Mali heroji iz prve ratne škole u Sarajevu

Da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini narod ponosno nastavljao svoj život, govorili su mnogi, pa odatle i fotografije modno dotjeranih Bosanki i Hercegovki, sjećanja na predstave ratnog teatra, i slično. Jedan od takvih primjera jeste i prva ratna škola u Sarajevu, škola koju je u to vrijeme posjetio i tadašnji predsjednik Alija Izetbegović

Svi koji su osjetili barem jedan dan života u ratu znaju tačno o kakvim teškim životnim pričama može biti riječ. Međutim, narod je Bosne i Hercegovine u tom periodu pokazao ogromnu borbenost i volju da nastavi normalan život. Koliko je to bilo moguće, govori i činjenica da su, uprkos stalnom granatiranju, djeca u ratu nastavljala svaki dan ići u školu. Doduše, ta ratna škola razlikovala se po mnogo čemu, a najbolja sjećanja ima učiteljica Nadžida Šukalo Kika, koja je ujedno i zaslužna za svako naučeno slovo, broj ili pjesmicu iz tih dana.

Učiteljica Kika, kako su je učenici zvali, dok gleda fotografije iz tog vremena, koje pažljivo čuva u svom arhivu, spominje da je, za početak rada prve ratne škole, veliku zaslugu imala cijenjena pedagoška savjetnica Hajrija Jahić Šahsa. U oktobru je 1992. godine ratna škola nazvana Alija i Dino počela s radom, s formiranim odjeljenjem od ukupno 32 učenika, i to 9 učenika prvog razreda, 9 drugog, 11 trećeg i 3 učenika četvrtog razreda.

“Najmlađa vojska ovog grada pošla je u prvu ratnu školu, kakav entuzijazam malih-velikih heroja rata. Nikada, dok sam živa, neću zaboraviti prvo okupljanje, dječiju radost, živost i urednost, jer nije bilo struje, vode, toplih kuća. Prvi dan škole bio je pun radosti, sreće i dječijeg smijeha kao da nije ni bio rat, kao da ne padaju granate, ne pucaju snajperi…”, prisjeća se učiteljica Kika i dodaje da su u cijeloj priči roditelji pokazali ogromnu svijest i želju da šalju svoju djecu u školu, rizikujući i svoje i njihove živote svaki dan.

“Čudo, nevjerovatno, u večernjim dnevnicima rubrika o nedolasku na nastavu ostala je neispunjena, jer jednostavno nije bilo izostanaka, što potvrđuje entuzijazam roditelja i djece”, priča Šukalo.

Škola Alija i Dino nalazila se u Općini Stari Grad. Naziv je dobila prema borcima Aliji Miladinu i Dini Magodi, koji su svoje mlade živote dali za slobodu Bosne i Hercegovine. U školu su išli učenici koji su stanovali u dvjema najbližim ulicama. Nakon ove škole, na području grada organiziran je niz ratnih škola. Jedna od njih bila je i u Općini Centar, gdje je također učiteljica Kika bila zadužena za rad. U tim danima, kada je bilo opasno izaći iz kuće, mnogima je bilo neshvatljivo da neko ima hrabrosti održavati nastavu u dvjema različitim općinama, ali, kako kaže, ljubav prema djeci bila je jača od bilo kakvog straha. U toj borbi najveći oslonac pronalazila je u vjeri, i sve što je ostvareno tih dana kaže da je bilo uz Božiju pomoć.

“Svaki radni dan bio je igra sa smrću. Odlazak na nastavu i povratak, kako moj tako i dječiji, bio je kombinacija trčanja, koračanja, sklanjanja u haustore, skloništa, uz zavijanje sirena i bliskih susreta s granatama i snajperima”, pojašnjava Šukalo. U ratnoj školi Alija i Dino zajedno s djecom provela je 117 radnih dana, a samo je jedan bio bez nastave.

Zbog sigurnosnih je razloga nastava svaki dan počinjala u različitom periodu, jedan dan u 8 sati, drugi u 9, treći u 10 sati, i tako su dani prolazili varajući snajperiste na Trebeviću. Jer, kako kaže, s Trebevića se vrlo lahko vidjela škola i školski put kojim su i djeca i učiteljica prolazili. Sredinom decembra, tačnije 18.12.1992. godine u 8:15 sati, granata je pogodila školu, ali, na svu sreću, u to vrijeme djeca nisu bila u školi. Na spomen tog dana glas učiteljice počinje drhtati. Držeći jednu od učeničkih sveski iz tih dana kaže da su “djeca, čim se prašina slegla i čim je sve bilo očišćeno, dotrčala do škole da pokažu šta su prethodni dan napisali i naučili”. Nisu imali namjeru stati s nastavom, pa je tako Šukalo zajedno s roditeljima očistila školu i pripremila je za nastavak rada.

