Medijska okupacija Bosne i Hercegovine

Teško je reći šta bi bila strašnija opcija, to da zaista postoji neki centar izvan Bosne i Hercegovine koji objedinjuje djelovanje beogradskih i sarajevskih medija ili da se radi o svojevrsnom nametnutom, novinarskom i medijskom mentalitetu i kulturi, preostalim još iz vremena Jugoslavije, gdje se većina sarajevskih medija u izboru i načinu obrade tema i zauzimanju političke pozicije instinktivno i automatski ravna prema interesima Beograda

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Nedavno smo svjedočili gotovo nevjerovatnoj medijskoj buru koji su podigli srbijanska politika i njeni mediji naoko nezadovoljni “spornim” izjavama bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića u vezi sa statusom Kosova i mogućnošću da ga Bosna i Hercegovina prizna kao nezavisnu državu. Radilo se, zapravo, o dobro režiranoj predstavi i vještačkom skandalu, jer su i srbijanska vladajuća politika i njeni mediji vrlo dobro razumjeli šta je i u kojem kontekstu izjavio Bakir Izetbegović. Njegove izjave namjerno su i maliciozno iskrivljene i pogrešno protumačene da bi poslužile kao povod i okidač za vjerovatno već duže pripremani medijski atak na bošnjačkog člana Predsjedništva, bošnjačku politiku i Bosnu i Hercegovinu.

S ONE STRANE DRINE NE NAZIRE SE RAZVEDRAVANJE

Teško je s potpunom pouzdanošću kazati u ime kakvih je konkretnih ciljeva cijela ta predstava izvedena, ali možemo biti sigurni da je riječ o kampanji koja još nije završena. Sve je to tako nevjerovatno slično onome što smo svojevremeno gledali i slušali pred velikosrpsku agresiju i tokom same agresije na Bosnu i Hercegovinu. U najboljem maniru nekadašnjih Miloševićevih medijskih megafona, ovih dana s naslovnica srbijanskih medija vrište naslovi poput Bakir bi opet da kolje, Bakir zabio Srbima nož u srce, Bakir opet gađa ćorcima, Bakir tajno obučio 9.000 Bošnjaka za ratovanje, Bakir sprema Bošnjake za rat.

Milorad Dodik, kojem se lanac zateže ili opušta isključivo prema željama njegovih beogradskih vlasnika, sada je skoro potpuno pušten s lanca pa koristi priliku ne samo da kao po običaju udari po Bosni i Hercegovini i Bošnjacima nego da se u svom bjesnilu razračunava i s opozicijom oličenom u Savezu za promjene. Njih je Dodik, u svom maniru, ili u manjku manira, uspio optužiti da pomažu Bakiru Izetbegoviću i direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću u rušenju manjeg entiteta i samog Dodika, i to putem zapošljavanja kadrova “vojnog krila SDA” u državnim institucijama!

Ova demonizacija Bakira Izetbegovića, zato što je on simbol bošnjačke politike – ne samo zbog njegove funkcije bošnjačkog člana Predsjedništva ili pozicije predsjednika najveće bošnjačke stranke već i kao sina Alije Izetbegovića – kao i svojevrsna psihološka priprema srpske javnosti na sukobe raznih vrsta intenziteta, ide mnogo dalje od pukog skretanja pažnje zbog presude Ratku Mladiću ili pravljenja određenog pritiska pred sastanak najviših bosanskohercegovačkih i srbijanskih zvaničnika zakazan za početak decembra u Beogradu. Šta nam to govori? Prije svega, otkriva nam se jedna tmurna slika Srbije, u kojoj i dalje nema “vedrine s one strane Drine”. Otkriva nam se da nije bilo katarze u srpskoj političkoj ili medijskoj kulturi i da se nekadašnji, neki bi rekli ratni ciljevi, nastoje postići istim onim starim i oprobanim sredstvima. Iako je takva metodologija srbijanske politike – uporno ponavljanje istih postupaka a očekivanje drugačijeg rezultata – jedna od popularnih definicija gluposti i ludila, iako su sasvim providni pokušaji srbijanske politike da pomirljivim službenim izjavama amortizira agresivnu kampanju koju vodi putem svojih medija, ne smijemo zaboraviti da nas je takva tuđa “glupost” i “ludost” koštala agresije, genocida, stotinu hiljada mrtvih i milion protjeranih građana Bosne i Hercegovine. Od suštinske je važnosti da bošnjačka, ali i cjelokupna javnost u Bosni i Hercegovini prepozna simptome i ponavljanje ovog uzorka, kao i da spremno dočeka nastavak i razvoj ove kampanje.

