Marš na Drinu: Srbija u miru želi ostvariti svoje ratne snove

Sela Međuriječje, Mioče, Mokronoge i Ustibar, koja pripadaju Bosni i Hercegovini, odnosno sve što se nalazi na lijevoj obali Lima, trebala bi pripasti Srbiji, dok sela koja se nalaze na desnoj obali Lima, Sjeverin i Živinice, koji su sada u Srbiji, trebaju pripasti Bosni i Hercegovini. Uz to, dio naše zemlje kroz koji prolazi pruga Beograd – Bar također bi trebao pripasti Srbiji. U ovim selima živi oko 2.000 stanovnika. O ideji razmjene teritorija s njima još niko od zvaničnika dviju zemalja nije razgovarao

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kada u općini Rudo iz Bosne i Hercegovine prelazite u Srbiju, ne trebaju vam dokumenti jer na nekim dijelovima uopće nema graničnih prijelaza. Mještani nas obavještavaju da je granica “gore kod benzinske pumpe”, odmah poslije mosta preko Lima.

Selo Sjeverin nalazi se u Srbiji, na desnoj obali rijeke, ali ni po čemu ne možete primijetiti da se nalazi u drugoj državi, granica je samo zamišljena linija bez ikakvih obilježja. Nije to samo slučaj u Sjeverinu, slično je i u selu Živinice. S druge strane, brojna su bosanska sela koja okružuje Srbija, ima sela posred kojih prolazi granica, pa je pola sela u Srbiji, a pola u Bosni i Hercegovini. A ima, kažu mještani, slučajeva da ljudi iz Priboja, da bi došli do svojih imanja u Srbiji, moraju tri puta prelaziti granicu.

O granici na ovom području trebalo bi razgovarati tokom skorašnje posjete članova Predsjedništva BiH predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, koji je nedavno izjavio da će do sastanka biti pripremljeni prijedlozi o utvrđivanju granice između dviju država. Jedan od prijedloga jeste razmjena teritorija u općini Rudo. Sela Međuriječje, Mioče, Mokronoge i Ustibar, koja sada pripadaju Bosni i Hercegovini, odnosno sve što se nalazi na lijevoj obali Lima, trebala bi pripasti Srbiji, dok sela koja se nalaze na desnoj obali Lima, Sjeverin i Živinice, koji su sada u Srbiji, trebaju pripasti Bosni i Hercegovini. Uz to, dio naše zemlje kroz koji prolazi pruga Beograd – Bar također bi trebao pripasti Srbiji. Međutim, u ovim selima živi oko 2.000 stanovnika, a o ideji razmjene teritorija s njima još niko od zvaničnika dviju zemalja nije razgovarao.

STRUJA IZ SRBIJE, TELEFON IZ BOSNE I HERCEGOVINE

Tomo Ivanović mještanin je sela Sjeverin u Srbiji. O ideji razmjene teritorija kaže kratko i jasno: “Ja bih da ostane po starome, da ostanemo u Srbiji. Ovaj deo je uvučen i tako je vekovima.” Objašnjava da sve svoje potrebe ostvaruju u Srbiji, odnosno u Priboju. Za vrijeme Jugoslavije struju i telefon plaćali su u Bosni i Hercegovini, a sada samo telefon. Ljudi iz ovog kraja bili su uglavnom zaposleni u fabrici u Priboju, dok je radio FAP (Fabrika automobila Priboj), a sada se, kako ova fabrika više ne radi, bave poljoprivredom, stočarstvom, najčešće uzgajaju maline.

“Zamena teritorije, po meni, jeste nerealna, to je trebalo davno da se menja, sada su se mnoge stvari rešile, nesmetan je prolaz građana, niko nema nikakve probleme. Evropa se ujedinjuje, svi težimo ka Evropi, da se izbrišu granice, a sada bismo da ovde prekrajamo granice. To su, po meni, gluposti. Od građana Sjeverina i Živinica sigurno niko neće da pređe u Bosnu, a Bosanci kao Bosanci, više vole Srbiju nego Bosnu. Sigurno 70 posto građana Rudog ima državljanstvo Srbije, dolaze ovde na glasanje. Rudo kao Rudo je selo, imaju jednu banku, hoćeš da kupiš cipele, ne možeš naći cipele, svi smo vezani za Priboj. Pre ćeš neke stvari kupiti ovde u Sjeverinu nego u Rudom. Ništa to ne rešava. Da je sad Rudo neko razvijeno mesto pa da vidiš neki boljitak, napredak, pa dobro. Moraju i građani da se nešto pitaju, ne može s nama tako da nas se pretrpava čas u jedan, čas u drugi koš. Ja nisam tražio državljanstvo Bosne, to što rade s tim dvojnim državljanstvima za mene je licemerstvo – ima dve lične karte, dve privilegije koristi, kako mu odgovara, a ni jednoj državi ne služi kako treba. Tu sam gde sam, mada mi imamo zemlju u Bosni, jer potičemo iz Rudog, pradeda je došao ovde. Nemamo problema s korištenjem zemlje, nije to sad ni neka poljoprivreda da ima dosta nekih proizvoda pa da se ima nekih problema, to su livade, nešto beznačajno”, priča Ivan Ivanović.

