Medijska presuda prije suđenja

Nakon prvog ročišta pred francuskim tužilaštvom i predočenih dokaza, 5. februara odlučeno je da Tariq Ramadan u okviru istražnog procesa ostane do daljnjeg u pritvoru. Zaštićena svjedokinja tvrdi da je silovana, a tužilaštvo je Ramadanov krucijalni alibi pod izuzetno sumnjivim okolnostima “zagubilo”, uslijed čega se nije našao u dokaznom materijalu. Ramadan je podnio pritužbu zbog “zagubljenog” alibija, a naredno ročište, na kojem će se odlučivati o njegovom puštanju iz pritvora i mogućnosti da se brani sa slobode, zakazano je danas, 15. februara

Ime Tariqa Ramadana proteklih mjeseci dominira medijskom scenom u Francuskoj, ali i drugim dijelovima svijeta. Prominentni islamski učenjak optužen je u medijskom prostoru ne za samo jedno već za nekoliko navodnih silovanja. Prva optužba stigla je od bivše vehabijke i trenutne liberalne feministkinje Hende Ayari, koja tvrdi da ju je Ramadan silovao 2012. godine.

U trenutku kad je Ayari izrekla optužbu bilo je prošlo više od pet punih godina od navodnog silovanja. Transformacija s vehabizma na sekularni feminizam ne mora nužno biti razlog za zakašnjelo prisjećanje na nešto što bi trebalo biti traumatično iskustvo. Napokon, dvije ponajglasnije grupe koje već desetljeće vode žestoku kampanju protiv Ramadana upravo su vehabije i sekularisti. Međutim, ta transformacija mnogo govori o psihološkom profilu osobe. Neki su odmah zaključili da je riječ o ciljanoj diskreditaciji jednog od najpoznatijih islamskih učenjaka na Zapadu, upirući prstom u različite centre moći. S druge strane, Tariq Ramadan toliko je bitna figura koja artikulira suštinska pitanja savremenog evropskog društva da doista ne treba odbaciti pokušaje ciljanog diskreditiranja iz različitih centara moći.

STO ZABRANA ZA JEDNOG RAMADANA

Ne zaboravimo na ograničavanje kretanja, na poništavanje američke vize 2004. godine, kada je trebao početi predavati na najvećem američkom katoličkom Univerzitetu Notre Dame, na činjenicu da Tariq nije dobrodošao u Kini, Izraelu, Tunisu, Maroku, Siriji, Egiptu, Libiji, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima… Prije dvije i po godine, kad smo pravili intervju, publiciran u 11. broju Stava, rekao mi je da na Zapadu uživa slobodu izražavanja, ali da mu je u Francuskoj, kolijevci ljudskih sloboda u smislu u kojem ih danas tretiramo, zabranjeno govoriti na svim univerzitetima. Baš u Francuskoj, u kojoj se ovih dana protiv Ramadana vodi i istražni proces pred tužilaštvom koje je “zagubilo” njegov alibi.

I prije nego je počeo istražni proces, Ramadanu je presuđeno u bezočnoj medijskoj artiljeriji za vanbračne afere, silovanje i odnose s maloljetnicama starijim od četrnaest godina. Pritom je optužba za silovanje iskorištena za razračunavanje s Tariqovim idejama, što mnogo govori o prirodi orkestrirane medijske kampanje protiv njega. Takav diskurs očito potpiruje prisutnu islamofobiju, a njegovi krajnji učinci odgovaraju političkoj desnici u Francuskoj.

Nedvosmisleno je jasno da medijska hajka na Ramadana ima mnogo dublje konotacije od optužbi za navodno silovanje. Ovog je puta na optuženičkoj klupi diskurs koji podriva same temelje islamofobije i bipolarne logike na kojoj je izgrađena veoma fluidna sintagma nazvana “evropskim identitetom”. Ramadan nije samo predstavnik tog diskursa, nego i njegov simbol. Taj status mu nisu dodijelili muslimani, već drugi koji u njemu vide suštinsku prijetnju narativu o Zapadu čiji se identitet, još od križarskih ratova, najčešće definirao kroz odnos s islamom. S druge strane, Ramadanova retorika nije naišla na odobravanje ni od velikog broja muslimana koji je označavaju kao prijetnju muslimanskom identitetu.

