Matrix iz Oza

Nekad vam ljudi pričaju besmislice, tipa: ako sanjate nečiju smrt, produžit ćete mu život. Neko će vam reći da, ako želite sanjati, trebate pred spavanje pojesti jabuku

S vremena na vrijeme nagrnu snovi. Čini se da traju danima, godinama. Sve se u njima prepliće, ludilo dolazi i odlazi u valovima, filmovi se i uloge mijenjaju. U snovima je čovjek u isto vrijeme i učesnik i promatrač. U njima je sve moguće. Ljudi koje niste vidjeli dvadeset godina odjednom su pored vas i pričaju koješta, gradovi nisu onakvi kakve ih znamo, nevjerovatne se kombinacije materijala, oblika i boja smjenjuju, neko vas proganja, ali ne možete pobjeći jer su vam noge zalijepljene za pod. U snovima čujete muziku koju prije niste čuli, ispred vas su jela koja ne postoje. Letite, padate, skačete, radite stvari koje vam se čine potpuno nerealnim. O svemu tome možete razmišljati sutradan, ako se uspijete sjetiti šta ste sanjali prethodnu noć. Ponekad vas san nosi cijeli dan, utisak nečega fantastičnog što se desilo u vašoj glavi ne prestaje, kao da ste proteklu noć na molu upecali ribu od 20 kg ili pronašli smisao života koji se potom izgubio u magnovenju buđenja.

Snovi vas mogu inspirirati da učinite nešto kolosalno, u snu vam se mogu javiti ideje koje ćete sutradan baciti na papir. Vaše snove mogu analizirati psiholozi ili ćete, pak, platiti “profesionalcima” da vam ih protumače. Možete kupovati sanovnike u kojima “sve piše”, a možete posjetiti i neki forum na kojem ćete svima reći šta ste sanjali. Zatim ćete o sebi čuti mnogo više nego što biste htjeli znati.

Nekad će vam ljudi pričati besmislice, tipa: ako sanjate nečiju smrt, produžit ćete mu život. Neko će vam reći da, ako želite sanjati, trebate pojesti jabuku. Nisam siguran za jabuku, ali za kilo masnog bureka pred spavanje zalivenog kefirom definitivno znam da baca u duboke nivoe podsvijesti i noćne more neviđenih razmjera.

“Ostvarila sam svoje snove”, stajalo je u naslovu jednog davno upamćenog novinskog članka. Da li zaista “ostvarujemo snove” ako uspijemo u nečemu?

Bio sam klinac kada sam na crno-bijelom televizoru gledao film Forbidden planet. (Stari me nekim pukim slučajem nije poslao na spavanje.) Ekipa astronauta otišla je da istraži zašto je izgubljen kontakt s grupom naučnika poslanih na neki planet. Zatekli su dvoje preživjelih. Problemi kreću kada nevidljivi monstrum počinje otimati članove spasilačke ekipe. Trajalo je tako sve dok se nije otkrilo da se jedan od preživjelih uspio spojiti s mašinom koja je uspijevala “ostvarivati snove” stanovnicima neke naprasno nestale nepoznate civilizacije koja je živjela na toj planeti. Shvatili su da se monstrumi koji uništavaju sve oko sebe pojave kad god jedan brko ode na spavanje. Naravno, mašine nestale civilizacije ostvarivale su sve lijepe snove našeg brke, ali i njegovu najdublju podsvijest – uz sve dobro što je želio, dolazilo je i svo zlo.

Mnogo veselija varijanta koju sam tih godina gledao bio je film Čarobnjak iz Oza, u kojem djevojčica Dorothy, nakon što dobije udarac u glavu, izgubi svijest. Kuća odjednom biva uraganom podignuta u zrak, a onda se sruši u zemlju Oz. Krećući se prema Smaragdnom Gradu, Dorothy upoznaje strašilo koje treba mozak, Limenka koji treba srce, lava kojem treba hrabrost, a onda se sve to zakomplicira i na kraju riješi “happy endom” tako što se vještica istopi, a Dorothy probudi u svojoj kući u Kanzasu. Opasan trip.

Popularni film Matrix osvrnuo se nakratko na Čarobnjaka iz Oza, kada je lik Cypher dobacio Neou: “Buckle your seatbelt Dorothy, because Kansas is going bye-bye”, misleći na program “Matrix” koji su mašine koristile da cijelo čovječanstvo održavaju kao slijepe baterije, sakrivajući pravu istinu o prirodi svijeta u kojem ljudi žive. Oslobađajući Neoa od Matrixa, svijet za njega više nije bio “Kanzas”, više nije sanjao otvorenih očiju. Film je uzdrmao svijet jer je itekako živ osjećaj da smo ukopčani u mašinu koja nas svakodnevno sisa i izrabljuje bez naše volje.

Snovi će uvijek zaokupljati našu realnost, sanjat ćemo ono što nikada ne bismo ni pomislili da je moguće. Možda nas jednog dana uspiju priključiti na kompjutere i počnu nam kontrolirati snove, snimati ih, mijenjati loše za dobre. Bez snova, ovaj svijet ne bi bio isti, vjerovatno bez njih ne bismo ni bili ono što jesmo.

Na kraju krajeva, sve ovo je u svojoj pjesmi sumirao Halid Bešlić prizivajući muziku kao sredstvo za uklanjanje loših snova:

Zlatne strune, svirajte mi
ovu pjesmu jače
sanjao sam kako draga
na rastanku plače.

PROČITAJTE I...

Nakon brijanja, dugo u nevjerici gledam u lavabou ostatke sijede brade koju voda nije odnijela. Zašto sam tako brzo omatorio? Šta se dogodilo? Pijesak života kopni iz gornjeg dijela pješčanika. Koliko brijanja još imamo? Koliko košulja još treba opeglati? Sat otkucava, sve se bliži logičnom kraju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!