Nekoliko kilometara dalje od Sjeverina, na drugoj obali Lima, smješteno je selo Ustibar. Na samom ulazu postavljen je granični prijelaz preko kojeg se ulazi u Srbiju, ali ako dolazite iz Sjeverina, dakle iz Srbije, onda nema graničnog prijelaza. Milosav Ćetković je osamdesetogodišnjak, kovač čija se mala radionica nalazi preko puta graničnog prijelaza. Priča da je rođen u Priboju, ali je kasnije doselio u Ustibar. Otac mu je bio kovač sedamdeset godina, a on se tim poslom bavi već 64 godine.

Zapamtio je, kaže, da su komisije dva puta dolazile u vezi s razgraničenjem, ali nešto nije “leglo”.

“Ja bih najvolio kad bi se to moglo uraditi a da valja. Meni svaka vlast odgovara ako radi kako valja. Treba da bude malo manje pljačke, da se ta zapošljenja pokušavaju. Ja imam četvero unučadi, troje završilo fakultet, posla nemaju. Sad ono jede samo sebe, a lopovi zapošljavaju nepismene. To je sad teško čistiti, uzelo je maha. Mi imamo ovdje blizu te granice koje su zamiješane, ovdje imaju tri sela po pola u Srbiji, po pola u Bosni, a to su mala sela s po dva’estak kuća. To se neće lako riješiti, al’ nek se radi, neko će imati koristi. Kad se ne radi, niko nema koristi”, kaže Milosav.

“Da vam iskreno kažem, u mene je muž radio u FAP-u, sin mi radio u FAP-u, mi što primamo, primamo gore, ja živim ovdje i samo nek je mirno. Imam kuću u Priboju, ali nikad nismo tamo živili, a sad je i renoviramo”, priča Milena Cerović.

MLADI SE NE VRAĆAJU

Kroz selo Mioče protječe Lim, pa je pola sela na lijevoj, a pola na desnoj obali. Na lijevoj obali, koja se sada nalazi u Bosni i Hercegovini, a trebala bi pripasti Srbiji, zatekli smo Zijada Hasečića. Rodio se u Mioču, 35 godina živio u Novom Travniku i sada se, prije svega zbog zdravlja, vratio u Mioče.

“Za život je isto, ništa ga neće olakšati jer je i ovaj dio Srbije mrtav, ne ulaže se ništa. To su politike, a narod k'o narod, bilo to Srbija, Priboj, ili Bosna i Hercegovina, Rudo, ovaj kraj je mrtav. Krvarilo se za ovu Bosnu, borilo se, sad da sjednu dva čovjeka i kažu: ovo tebi, ovo meni, nije pošteno”, kaže Hasečić.

Na drugoj strani rijeke, u dijelu Mioča koje ostaje u Bosni i Hercegovini, sreli smo Vladimira Ranitovića. Priča nam da je završio fakultet u Čačku i vratio se u Mioče, ali da posla nema. Mnogi mladi, kada odu na fakultet, više se ne vraćaju. Svejedno je, kaže, bili u Bosni ili u Srbiji, svi su ionako vezani za Priboj. U Priboju kupuju, mladi izlaze u Priboj, stariji su, dok je FAP radio, bili zaposleni u ovoj fabrici, svi imaju dvojne dokumente, tako da se ništa ne bi promijenilo, osim što bi bio dodatni trošak da se zamijene dokumenti.

