Marš podrške za špijunažu i djelovanje protiv države

Inicijalna kapisla marša nepravosnažna je presuda Enisu Berberoğluu, CHP poslaniku, osuđenom na dvadeset pet godina zatvora zbog odavanja državnih tajni i špijunaže

Ako u Googlovu sekciju News ukucate “Turkey’s Gandhi”, dobit ćete tekstove Washington Posta, New York Timesa, Al-Monitora (leglo kriptogülenističkih “novinara”) i Arab Newsa o velikom protestnom maršu “za pravdu” koji predvodi lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu (pretraga od 30. juna).

LAŽNI GANDHI KRIMINALNIH KORIJENA

Glupavo i površno (nemam prikladnije izraze) poređenje Kılıçdaroğlua s Mahatmom Gandhijem na osnovu navodne fizičke “sličnosti” lansirala je ovdašnja pro-CHP štampa još 2010. godine, kada je ono što je danas poznato kao FETÖ (teroristička organizacija fetulahdžija) pripomoglo da se ovog izvuče iz političke zavjetrine i postavi na čelo CHP-a. A inostrana štampa ovo je poređenje blentavo nekritički prihvatila. Podsjetimo se, Deniz Baykal, prethodni lider CHP-a, bio je primoran dati ostavku kada je pušten u javnost video kompromitirajućeg sadržaja u kojem nastupaju on (obučen u čarape) i njegova sekretarica (kasnije CHP poslanica). Događaj prikazan na videu još je i tada, 2010. godine, bio pluskvamperfekt, ali dovoljan skandal da Baykal podnese ostavku. U oproštajnom govoru uputio je pozdrave Pennsylvaniji (boravištu Fetullaha Gülena), ali tome tada skoro niko nije pridavao značaj. Kılıçdaroğlu nije viđen kao kandidat za generalnog sekretara partije. I sam je izjavljivao kako nije kandidat, da bi samo nedjelju dana poslije bio izabran.

Za ljude memorije superiornije od akvarijske ribice poređenje Kılıçdaroğlua s Gandhijem uvijek je bilo uvreda inteligencije i smiješan pokušaj pranja prilično prljave karijere bivšeg birokrate. Naime, Kemal Kılıçdaroğlu bio je od 1992. do 1999. godine na čelu administracije socijalnog osiguranja. Za njegovog vakta ta institucija uspjela je proćerdati (čitaj: pronevjeriti) pet milijardi dolara, a da zdravstvo učini neefikasnijim od zemalja trećeg (ili bolje rečeno četvrtog) svijeta. Te su se pare slile u privatne firme koje su poslovale sa socijalnim osiguranjem i u džepove onih koji su im to (bez tendera) omogućavale. Kao ilustracija brutalne pljačke države primjer je to da je država plaćala dvije i po hiljade dolara za jedan koronarni stent čija je tržišna vrijednost u to doba iznosila dvadeset pet dolara.

Korupcija je bila istraživana i u njen radarski snop ušao je i Kılıçdaroğlu, ali je zbog opće amnestije decembra 2000. godine, poznate po imenu žene tadašnjeg premijera Ecevita, Rahşan, vuk pojeo magarca. Činjenica da je Kemal Kılıçdaroğlu zloupotrijebio sistem i 1997. godine prijavio svog četrnaestogodišnjeg sina kao zaposlenog, a 2008. godine i desetomjesečno unuče, govori o moralu i njegovom shvatanju države kao “Alajbegove slame”. Suočen s tim, kao poslanik parlamenta, odgovorio je u stilu kvalitetnog telefona: “Etički to nije ispravno, ali to ne može meni oduzeti pravo da volim svoje unuče.” Dugogodišnji gradonačelnik Ankare Melih Gökçek godinama tvrdi da je Kılıçdaroğluova vila s bazenom u Ankari “zarađena” na poslu sa stentovima, a Kılıçdaroğlu vješto izbjegava pitanja koja mu se s tim u vezi postavljaju, ali ne tuži Gökçeka.

Dobro, strani izvještači nisu obavezni znati podvige ovog “moralnog giganta” iz “pređašnjeg života”. Međutim, za ovih su sedam godina mogli uočiti da “turski Gandhi” izlazi često ne samo iz okvira političke korektnosti nego i bazične pristojnosti. Vrlo grube psovke, kakve se ne mogu čuti od političara nijedne druge partije, redovni su dio njegovog vokabulara. Nekonzistentnost njegove politike, diktatura unutar stranke i patološko laganje također su suviše očigledni da bi bilo ko ozbiljan, bez da prasne u smijeh, mogao uporediti lidera “marša za pravdu” s Gandhijem.

NEGACIJA PRAVDE I DEMOKRATIJE

E sad… marš. Inicijalna kapisla marša NEPRAVOSNAŽNA je presuda Enisu Berberoğluu, CHP poslaniku, osuđenom na dvadeset pet godina zatvora zbog odavanja državnih tajni i špijunaže. No, krenimo od početka.

Četrnaestog januara 2014. godine FETÖ operativci u žandarmeriji i pravosuđu su u akciji – koja je sama po sebi bila povreda rada državne sigurnosti i hijerarhije bez presedana – presreli kamione Turske obavještajne službe (MIT) natovarene (tajno, naravno) naoružanjem za Turkmene u sastavu Slobodne sirijske armije (FSA). Uz prisustvo gülenističkih novinara, FETÖ žandari su pod prijetnjom oružjem natjerali agente MIT-a da otključaju teret na kamionima kako bi bio snimljen. Operacija je bila dio šire propagandne akcije FETÖ medija, koja je trebala biti “krunski dokaz” o saradnji Turske s ISIS-om.

