MAMUZANJE MRTVE KOBILE

Sjedi jahač na svojoj bedeviji kao da je izložak u Zemaljskom muzeju. Sve je više nalik tom asocijativnom deliji. Vidi se ponos na njegovom licu. A vidi se i ponos majstora koji ga je načinio. Naravno, tu je i ponos donatora koji je za ovo jedinstveno čudo odvojio dio svoga mučno zarađenog novca

Gotovo da se tu nema što reći. Slika je jasna. Možda samo treba dodati da je to vrlo uobičajena sportska vještina u ovom dijelu svijeta. I neosporno jako omiljena.

Darmar Harbijaš (kunem se da mu je to zaista ime) izišao je da malo prošeta. To nekad ugledno prezime vodilo ga je na određeno mjesto.

Uobičajen dan. Ništa u njemu nije govorilo da bi se moglo nešto neobično dogoditi.

Popeo se na brdo da pogleda malo odozgo šta ljudi čine, kako mile ili žure – i jedno i drugo jednako je zanimljivo. Kad je došao na brdo, ugleda neko kamenje koje je tu bilo tako zgodno postavljeno kao da ga je neko oblikovao.

Nevjerovatno. Izgledalo je kao golema kobila koja je tu pala i tako ostala. Okamenila se. Istinska kamena bedevija. Sivoplava kao nebo iznad grada.

Nije se dugo premišljao.

Zasjeo je u sedlo koje je neko očito odavno odnio. Međutim, mjesto na leđima bedevije bilo je posve prirodno oblikovano za svoga jahača.

Sjedi on tako i gleda šta se dolje događa s ljudima.

Činjenica da je na konju daje mu posebnu važnost.

Čibuk ima, jedino mu nedostaje sablja.

Sablja i koplje. Vremena su se promijenila, ni puška ne bi bila naodmet. Možda bi mogao i zeca uloviti?

Na svoje čuđenje, primijeti da je i čalma tu.

Kao da je pošao nepozvan na Berlinski kongres isti onaj s reprodukcije poznate slike. Neka ga negdje tamo.

I kako zasjeo, tako i ostao. Sve mu se kroz glavu došaptavaju bivši razgovori, razgovori u kojima je sudbina zemlje i svega na njoj, ali čini mu se da tek sad razumije šta je ustvari u tim razgovorima prošaptavalo i obećavalo. “Ugledna ste porodica. Ništa vaše nije zaboravljeno. Sve će vam biti vraćeno. Podići ćete se kao nekad.”

To je stvarno bilo primamljivo.

Kazao mu je i ko se toga sjetio. Neko iz okoline. Poznato ime. Svjetski čovjek, očito: ima narod i ima ko vlada narodom. A on to zna. “Čitav svijet tako je uređen. I ovaj naš dio svijeta, naravno.” “A zar to nije povratak na staro? Nekadašnje gazdovanje?”, usudio se da kaže svoje mišljenje. “Nije tvoje da misliš o tom. Nova su vremena. Sve će biti u duhu novog vremena… Kako i jeste. Tvoje je samo da činiš što ti se kaže.”

Ništa na to nije mogao odgovoriti. Njegova je porodica zaista nekad bila poznata. Pjesme su o njoj pjevane. I danas se u knjigama mogu pročitati. Da, knjigama. Knjige su prašne. Malo ih ko čita.

Ali uglednom čovjeku svijetlilo je oko. Činilo se da vjeruje u sve ono što je kazao. I Harbijašu se to učinilo dovoljno, te je činio što su od njega tražili.

Ugledni čovjek danas je jedan od najbogatijih u zemlji. A porodica, izvan same sebe, i nije bila nešto poznata. Ni blizu kao Harbijašova. A Darmar, posljednji od čuvenih Harbijaša – jadni siromašak na kamenoj bedeviji. Što je branio ono što ostalo – njegova stvar. Urušava se sad stara kuća, urušava se on.

Podiže se i bedevija da vidi šta se događa u čaršiji.

Nikakvo čudo. A ni Darmar se nije iznenadio.

Dolje je vladala neka uznemirenost. Tiha uznemirenost, ali se prenosila kao glasovi u starim telefonskim žicama i u novim, nevidljivim koje se igraju po čitavome svijetu.

Ništa ovdje nema, pomisli on, valja ići u Evropu.

I on sjedi na svojoj bedeviji, a ispred njega se širi prostor po kojem je nekad bježala junica poznatog imena Evropa.

Tako je to bilo.

A ubuduće će sve biti drukčije.

Potrebno je samo pokrenuti bedeviju i ujahati u taj svijet.

Bedevija, doduše, ne pokazuje znakove da je horna za taj juriš, ali zato odlučni konjanik ima oštre ostruge i pomoći će joj da se prene i skoči. Smrznuo se na ovom brdu ili krenuo na Sjever, čini mu se isto.

Sjedi jahač na svojoj bedeviji kao da je izložak u Zemaljskom muzeju. Sve je više nalik tom asocijativnom deliji. Vidi se ponos na njegovom licu. A vidi se i ponos majstora koji ga je načinio. Naravno, tu je i ponos donatora koji je za ovo jedinstveno čudo odvojio dio svoga mučno zarađenog novca.

Ne vidi se više daska, niti odjeća koja je prevučena preko njegova drvna tijela. Obrazi su mu rumeni, od uzbuđenja valjda.

I dok uživamo u toj klasičnoj slici, dodajmo joj sve moguće nastavke kako bismo svoje iščekivanje učinili što potpunijim.

Neko ga zapita u prolazu:

– Gdje si ti to krenuo, Darmare Harbijašu?

Toliko se iznenadio da nije znao šta bi odgovorio. A onda povika:

– U Evropu! Zar se to ne vidi?!

Međutim, prolaznik je nestao. Nikog više nije vidio s kim bi se mogao smisaono posvaditi.

Malo mu je hladno, počinje snijeg, i on se lagahno preobražava u bijelu nepotkupljivu leguru, tako da je jedva vidljiv.

Ko bi ga i primijetio pred Muzejom koji je čas zatvoren, čas otvoren, jer se minderguze, minderpuze iliti foteljski krzneni ljubimci, ne mogu oko toga dogovoriti. Kako to može biti državna institucija kad države i nema? Tu su samo zamišljeni narodi. I svako je uvijek zamišljao svoju državu. Sve dok Rimljani nisu otišli. I oni drugi. I oni iza njih. Jedino seoski starješina uvijek ostaje. Inače, zna se kako se dijeli: ko jami – jami.

Zato je sad Darmar Harbijaš potpuno nevidljiv.

Iako misli svoje misli.

A bedevija i tako spava.

I odjaha Darmar Harbijaš u Evropu.

Na neku smotru narodnog odijevanja i običaja valjda. Sa svime na sebi i u sebi što je za tu priliku uobičajeno. Osim što je gladan, ali niko nije savršen.

Prethodni članak

Dok ležah na samrti

Sljedeći članak

Srbinski jezik

PROČITAJTE I...

Može biti znači da onaj koji odgovara možda i zna odgovor na pitanje, ali ga ne želi ili ne smije izgovoriti; može biti može također značiti da onaj koji odgovara ne zna odgovor, ali ne želi to priznati

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!