Medinski Mushaf iz Ulcinja

Bila je te jedne godine i hodžijada u Ulcinju. Grad me se, kao i mnoge kolege, nekako dojmio, pa sam već sljedeće došao s porodicom, i od tada, čim ljeti upitam djecu kamo ćemo, u tandemu kažu isto – Ulcinj

Sad već komotno mogu priznati sebi i drugima da sam se “navukao” na Crnu Goru, tačnije na Ulcinj, iako, ruku na srce, ovaj primorski grad po svemu ponajmanje podsjeća na Montenegro. Bila je te jedne godine i hodžijada u Ulcinju. Grad me se, kao i mnoge kolege, nekako dojmio, pa sam već sljedeće došao s porodicom, i od tada, čim ljeti upitam djecu kamo ćemo, u tandemu kažu isto – Ulcinj.

Iskreno, nisam ljubitelj ljeta, mora, crvenih leđa i obraza niti bilo čega iz tog repertoara. Slobodne dane najradije bih proveo negdje na planini ili u hladovini, recimo, Neretve. No, kako se u demokratiji svi pitaju, mene troje ostale čeljadi elegantno preglasaju – već dvije godine i ne glasamo – i preostaje mi samo upaliti Renaulta i preko cijele Hercegovine i Crne Gore pa u Ulcinj. Zanimljivo, ali svima nam je najnapornija dionica Stolac – Trebinje. Tako bijaše i ove godine.

Na bosanskoj granici mi samo mahnuše rukama da prođem, a na crnogorskoj mi čak i zapjevaše: “Oj Safete, Sajo, Sarajlijo…” Čim se, spuštajući se u Herceg-Novi, ugleda more, u autu je drugačija priča; djeca su veselija, ali i to traje samo dok se trajektom prijeđe na drugu obalu. Već od Tivta krene prenemaganje i kukumakanje: “Koliko još ima”; “Kad ćemo više doći?” Ne pomogne ni sva raskoš Budve ni svi bogzna kako sklepani nazivi mjesta kao što su Blizikuće, Drobni Pijesak, Haj-Nehaj… Zaustavljamo se pored table na kojoj piše “Skočiđevojka”. Fotografiramo se i pokušavam ih uzeti na foru pitajući šta misle odakle ovakav naziv naselju. Ne pali, pa idemo dalje.

Tek u neka doba prokaza se i Bar. Proteg’o se, nema šta. Jedino što nisam uspio dokraja odgonetnuti jesu lokalni vozači. S jedne su strane nehajni pa imam dojam da ulijeću gdje stignu, okreću se gdje im se ukaže prilika i skreću bez žmigavca kako im se prohtije, bez obzira na uobičajene gužve na cestama. Opet, s druge su strane susretljivi, ljubazno propuštaju pješake, ne jogune se ako im je uskraćeno prvenstvo prolaza i gotovo će uvijek propustiti onoga ko je neodlučan, posebno ako u pitanju nisu domaće tablice. Meni se zamantalo od silnih kružnih tokova i pokušaja da uhvatim tablu “Ulcinj”. I uhvatim je. Uskoro sam na poznatom terenu. Pored puta, duž cijelog Ulcinja, sjede domaćini i drže table s natpisom “Apartments”. Nasumično stajemo pored jednog i krećemo u obilazak ponude, unaprijed znajući da je to to, jer su i kvalitet i cijena smještaja, kako bismo mi kazali, “u pet deka”. Brzo se dogovorismo.

