Masna sirnica u torbi i mastan pečat u mom pasošu

Imigracijski oficir dugo je gledao u moj vizama dupke popunjeni bosanski pasoš, listao stranice tražeći pukotine u njemu, neki znak koji bi o meni rekao nešto više od onoga što je bilo očigledno. Mi koji se mnogo motamo naokolo uvijek smo sumnjivi, repe bez korijena, koji već odavno istinski ne pripadamo nigdje. Prljavština na našim cipelama pokupljena je iz ko zna kojih vukojebina, iz raznoraznih centara moći i bijede. Te cipele niko ne želi imati u svojoj kući

Kada sam prvi put dotakao tlo Amerike, bila je noć. Kompanija “Delta Airlines” izbacila nas je preko puta rijeke u New Jerseyu na aerodrom “Newark”, u turobno sivilo praznog i slabo osvijetljenog terminala. Čistačice su nevoljno praznile kante za smeće, freeshop prodavnice bile su zamandaljene, kao i restorani s brzom hranom. Vukli smo se prema pasoškoj kontroli, slomljeni dugotrajnim turbulentnim letom u krcatom avionu.

Sva svoja očekivanja i snove o novom kontinentu ostavio sam iza sebe još kad sam kroz prozor ugledao prva sićušna svjetla Newfoundlanda. Stjuardese su nasmijana lica zamijenile mrzovoljnim; grabile su preko reda napolje u svojim raskopčanim uniformama.

Smožden, stajao sam dugo u redu popunjavajući imigracione papire koje sam zaboravio popuniti u avionu. Bilo nas je iz svih krajeva svijeta, svako je svoje tabirio, svako sa svojim strahovima i dilemama. Zamišljao sam kako li je bilo onima koji su se sedmicama patili u dubokim potpalubljima bez zraka i dovoljno hrane; prekookeanske plovidbe za neke bile su luksuz i udobnost, a za druge patnja i neizvjesnost.

Dočekivali su ih Statua slobode i ostrvo Ellis, gdje su tadašnji imigracijski oficiri primali i odbijali ljude. Jadnici koji su bili odbijeni morali su natrag u memljivo potpalublje među ćumur, pa nazad preko okeana u glad i bijedu koju su ostavili iza sebe. Na tim putovanjima neki su nestali, njihove kosti završile su na nekoliko milja dubine zajedno s olupinom broda i njegovom nesretnom sudbinom. Ledeni brijeg u koji su udarili bi se istopio, postajao opet dio velikog svjetskog okeana, da bi eventualno jednog dana u obliku kiše natapao zemlju iz koje su nesretnici krenuli na daleki put bez povratka.

Imigracijski oficir gledao je dugo u moj vizama dupke popunjeni bosanski pasoš, listao stranice tražeći pukotine u njemu, neki znak koji bi o meni rekao nešto više od onoga što je bilo očigledno. Mi koji se mnogo motamo naokolo uvijek smo sumnjivi, repe bez korijena, koji već odavno istinski ne pripadamo nigdje. Prljavština na našim cipelama pokupljena je iz ko zna kojih vukojebina i pripizdina, raznoraznih centara moći i bijede. Te cipele niko ne želi imati u svojoj kući.

Oficir me je još jednom značajno pogledao u oči, malo sačekao i onda udario mastan pečat preko moje američke vize. Pohrlih prema izlazu, prema carinskoj kontroli koja je zaustavljala sumnjive, one koji su u koferima vukli sir, meso, rakiju i ko zna šta već ne. Nekoj uplakanoj ženi pronašli su koješta. Čekala je da dođe neki značajniji deba s brkovima i naočalama koji će odlučiti o tome šta će s njom biti.

Mene pustiše da prođem. A mogli su mi iščeprkati hladnu masnu smrdljivu sirnicu koju sam gurnuo unutra da mi se nađe ako ogladnim. U daljini, kroz vrata koja su se otvarala i zatvarala, primijetih lice svoje drage kako razvlači osmijeh i cupka u mjestu. Cilj mog putovanja bio je tu, ispred mojih očiju, sve ostalo bilo je i ostalo sporedno.

Zahrđali taksi grabio je prema tunelu koji je išao ispod “starog prljavog Hudsona”, kojeg sam zamišljao baš kao što je plastično opisan u Alan Fordu, što se (kao i mnogo toga opisanog u stripu) pokazalo tačnim. Leslie je blistala od sreće, a ja sam bio izgubljen. Ne znajući kako da uzvratim na ljubav u tom trenutku, samo sam se smijao u svojoj zbunjenosti. Toliko toga treba vidjeti već sutradan, potvrditi sve te klišeje koji su se godinama skupljali iz raznoraznih filmova i ostale popularne kulture.

Izronismo na drugoj strani. Izlokani asfalt Manhattana osjećao se ispod guma. Svjetla svjetskog trgovinskog centra, koji će nestati u prašini, dimu i vatri za nekoliko godina, vidjela su se sa svih strana i sa svih udaljenosti. “Grad koji nikad ne spava” ipak je spavao. Tu i tamo poneko bi prešao preko ulice, sirene ambulantnih kola razbijale bi noć obasjanu neonskim reklamama. Dođosmo u taj neki East Willage, otvoriše se vrata turobne stare zgrade, uđosmo u lift i izađosmo iz njega na trećem spratu.

Leslie je ponosno pokazivala svoj skromni stančić s jednim jedinim prozorom, koji je gledao u pola metra udaljeni zid. Zgrada se blago tresla od podzemne željeznice koja je prolazila ispod ulice. Oprao sam ruke i umio se, gledao oko sebe u police s knjigama, kojekakve sitnice koje svi kačimo gdje stignemo, ne sluteći da ću se u taj isti stan vratiti nekoliko godina poslije sa svom svojom pokretnom imovinom.

Prođoh danas po ko zna koji put pokraj zgrade u East Willageu koja se zove “Wannamaker”, u kojoj se nalazila najjača Markonijeva radiopostaja koja je tog nesretnog 15. aprila 1912. godine primila signal da je “Titanik” udario u ledeni brijeg, potonuo, i sa sobom na dno povukao 1.500 ljudi. Dok sam prolazio, posmatrao sam ljude koji su bezbrižno stajali ispred zgrade, ne znajući da su na tom istom mjestu stotine ljudi sa zebnjom čekali na spiskove imena onih koji nisu imali sreće da ugledaju udaljena svjetla Newfoundlanda.

 

PROČITAJTE I...

Zašto bi muslimani koristili neki napitak koji dijeli istu ambalažu s haramom? Kao da sjedimo u javnoj kući, ali se ne kurvamo, već igramo šaha. Valjda želimo ličiti na one opake, zagrižene, žučne tipove iz djetinjstva, a ne na mehke, nezanimljive, pobožne stare ljude s mevluda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!