MALI MUSTAFA NA VELIKOJ DEVI

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice

Nikad neću zaboraviti noć kad sam došao u Kairo.

Načičkani na sjedištima u velikoj ptici, gledali smo kako ona bira mjesto na koje će sletjeti.

Velika ogrlica gorjela je u tmini i bivala sve jasnija što smo se više približavali.

Smaragd.

Safir.

Rubin.

Koje li je mjesto izabrano za nas?!

Ni dan danas nisam više u to siguran.

Osim da je počinjao ramazan.

Karim Ramadan.

Karim Ramadan.

 

Mnogo godina kasnije, kad je bilo izvjesno da će faraon biti uhapšen, stajao sam ponovno u Gizi, sâm, ispred velike piramide i spremao se da ponovno uđem u njenu nutrinu.

Posjetilaca gotovo da i nije bilo.

Tad je ispred mene izronila deva i neki čovječuljak na njoj koji se činio kao radoznali namjernik.

Nisam mogao vjerovati.

Odjeven kao beduin, na devi je sjedio dječak, jedva nešto stariji od mog sina koji se igrao u Sarajevu.

Lice mu je bilo ozbiljno, gotovo umorno. Samo za trenutak.

Tad ga je obasjao čudan osmijeh kojim mi je poklonio najveću moguću pažnju.

Pokušavao mi je pokloniti skarabeja kako bi mi prodao neku drugu uspomenu na ovaj trenutak.

– Kako se zoveš? – pitao me na jeziku koji smo vrlo brzo uobličili.

– Zovem se Irfan, iz Bosne sam, a ti?

– Mustafa. Mustafa pozdravlja svog prijatelja iz Bosne i poklanja mu ovo.

Njegova deva kleknu na prednje noge i on mi pruži dva plava skarabeja, isklesana u neobičnom kamenu nalik na žad.

Bijaše to zaista neobično.

Ko zna koliko je takvih skarabeja živjelo u njegovim džepovima i u ovim kućama što okružuju piramide.

Balegara.

Govnovalja.

Kotrljana.

Okamenjenih.

Čiji znak u hijeroglifima znači – život.

Princip trgovine još nije bio ni na pomolu, a već je uradio svoje.

 

Svim je jezicima moguće govoriti u pustinji. Naročito ako se to događa ispred Sfinge.

Najednom, vidim, on liči na Malog Muka, kojeg je nekad davno napisao mladi njemački romantičar Wilhelm Hauff inspiriran pričama iz 1001. noći.

Koliko Bosna u njegovom oku sadrži prizora iz moje Bosne? Možda baš onoliko koliko se Egipat kojeg upoznajem može smjestiti u njegovu sliku Egipta.

Šator na rubu Nila, a na njemu golubica, pomislih.

Smiješak preplavi Mustafino lice. Ispričali su ti to, govorilo je lice.

Noć prije toga, sjedili smo u “Mahfuzu”, pili sok od hibiskusa i slušali zvuke starih instrumenata.

Nekad je tu često sjedio Nagib Mahfuz, što je i iz imena svratišta posve jasno.

Lica posjetilaca nastojala su ličiti na lica iz njegovih romana.

Nijedno od njih nisam prepoznao.

 

Mali Mustafa me gledao sa zanimanjem.

Dječak sa očima Mustafe iz veličanstvene poeme Profet Halila Džubrana.

Njegov se pogled igrao s mojim.

Kao da je svega svjestan.

 

– Jesi li čitao Huseina Tahu? – skoro ga zapitah.

Na njegovom licu nije bilo odgovora.

Teufika al Hakima? Jusufa Idrisa?

Zašto bih?, odgovarao je njegov smiješak.

 

Lakše će kamila proći kroz ušicu igle…

(Neobična, nadrealistička slika plod je, naravno, pogreške u prijevodu – riječ je o kamiljem koncu).

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje.

Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj.

Gledao je upitno.

– Za skarabeje – rekoh.

Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac.

 

Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi

Dječak.

I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice.

 

Gledao sam kroz prozor potom svjetla Kaira.

Oživljavala su i pomjerala se kao raznobojni skarabeji podsjećajući me na trenutke dok sam koračao tim nevidljivim sokacima.

Karim povratak.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Pomirenje s prošlošću na kritički je način ključno da bi se izbjegla dva ekstrema: historijska nostalgija i kolektivna amnezija. Ovo je trud uložen da bi se razumjela dostignuća i padovi iz prošlosti, da bismo mogli izvući lekcije iz našeg prebogatog naslijeđa, zbog sadašnjosti i budućnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!