U tom smislu, najvažniju i najodgovorniju ulogu, kroz ispravno informiranje naše javnosti i kritičko sagledavanje ovakvih velikosrpskih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu, trebali bi odigrati domaći mediji. No situacije je tu, nažalost, sasvim drugačija, gotovo katastrofalna. Upravo zbog toga ostavimo se za trenutak srbijanske politike i njenih medija i obratimo pažnju na to kako su ovu kampanju i događaje vezane za nju ispratili bosanskohercegovački, pogotovo “sarajevski” mediji.

SARAJEVSKI MEDIJI POPUT UNPROFOR-A

Pored toga što su sasvim nekritički i gotovo automatski prenosili gotovo sve huškačke stupidarije s one strane Drine, baš one koje je servirala, slobodno možemo reći, velikosrpska medijska kuhinja, malo je koji od “probosanskih” medija našao za shodno da kritički obradi kako same bombastične naslove, tako i cijelu medijsku kampanju protiv Izetbegovića, protiv Bošnjaka i uopće protiv Bosne i Hercegovine. O odbrani ugleda i digniteta položaja člana Predsjedništva BiH, ili nekom uzvraćanju na ovu velikosrpsku kampanju, naravno da nije bilo ni govora. Sarajevski mediji služili su u ovom slučaju kao obični provodnik srbijanske propagande – provodnik koji je kao po inerciji prenosio svaku srbijansku budalaštinu – čime joj je pojačavao snagu i davao legitimitet. Upravo zbog toga je ovaj fabricirani skandal izašao iz okvira beogradske propagande za unutrašnje srbijanske potrebe i postao “regionalna” vijest, što je ispunilo jedan od ciljeva radi kojih je cijela kampanja i pokrenuta.

Potpuno drugačiji odnos “sarajevskih” medija bio je nekoliko dana poslije, kada je Milorad Dodik dao intervju za isti medij kao i Izetbegović i kada je, za razliku od Izetbegovićevog pomirljivog tona, Dodik otvoreno i ostrašćeno govorio o podjeli Bosne i Hercegovine, pri čemu je čak, u maniru Miloševića ili Tuđmana, pred kamerama olovkom dijelio Bosnu i Hercegovinu i crtao nove granice nekoliko država. Očekivalo bi se da će taj nevjerovatan i od Daytona nezabilježen postupak jednog političara na prostoru bivše Jugoslavije izazvati neviđen skandal i da će postati top tema, ako već ne beogradskih, onda bosanskohercegovačkih medija, naročito sarajevskih. No, to nije bio slučaj.

Ovakve Dodikove izjave i postupci, barem prema onome koliko su monumentalno skandalozni, prošli su gotovo nezapaženo, nisu izazvala niti djelić medijske pažnje ili reakcija kakvim su tretirane (krivotvorene) Izetbegovićeve izjave. Nije bilo skandala, nema vrištećih naslova, nema konsternacije, nema inače uvijek glasnog “građanskog” kolumnističkog bašibozuka i komentarijata da nam iz stotina uglova protumači štetnosti takvih postupaka za “suživot i evropsku budućnost”. Štaviše, neki sarajevski mediji iskoristili su priliku ne da bi problematizirali ovaj otvoren velikosrpski separatizam nego da opet napadnu Izetbegovića izjednačavajući ga s Dodikom i stavljajući, onako “unproforski”, Izetbegovićeve izjave u kontekst nekakvog simultanog i dogovorenog udaranja u ratne bubnjeve sa svih “zaraćenih” strana, koje su – je li – podjednako krive za sve što se dešava.

