilo izgrađeno bez dozvole, sada masovno podnose zahtjeve za legalizaciju. Gunđaju jer je renta koju je propisala čitlučka općina previsoka, po njihovom mišljenju, no, ipak predaju dokumente.

 

 

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!