“Kada smo tek krenuli sa školom, donijela sam iz kuće svoje zavjese i postavila ih u učionicu. Kada sam vidjela kako to sve izgleda, rekla sam: ‘E, bit će sada još ljepša’. Ta je škola ujedno bila naša borba u tom ratu”, kaže Šukalo.

Pokazujući dokumente iz tih dana sjeća se komentara novinara Maje Dizdara, koji je napisao “da je to škola da ti pamet stane: na frontu a funkcioniše po gotovo svim mirnodobskim uslovima.”

S obzirom da u to vrijeme nije bilo školskih knjiga, napominje da su uz veliku pomoć tadašnje Mjesne zajednice Bistrik prikupili sredstva za rad, kao što su tabla, razredna slovarica, slike za kulturu izražavanja, pisaća mašina, te krede u boji i neznatan broj starih knjiga, a veliku podršku pružili su i Ediba Toperić i Hamza Dobrača. Osim toga, lično se trudila da unutrašnjost učionice sredi tako da djeca ne osjete rat. “Nisam mogla spriječiti da čuju zvuk granate, ali sam mogla makar vizualno pomoći da ne osjete rat, zato sam pokušala zidove učionice uljepšati raznim radovima”. Uz veliku ljubav prema malim herojima, kako naziva svoje tadašnje učenike, svaki je dan pripremala nastavni program, gdje je kopirala razne potrebne stvari iz knjiga ili ručno prepisivala i donosila na nastavu. Držeći u ruci jedan učenički dnevnik objašnjava kako je na početku rada svakom djetetu podijelila prazan fascikl, a da su djeca na kraju nastavne godine imala debeo nastavni dnevnik, pun znanja. “Svako je dijete dalo naziv svom dnevniku pa smo tako imali Ljiljan, Zvončić, Prozor u svijet, Naši ratni pokušaji i slične nazive dnevnika”, kaže Šukalo. Uz sve ovo, također su imali i čas fizičkog i zdravstvenog obrazovanja, koje se znatno razlikovalo od današnjeg časa fizičkog.

“Na tom sam času ja djecu učila kako da trče cik-cak, jer smo bili otvorena meta snajperistima s Trebevića, zatim uzimanje zaklona, provlačenje ispod klupa i trčanje u sklonište u slučaju da, ne do Bog, padne granata“, ističe učiteljica i govori da su sva djeca savladala vještinu “provlačenja ispod klupa” tako da “leđima ne dotaknu klupu, a rukama pod”. Nakon završenog radnog dana, svi su skupa pospremali učionicu, da bi bila čista i za sljedeći dan. To je, kako kaže, i odgojni dio nastave, koji je isto bitan kao i obrazovni.

Svaki dan, početak rada nastave, djeca su obilježavala ustajanjem na noge, s desnom rukom podignutom u znak pozdrav domovini, a zatim su pjevali pjesmu Ja sin sam tvoj. Biti dijete u ratu, gdje geleri granata postaju igračke, nije bilo lahko, ali uz veliki trud i želju učiteljice Kike, kroz nastavu u ovoj školi održavan je i dječiji duh, i nisu dozvoljavali da on bude ubijen. Međutim, nije bilo moguće zaboraviti u kakvom se vremenu ide u školu te su pored redovne nastave organizirane i razne posjete, kao što su posjeta tadašnjem Štabu vrhovne komande Armije RBiH, posjeta 1. brdskoj brigadi Armije BiH te posjeta svojim ranjenim vršnjacima u bolnici. Jedan od posebnih trenutaka u historiji ove škole jeste susret s prvim predsjednikom RBiH Alijom Izetbegovićem. Sve je počelo nakon što je Alija dobio nagradu Kralja Fejsala, pa su mu učenici zajedno s učiteljicom poslali pismo čestitke. Nedugo nakon toga dobili su odgovor iz Predsjedništva gdje im se obraća predsjednik Alija Izetbegović i obećava da će im doći u posjetu. Uz pomiješane osjećaje tuge i sreće, učiteljica Kika priča kako je riječima nemoguće prenijeti radost djece nakon tog pisma.

