Međunarodnu galeriju pretvorio u seoski dom kulture

Dok se Sarajlić borio protiv fingiranih optužbi i dok su oni koji su te večeri na izložbi gorljivo branili i Tuzlu i Sarajlića i Galeriju u to vrijeme šutjeli, izuzev rijetkih pojedinaca, lik iz Islamovca preimenovao je kultnu Galeriju, gurnuo pod kišobran lokalnog Centra za kulturu i uspješno priveo kraju još jedan antituzlanski kulturocidni atak

Početkom mjeseca u tuzlanskoj Galeriji “Mandžić” i u organizaciji “neformalne grupe građana”, s bivšim gradonačelnikom Selimom Bešlagićem i akademikom Enverom Mandžićem na čelu, upriličena je izložba slika nedavno preminulog Ćazima Sarajlića: slikara, književnika, publiciste i višegodišnjeg direktora Međunarodne galerije portreta u Tuzli. I Tuzlaka, što za ostatak priče nije nebitno.

Inače, a to su i štošta drugo u svojim obraćanjima akcentirali organizatori izložbe, u ambijentu u kojem su se revolt i bijes mogli gotovo opipati, Sarajlić je na vrijeme shvatio da notorni hejter Tuzle i Tuzlaka Jasmin Imamović, nakon što je uništio Radio “Tuzla”, brojne sportske klubove i institucije kulture, namjerava uništiti i Međunarodnu galeriju portreta, jednu od najcjenjenijih na prostorima bivše Jugoslavije, te je, usprotivivši se kulturocidu kojem je opsesivno sklon lik rodom iz sela Islamovac kod Gornjeg Rahića, promptno detroniziran i opterećen nikad dokazanom optužbom za krađu vrijednih slika iz institucije kojom je rukovodio, što ga je, vele upućeni, i koštalo života.

U međuvremenu, dok se Sarajlić borio protiv fingiranih optužbi i dok su oni koji su te večeri na izložbi gorljivo branili i Tuzlu i Sarajlića i Galeriju u to vrijeme šutjeli, izuzev rijetkih pojedinaca, lik iz Islamovca preimenovao je kultnu Galeriju, gurnuo pod kišobran lokalnog Centra za kulturu i uspješno priveo kraju još jedan antituzlanski kulturocidni atak: Galerije u kojoj su izlagali najpoznatiji evropski i svjetski umjetnici više nema, a, ionako temeljito poseljačena, Tuzla je dobila klasični seoski Dom kulture.

“Dok se u svijetu osnivaju i čuvaju galerije, a ova tuzlanska bila je jedna od dviju u Evropi koja je njegovala portret, naša je vlast Galeriju izjednačila s domovima kulture, kao u Gornjoj Tuzli, Husinu ili Lipnici. Sam Ćazim u svom je posljednjem obraćanju i pismu javnosti naglasio da je nad Galerijom učinjen kulturocid. Drago mi je da su Tuzlaci prepoznali vrijednost Sarajlićevih slika i da su u ovolikom broju došli da mu odaju počast, ali i podrže inicijativu da se Međunarodnoj galeriji portreta vrati imidž kakav je imala i kakav zaslužuje”, rekao je vidno ljuti Selim Bešlagić, koji je svojedobno javno izjavio da je kulturalni destruktor iz Islamovca njegov najveći politički i životni promašaj.

No, kako je u pravovremenoj procjeni kasnio nekada, Bešlagić, nažalost, kasni i sada: Galerije, naprosto, više nema i njegov lament i “inicijativa” nisu ništa drugo do zakašnjela i prazna priča. I bez odgovora zašto i čime motiviran lik iz Islamovca čini to što čini, a Bešlagić bi to morao znati.

Na koncu, Jasmin Imamović, po svemu sudeći, još će dugo biti gradonačelnik Tuzle, ponajprije zahvaljujući inertnim i svekoliko neosviještenim Tuzlacima. Stoga, a takvo šta bez imalo zazora mogu ustvrditi, ovaj bezlični grad boljeg gradonačelnika i ne zaslužuje. Ostaje samo nada da njegova tiranija neće trajati predugo.

PROČITAJTE I...

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!