Edin Kučuk, potpredsjednik Državne komisije za granicu BiH, kaže da se ove stvari ne mogu riješiti tako brzo. Činjenica je da još nije osnovana komisija u Srbiji koja će se baviti pitanjem granice i da se na to čeka još od 2004. godine. Nema govora o razmjeni teritorije dok se ne zaključi sporazum o granici. Zahtjev Srbije za razmjenu teritorije u Rudom te pojasu oko hidrocentrala Bajina Bašta i Zvornik 1 samo su želje Srbije, a šta će se desiti tokom pregovora, vidjet ćemo. U svakom slučaju, Vijeće ministara BiH i Parlamentarna skupština dat će Komisiji upute za pregovore kako bi ona mogla napraviti platformu za pregovore.

U Rudom, kako kaže Kučuk, ima stvari o kojima bi se moglo razgovarati, postoje opravdani zahtjevi za razmjenu teritorije, ali to ne mora značiti i da će doći do razmjene, moguće je da se sve riješi i na drugačiji način. Što se tiče pruge, načelnik Opštine Rudo istakao je u razgovoru s predstavnicima Komisije da on ne podržava razmjenu, nego je za pronalaženje načina da se stanica Štrpci, koja je na pruzi Beograd – Bar, stavi u funkciju kako bi i Bosna i Hercegovina od nje imala koristi.

NAKNADE SE MORAJU PLATITI

Što se tiče hidroelektrana, e tu su problemi mnogo veći. Prema dokumentima koje posjeduje Elektroprivreda BiH, hidroelektrane je gradila Srbija svojim novcem, pa tako ona ima i vlasništvo nad tim objektima. S druge strane, Srbija je dužna plaćati naknadu za potopljeno zemljište, a godinama je ne plaća. Općine zahvaćene ovim akumulacijama jesu Zvornik, Višegrad, Rogatica i Srebrenica. Prema posljednjim procjenama, dug Srbije prema ovim lokalnim zajednicama narastao je od 1992. godine na više od 200 miliona maraka.

Zvornik bi na osnovu neisplaćene odštete trebao dobiti 93 miliona KM, Višegrad 52,5 miliona KM, Srebrenica 38 miliona KM, a Rogatica 18 miliona KM.

Zahtjev Srbije za razmjenom teritorije u dijelu koji se odnosi na područje hidroelektrana nije realan. To podrazumijeva da Srbija dobije priobalni pojas oko hidroelektrana koji je teritorija Bosne i Hercegovine. Pravilo je da granica ide sredinom rijeke, a argument Srbije jeste da ne može ići sredinom hidrocentrale jer se hidrocentrala ne može dijeliti na dva dijela. Niko ne spori vlasništvo Srbije nad hidroelektranama, ali razmjena teritorije ovdje ne dolazi u obzir.

Dva su za to razloga. Jedan je politički, drugi je u novcu. Razmjenom teritorija, Srbija bi ostvarila vjekovni san da granicu pomjeri na ovu stranu Drine, da ono što nije uspjela ratom, ostvari u miru. Istovremeno, razmjenom teritorija prestala bi obaveza plaćanja naknada za potopljeno zemljište, pa bi time i dugovi bili zaboravljeni. Vjerovatno je to i razlog zašto Srbija nikada nije željela aktivno raditi na rješavanju pitanja naknada. Kučuk zaključuje da će Komisija insistirati na tome da se pitanje naknada za potopljeno zemljište riješi. Tek kada se to završi, može se nastaviti razgovarati o granici.

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

Stanoviti Jelica, Nikola i Ranko bili su pripadnici srpske agresorske vojske, ali i partneri i vezni kontakti Fahrudina Radončića i njegove kriminalno-švercerske i ratnoprofiterske družine za vrijeme odbrane Republike BiH od agresije. Oni su za vrijeme opsade Sarajeva zarađivali na preprodaji robe pod izlikom da nabavljaju humanitarnu pomoć za bolnicu. To možemo zaključiti po dokumentu kojega je sačinila tadašnja Služba državne bezbednosti RBiH u operativnoj akciji za više osoba prema osnovanoj sumnji da provode kriminalnu djelatnost i da su u vezi sa osobama na neprijateljskoj strani, a glavna ličnost i naredbodavac u tom lancu je bio „novinar“ Fahrudin Radončić. U svakom slučaju bilo je riječ o „velikoj lovi“ kako tvrdi sam Radončić u transkriptu razgovora. O kolikoj nepravdi i profiterstvu je bilo riječ, pažljivo pročitajte i sami zaključite:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • putopisac.com 14.11.2017.

    putopisac.com

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!