RTÜK, regulatorno tijelo države za TV i radio, stavio je embargo na vizualno, audio i pisano izvještavanje o ovom događaju. No, nešto od skandala već je bilo procurilo u medije, da bi poslije godinu ipak palo u zaborav. Mjesec prije parlamentarnih izbora, 6. maja 2015. godine, glavni urednik dnevnika Cumhuriyet, Can Dundar, objavljuje sporni video na web-stranici, a fotografije u papirnatom izdanju. U propratnom tekstu suzdržao se od tvrdnje da je oružje bilo namijenjeno ISIS-u, ali na društvenim mrežama bio se baš raspištoljio s tim tvrdnjama.

Godinu poslije, Dundar biva osuđen na pet godina i deset mjeseci zatvora zbog odavanja državne tajne. Međutim, uspijeva pobjeći u Njemačku, gdje je promptno dobio državljanstvo i napisao knjigu. U knjizi, za razliku od onoga na društvenim mrežama, eksplicitno iznosi da nema dokaza da je oružje išlo ISIS-u. Međutim, u istoj knjizi ukazuje na izvor videa i fotografija – “ljevičarski član parlamenta”. To nas dovodi do Enisa Berberoğlua, istrage, suđenje i presude.

Krivično djelo špijunaže i odavanja državnih tajni u svim zemljama nosi teške kazne, a ondje gdje je takvo što zakonom propisano i smrtnu kaznu ili doživotnu robiju. Sud je smanjio Berberoğluovu kaznu na dvadeset pet godina. S obzirom na željene posljedice cijele FETÖ ujdurme – da se Turska proglasi parijom i izolira u međunarodnim odnosima – ta se kazna može smatrati i blagom.

No, ono što je najvažnije imati na umu glede marša “za pravdu” jeste da presuda još nije pravosnažna, pa je marš teško vidjeti drugačije nego kao pritisak na pravosuđe. A u suštini je riječ o provokaciji. Provokacija, mora se priznati, skoro savršenim konceptom za manipulaciju percepcije neupućenih. Jer ko bi mogao biti protiv “pravde”?

Još od aprilskog referenduma CHP želi izvesti kritičnu masu na ulicu. Poziv svojoj partijskoj omladini da organizira velike demonstracije nije donio željene rezultate – bilo je to suviše providno, pogotovo onaj dio o hinjenju nestranačja, koji se ponavlja i ovom novom prilikom. Sada lutkari računaju, ili bolje reći nadaju se, da će postepenim pumpanjem i pro-CHP talambasanjima u medijima tokom marša od Ankare do Istanbula moći skupiti dovoljan broj za nešto što bi se moglo nazvati “Gezi protesti 2.0”. Naravno, ne na samom maršu. Nisu baš mnogi toliko usijane glave da hodaju tih patetičnih pet kilometara dnevno po ovoj žegi, nego na završnoj tački – Maltepeu – dijelu Istanbula u kojem se nalazi zatvor u kojem sjedi Berberoğlu. Brojke su hodača smiješne, jedva u stotinama, sada, u trećoj nedjelji, ali to se ne može zaključiti iz opozicione štampe koja sve predstavlja kao marš miliona.

Kao i u slučaju “ne” kampanje na referendumu, marš je dobio podršku svih domaćih terorističkih organizacija, prije svih PKK-a, dok predstavnici DHKP/C-a i učestvuju u njemu sve pjevajući svoje (borbene) pjesme. Nije provokacija?

Šta reći o ženi s maramom na glavi koja je pozdravila marš i održala tiradu o “pravdi” za svog sina koji eto sjedi u zatvoru “samo” zato što je imao instaliran “ByLock” na telefonu (kriptovani program za komunikaciju kojim su komunicirali isključivo pripadnici FETÖ) i koja je iz sve snage pozivala da svi mladi izađu na ulice?

Bila je to opasna i višeslojna provokacija i to, kako se ubrzo saznalo, u režiji samog CHP-a. Ispostavilo se da je Şenay Günaydın, gospođa o kojoj je riječ, kadar CHP-a u istanbulskoj općini Ataşehir, a da joj sin srednjoškolac i da nije uhapšen. Naravno, svi su se odmah sjetili videa objavljenog tokom Gezi protesta u kojem je žena s maramom na glavi ispsovala Erdoğana i tražila njegovu ostavku predstavivši se kao vrlo pobožna supruga nekog muftije. Nedugo potom otkrilo se da je to bila “samo” CHP-ova provokacija.

Međutim, ova nova manipulacija, srećom brzo otkrivena, skida masku s “marša za pravdu” i govori šta taj marš zapravo jeste – zahtjev za “pravdu” za FETÖ. S tajmingom da vrhunac cirkusa padne na nedjelju kada se obilježava godišnjica gülenističkog krvavog pira od 15. jula, uz sve (politički korektne) pokušaje da se on razumije kao demokratsko pravo na protest, marš predstavlja blatantnu zloupotrebu tog prava s ciljem koji nema veze ni s pravdom ni s demokratijom. Zapravo, cilj je negacija i jednog i drugog.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!