“To je bio jedan od najsretnijih dana tokom njihovog ratnog školovanja. Mi, kada smo slali pismo čestitke, nismo očekivali odgovor, jer smo znali koliko je tada rahmetli Alija bio zauzet. Ali eto, on je bio tako veliki čovjek da je pronalazio vrijeme za sve nas”, kaže Šukalo, i uz osmijeh dodaje da pismo nije bilo prazne ruke, već je osim pisma stigao i paket čokolada za djecu, što je bila prva čokolada u ratu koju su djeca okusila. Kroz priču djece zna da su te čokolade dugo čuvali i jeli kockicku po kockicu.

“Jednog mi je dana došao neki vojnik pred kuću i pozvao me. Istrčala sam sva u strahu, jer sam se odmah prepala da se nešto desilo mom bratu, što bi inače vojnik meni dolazio. Međutim, dao mi je jedno pismo za koje je rekao da niko ne smije znati. U pismu je pisalo da će rahmetli Alija sutra doći da nas posjeti.”

Dok uzbuđeno priča o toj posjeti kao da ponovo preživljava te dane, pokazuje nam spomenuta pisma. U pismu je rečeno da će posjeta trajati 15 minuta, pa je počela smišljati kako da na najljepši način dočekaju prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. Osmislila je kratki program gdje su djeca imala zadatak da na razne dječije načine pozdrave svog predsjednika. Ujedno, to je bio i dan kada su djeca trebala primiti knjižice pa je planirala da knjižice podijeli Alija. Na dan posjete, u školu su prvo ušli vojnici i predsjednikov sin Bakir, koji su provjerili okolinu škole, a zatim je ušao i predsjednik Alija.

“Zamislite kako u učionicu ulazi predsjednik jedne države kojeg na nogama pozdravljaju djeca s podignutom desnom rukom… Po pet sićušnih prstiju koji drhte od radosti. To je bio dan koji ću pamtiti do kraja života”, sa suzama u očima pojašnjava učiteljica Kika.

“To je bila prava slika Alije – predsjednik koji se sa svakim djetetom posebno pozdravlja, rukuje i svako dijete miluje po kosi”, riječi su kojima se učiteljica prisjeća tog dana. Posjeta koja je planirana na 15 minuta potrajala je duže od dva sata, što je bila dodatna sreća svih prisutnih. Dok su djeca izvodila pripremljeni program, Šukalo kaže da je Alija plakao toliko da su mu oči bile crvene. “On je jednostavno taj dan s nama bio i kao predsjednik, i kao čovjek, i kao dijete”, dodaje učiteljica. Osim što je podijelio knjižice djeci, svako je dijete darovao zlatnim ljiljančićem, a učiteljica Kika bila je odlikovana najvećim priznanjem, te je tako postala dobitnica Zlatnog Ljiljana.

Iako je sama imala veću zaslugu što je u takvo vrijeme, kada nije bio skoro niti jedan dan a da na grad nije pala granata, uopće postojala škola, učiteljica Kika posebno naglašava da su tu glavnu ulogu imali učenici i da su oni bili najveći borci. Međutim, sama činjenica da je većina njenih učenika danas uspješni doktori, inžinjeri, advokati, novinari, menadžeri, govori i o tome kako su kvalitetne obrazovne temelje imali.

PROČITAJTE I...

Uvod u historijsko vrijeme djelovanja gradonačelnika Mostara Mujage Komadine prvi je nastavak feljtona iz knjige književnika Ibrahima Kajana koja uskoro izlazi u izdavačkoj kući “Dobra knjiga”, Sarajevo. U više nastavaka koje feljtoniziramo u sedmičniku Stav pokušat ćemo, uranjanjem u dostupne dokumentarne izvore od kojih se neki prvi put objavljuju na našem jeziku, profilirati osebujnu osobu Mustafe Mujage Komadine, s ciljem da se odgovori na bitno pitanje što je bilo ključno u njegovom ukupnom djelovanju, po čemu je sudjelovao u historijskim kretanjima u razvoju Mostara, a i na razini Bosne i Hercegovine, posebice u profiliranju stavova poznatog “Džabićeva pokreta”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!