U tome je, naravno, prednjačio Dnevni avaz, koji je gotovo potpuno preuzeo narativ srbijanskih medija i praktično im se pridružio u napadu i demonizaciji Izetbegovića. To su primijetili i srbijanski mediji pa su onda i oni počeli prenositi Avaz te su se tako međusobno nadopunjavali, jedni druge citirali i potvrđivali propagandu beogradske kuhinje u najboljem maniru circulus in probando. Zanimljivo je primijetiti da, pored narativa, Dnevni avaz ima i nevjerovatno slične “novinarske”, tj. propagandne metode kao i srbijanski mediji: bombastični naslovi, neukusno pretjerivanje, brutalni nasrtaji na ličnost, sulude izmišljotine, fantastične laži… Toliko je sličnosti da se može kazati da je riječ o istoj medijskoj školi, istom razumijevanju profesije i uloge medija i potpuno istom mentalitetu i svjetonazoru.

SAUČESNIŠTVO U HAJCI NA IZETBEGOVIĆA

Da krajnje čudan medijski tretman ličnosti i događaja od ovdašnjih medija nije tek puka slučajnost ili prolazni incident, pokazuje i to što su u istom duhu letargične nezainteresiranosti ispraćene i srpske reakcije na presudu Ratku Mladiću. Skandalozne izjave ogromne većine srpskih političara, intelektualaca, pa čak i najviših vjerskih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, a koje su bile na tragu nepriznavanje presude, relativizacije zločina i veličanja ratnog zločinca Mladića, uopće nisu bile problematične ili barem interesantne za većinu sarajevskih medija. Stječe se dojam da to za ove medije uopće nije bitna vijest, nego normalno stanje stvari, nešto uobičajeno i što se podrazumijeva, dok se, s druge strane, svaki potez bošnjačke politike predimenzionira, propituje i gotovo po pravilu problematizira.

Također je, za te iste medije, sasvim neprimijećeno prošao i više nego očevidni izostanak reakcije Dragana Čovića na presudu Ratku Mladiću – što je u uočljivom kontrastu s reakcijama službene politike u Hrvatskoj – kao i pokušaj HDZ-u bliskih medija da iskoriste kampanju srbijanskih, pa da se u stilu “Nikolice i prikolice” uhvate jednom rukom za srbijanska propagandna kola, a drugom da i oni pokušaju baciti malo blata na Izetbegovića, optužujući ga da huška na sukobe i rat.

Kako objasniti ovakvu nenormalnu medijsku situaciju? Objektivnom posmatraču može biti donekle shvatljivo ponašanje srbijanskih, srpskih i HDZ-ovskih medija koji imaju jasno postavljen zadatak, ali mu ne može biti razumljiv postupak sarajevskih medija, koji prvo sasvim nekritičkim prenošenjem prekodrinskih propagandnih budalaština pomažu i saučestvuju u hajci na bošnjačkog člana Predsjedništva, čime štete interesima Bosne i Hercegovine, a zatim nezainteresirano šute na tolike očite i nesumnjivo važne događaje u Bosni i Hercegovini, tolike velikosrpske i velikohrvatske provokacije i atake, koje ne samo da propuštaju kritički obraditi nego se aktivno trude da im ne podare dužnu pažnju i težinu.