ODANOST PRINCIPIMA

Ne oduprijevši se iskušenju da identitet muslimanskih imigranata reducira na religijsku dimenziju, smatra Ramadan, Zapad je u njima prirodno vidio potencijalnu prijetnju za ideološki konstrukt nazvan zapadnim identitetom (koji se definira kao čisto grčko-rimski i judeo‑kršćanski). Isti je slučaj i s imigrantima koji zbog straha od kolonizacije unutarnjeg bića i gubitka vlastitih simbola nisu otvoreno prišli zapadnoj kulturi i time su se autogetoizirali. Tariqu su problematične obje pozicije jer su utemeljene na istoj matrici. Stoga je on podjednako kritičan i prema jednima i prema drugima.

Namjera Tariqa Ramadana, kako piše u knjizi Moje uvjerenje, jeste da “(…) gradi mostove između dva svijeta referenci, između dvije vrlo diskutabilne konstrukcije nazvane zapadna i islamska civilizacija (kao da su to zatvoreni, monolitni entiteti) i između građana u samim zapadnim društvima”. Pritom se snažno zalaže redefiniranje odnosa prema identitetu, za reformiranje načina na koji gledamo na islam, za palestinsku autonomiju, muslimansku vidljivost u evropskom javnom prostoru, lojalnost državama u kojima žive, što od muslimana zahtijeva i kritičnost…

Širok je arhipelag tema kojima se bavi Ramadan, a ono što im je zajedničko jeste njihova aktualnost. On je jedan od posljednjih izdanaka izumiruće vrste intelektualaca koja ne samo da nastoji interdisciplinarnim pristupom ukazati na složenost pojedinih pitanja već ujedno insistira na etičnosti i principijelnosti. Tako, naprimjer, Ramadan kritizira neke aspekte djelovanja “Muslimanskog bratstva”, pokreta kojeg je osnovao njegov djed Hasan el-Benna, ne osuđujući istovremeno ideju islamskih pokreta – što mu podjednako zamjeraju i sekularisti i pripadnici “Bratstva”.

Pritom, Ramadan ne smatra da uopće treba biti lojalan ni “Bratstvu” ni sekularistima, već principima, kako je naglašavao Sartr. U jednom eseju Sartr ističe da bi nuklearni fizičar bio intelektualac samo onda ako bi potpisao peticiju protiv nuklearnih istraživanja. Čini se da upravo ova slika vjerno opisuje Ramadanov lik. Optužbe za dvostruku retoriku, koje se svako malo čuju kad se spomene njegovo ime, naprosto su priznanje nemoći pred Tariqovom odanošću principima. Jedan od njih jeste vjera u pravosuđe, zbog čega se Tariq dobrovoljno predao istražnim organima Francuske.

Bitno je istaknuti da u njegovom slučaju nije riječ tek o teologu koji drugačije promišlja aktuelnost, intelektualcu odanom principima, već o istinskom autoritetu s milionskim auditorijem na društvenim mrežama. Riječ je o intelektualcu čiji stavovi dopiru do mnogih, što je svakako problematično onima koji nastoje disciplinirati narative protiv kojih se Ramadan neumorno bori. U Francuskoj mu je, stoga, ograničena sloboda govora, a u nekoliko zemalja s islamskom većinom i ulazak u njih. Čini se da su teške optužbe za silovanje i vanbračne veze s maloljetnicama, uz do sada problematičnu poziciju francuskog tužilaštva, posljednji preostali način da se diskreditira Tariqova pozicija i njegov utjecaj. Ipak, tužilaštvo i sudstvo ne bi trebali potpadati pod utjecaj javnog mnijenja i političkog konteksta, već insistirati na principima i ideji pravde. Onako kako to čini i Tariq Ramadan.

PROČITAJTE I...

Prošle je sedmice u Berlinu održana Njemačka islamska konferencija (Deutsche Islam Konferenz), koju od 2006. godine organizira Vlada Njemačke. Ove je godine na konferenciji, među ostalima, govorio i ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer, koji je naglasio da im je jedan od glavnih ciljeva uspješnija društvena, vjerska i politička integracija muslimana u Njemačkoj, kojih je u toj zemlji četiri i po miliona

Još 2016. godine Turska je postigla cilj koji su Ujedinjeni narodi postavili davne 1970. godine – da zemlje počnu izdvajati 0,7% bruto nacionalnog dohotka u humanitarne svrhe, počevši od 2013. godine. Međutim, primjenjivo za sve UN (milenijske) ciljeve, na prste jedne ruke mogu se prebrojati zemlje koje su to ispunile

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!