Nakon kraćeg odmora, a već je predvečerje, vrijeme je za polazak u grad. Srećom, ponekad se i moja pika pa idemo do starog grada. S obzirom na to da smo se smjestili negdje na pola puta, krećemo pješke. Prošlih godina sam znao do besvijesti kružiti po staroj jezgri čekajući kad će kome dosaditi pa da ugrabim slobodno mjesto. Iskreno, ne zanima me plaho ni taj dio grada. Znam da će nas dočekati nesnosna gužva i razni ulični zabavljači, što bi, nadao sam se, djeci moglo biti zanimljivo. Ispalo je da nije. Jedini stvarni razlog koji me vuče tu jeste stara Mornarska džamija. Ako mi je ijedne džamije žao, i ako se to uopće može tako i reći, onda je to baš Mornarska džamija. Prelijepa, preslatka i na predivnoj lokaciji, ali ugušena svim onim nakaradnim sadržajima oko nje. Sjećam se neke godine da je s munare učio ezan za jaciju, a tik pod njom je treštala tako jaka muzika da sam samo čekao da se skrhaju i munara i džamija. U takvom ambijentu, klanjati namaz u Mornarskoj džamiji meni je i lijepo i tužno. Eto, zato i odem tu.

Inače, pravi je to turistički grad u kojem nema koga nema i nema odakle nema. Istina, mogao bi biti kudikamo čišći, ali dobro. Izdavanje apartmana biznis je broj jedan, a odmah za njim jeste izgradnja novih turističkih kapaciteta koji niču na svakom koraku. Grad u punom kapacitetu živi noću. Kafeterije, picerije, restorani i ostali objekti sličnog sadržaja nalaze se posvuda. Neizostavne su i pekare. To me podsjeti na moj prvi porodični dolazak u Ulcinj. Smjestili smo se poprilično daleko od grada u neku vijugavu uličicu pa se nije bilo lahko snaći. Pri prvom polasku u grad, tražio sam orijentir. Supruzi sam kazao da zapamti pekaru koja se zove “Furra”, jer je upravo tu glavno skretanje ka našem odredištu. Odvezli smo se do grada i u neka doba shvatili da na svakoj pekari piše i “Furra”. Lijepo smo se ismijali, ali i napatili da se vratimo do svoje sobe.

Ako čega ovdje ne fali, to je zabava za djecu. Posvuda su čitavi zabavni parkovi s vozićima, autićima, ringišpilima… Svaka je tura jedan euro, a karte se prodaju kao halva.

Ne pišem o Ulcinju bez razloga. Nije mi cilj bilo koga nagovarati niti odgovarati od dolaska ovamo. Da mi onaj carinik na ulasku nije onako slatko zapjevao, možda ne bih ni pisao. Ipak bih, jer je razlog, za mene lično, presladak.

Naime, već neko vrijeme nastojim sebi zbaviti jedan primjerak Kur’ana. Riječ je o poznatoj medinskoj štampi Mushafa, bez prijevoda, ali onom većem, krupnijem izdanju. Plaho je čitak i razgovijetan, što mi, s obzirom na problem s vidom, itekako odgovara. Dakle, dugo ga tražim, ali bez uspjeha. I, kad će ti nešto biti, smjestim se i, po običaju, ne raspitujem se pretjerano o domaćinu. Tek kad smo ukucavali Wi-Fi šifru shvatismo da je musliman. Bio je vrlo ljubazan i rekao da za bilo kakvu potrebu slobodno pokucamo na njegova vrata. Već drugi dan imao sam potrebu potražiti ga. Znao sam da je kući pa sam pokucao na vrata. Nije otvarao. Pomalo nepristojno, gurnuo sam vrata i vidio ga kako klanja namaz. Bi mi plaho drago zbog toga. Lijepo smo promuhabetili taj put, ali i nekoliko narednih dana.

I onda kada sam trebao krenuti nazad, domaćin me svojski iznenadio, i to s dvjema stvarima: predložio mi je da, kao znak poštovanja, platim samo pola cijene boravka, te mi u posebnoj kesi uručio poklon. Prvi prijedlog, uz ljubazno zahvaljivanje, nisam prihvatio, a poklon u kesi bio je, ni manje ni više, nego onaj medinski Mushaf za kojim sam tragao, i to u bocu isti.

I, haj ti sad napiši nešto pametno na to!

Ništa, nego opet u Renaulta pa preko cijele Crne Gore.

Ah te radosti kad se pred nama razastrlo Trebinje!

 

 

PROČITAJTE I...

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!