Nemoguće je ne primijetiti da je riječ o gotovo usklađenom djelovanju, ma koliko to zalazilo u teorije zavjere. Teško je reći šta bi bila strašnija opcija, to da zaista postoji neki centar izvan Bosne i Hercegovine koji objedinjuje djelovanje beogradskih i sarajevskih medija ili da se radi o svojevrsnom nametnutom, novinarskom i medijskom mentalitetu i kulturi, preostalim još iz vremena Jugoslavije, gdje se većina sarajevskih medija u izboru i načinu obrade tema i zauzimanju političke pozicije instinktivno i automatski ravna prema interesima Beograda. Šta god da je u pitanju, činjenica je da se ovakvo stanje ne može nazvati ničim drugim nego medijskom okupacijom i izdajom.

Neko u Banju Luku na naklon Dodiku, neko na Vraca da se pokloni žrtvama fašizma

Da političkom petokolonaštvu ili barem štetočinstvu nisu samo skloni mediji nego i političke stranke, pored očitog primjera SBB-a, pokazuje nam i SDP. Potez Nermina Nikšića, predsjednika ove stranke, koji je u jeku velikosrpske kampanje protiv Bosne i Hercegovine odlučio ni manje ni više nego otići na rukoljub Dodiku, i to dok ovaj javno crta karte podjele njegove zemlje i zagovara njen nestanak, s one je strane suludog. Stavljati interes stranke iznad interesa države i naroda nije ništa novo za SDP, no raditi to u ovakvom trenutku jeste sasvim novi moment i predstavlja doticanje dna. Teško je naći bolji primjer prizemnog politikantstva, manjka principa i krajnje nedržavničke neodgovornosti današnje opozicije od ovakvog Nikšićevog ispada. Jedini kandidat za poređenje s Nikšićem u ovom je trenutku još jedan član SDP-a, generalni sekretar te stranke Irfan Čengić.

On je sa svojom izjavom da “Bakir i Dodik vode politiku zavadi pa vladaj” također amnestirao skandalozne Dodikove postupke i relativizirao srbijansku kampanju protiv bošnjačkog člana Predsjedništva, što je potpuno u duhu sitnog predizbornog politikantstva lišenog bilo kakve odgovornosti prema narodu i državi. Još je skandaloznija Čengićeva izjava data baš na 25. novembar, da je Jugoslaviju uništio nacionalizam većinskog naroda, koji je htio da ugnjetava druga dva naroda, te da to isto može uništiti i Bosnu i Hercegovinu. Ovim nevjerovatnim i malicioznim paralelama Čengić ne samo da legitimira propagandu najekstremnijih srpskih i hrvatskih separatista nego vrši i brutalnu reviziju historije. U čemu se ogleda današnje bošnjačko ugnjetavanja dva druga naroda koje je ravno velikosrpskoj politici s početka devedesetih, Čengić nam ne govori. Sigurni smo da ni on sam to ne bi znao ili mogao objasniti, već da je to naprosto negdje pročitao pa mu se učinilo dobrom idejom da, žrtvujući istinu i potvarajući Bošnjake, ubere koji nebošnjački glas za svoju stranku. I tu opet vidimo kako vlastohlepne želje opozicije nadilaze bilo kakve obzire ili osjećaj odgovornosti za državu ili narod.

I tako, dok su nam najviši kadrovi navodno građanske i navodno državi odane stranke širili najcrnju separatističku i nacionalističku propagandu, ili pružali ruku saradnje i spasa najekstremnijim protivnicima Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović je u okviru obilježavanja dana državnosti Bosne i Hercegovine posjetio spomen-park na Vracama. Obilazak ovog i drugih spomenika iz doba SFRJ nije samo stvar protokola, nego i jasne Izetbegovićeve politike minimiziranja bilo kakvih ideoloških razlika radi zajedničkih interesa države i naroda. To je obilježje zrelih, ozbiljnih i državničkih politika i dovoljno je uporediti takav Izetbegovićev postupak s nevjerovatno neodgovornim, sebičnim i sramnim ponašanjem “opozicije” da bi nam bilo jasno ko su državotvorne i narodne, a ko uskointeresne političke organizacije u Bosni i Hercegovini.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!