Mali heroji iz Konjević-Polja i Vrbanjaca o našoj državi Bosni i Hercegovini i našem bosanskom jeziku

Povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, sedmični časopis Stav već drugu godinu zaredom organizira dodjelu nagrade “25. novembar” za životno djelo iz oblasti književnosti. Ove godine u sklopu ceremonije dodjele nagrade “25. novembar” bit će uručena priznanja i učenicima iz Konjević-Polja i Vrbanjaca za najbolje literarne sastave o Bosni i Hercegovini i bosanskom jeziku. Sistematska diskriminacija učenika koji izučavaju nastavu po bosanskom planu i programu u Vrbanjcima i Konjević-Polju nije se negativno odrazila na njihov odnos prema domovini i vlastitom jeziku. Štaviše, iz njihovih radova izviru siluete malih heroja velikog srca, spremnih na beskompromisnu borbu za afirmaciju bosanskog jezika. Ovo su njihovi radovi koje su u Novoj Kasabi pripremili s profesoricom bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti Melisom Klačar te učiteljicom razredne nastave 2. i 4. razreda Semrom Zilić, a u Vrbanjcima s profesoricom bosanskog jezika i književnosti Amelom Tuzlić

Edukativni centar “Nova Kasaba” (učenici iz Konjević-Polja i okolnih mjesta)

Povratak u stvarnost

Došavši tog dana kući iz škole, ušao sam u sobu i stropoštao se na krevet. Taj dan u školi smo pričali o našoj državi, o jeziku. Pričali smo o njenoj historiji, nažalost punoj ratova. Razmišljao sam o tome kakva je naša država i zamišljao sam je kao bolju. Tako sam i zaspao.

Probudivši se, krenuo sam vani. Kad sam izašao, vidio sam da su sve kuće popravljene. Više nije bilo ruševina iz rata. To me je mnogo začudilo. Ljudi su poštovali pravila, nisu bacali smeće posvuda, održavali su sve čisto, lijepo i uredno. Predsjednik i ostala vlada su upravljali državom kako se to od njih i traži i očekuje. Naokolo Bosna je bila poznata kao najbolja država na Balkanu. Otišao sam u školu. U razredu su bila bošnjačka djeca, ali je bilo i učenika kršćanske vjere. Oni su pričali ekavicom. Za njih su nastavnici maternjeg jezika radili drugo gradivo. Tako je bilo pošteno. Na čas islamske vjeronauke nama je došao naš nastavnik, a njima nastavnik kršćanske vjere. Međusobno smo se družili bez obzira na religiju i naciju. Pri povratku, među mnogim novim renoviranim kućama, uočio sam jednu ruševinu. Iznad njenih vrata pisalo je “STVARNOST”. Pitao sam se šta bi to trebalo značiti. Dvorište te kuće bilo je puno smeća, kontejner je bio išaran. Tad sam iz te kuće čuo majčin glas. Bio je sve glasniji.

Otvorio sam oči i vidio da se nalazim na svom krevetu. Pogledao sam kroz prozor. Oko naše kuće bilo je mnogo ruševina. Uzeo sam smartphone da vidim ima li šta na Facebooku. Vidio sam mnogo naslova: Djeca iz Konjević-Polja žele svoj maternji jezik, Borba za jezik ne prestaje. Krenuo sam u školu. Na putu do škole sam vidio mnogo pobacanog smeća i išvrljanih znakova. Shvatio sam da sam opet u onoj staroj Bosni u kojoj vladaju tri predsjednika i koja je podijeljena na dva dijela. Ona lijepa država je bila samo san koji bih volio da mi se ostvari. Nadam se i osluškujem. Jednog dana bit će mnogo bolje…

Muaz Orlović, VIII razred

 

Rajske bašte zemlje moje

Ima jedna rajska bašta u kojoj se voli, prašta. U toj bašti ruža rosna – ima jedna zemlja Bosna. Ne diraj ni u snu moju Bosnu! A na Hercegovinu i ne pomišljaj, jer to je moj zavičaj. Ne diraj moje brodove na Savi. Ne muti mi Bosnu rijeku, Neretvu, Krivaju i Drinu, u srcu mome one teku. Ne magli mi Igman, Vlašić i Jahorinu, jer moram ih ostaviti u amanet svojoj kćerki i svome sinu!

O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja! Hoće da te nema, stide se tebe. Tebe,  Bosno majko! Ti si naša jedina domovina. Kroz mene teče bosansko srebro i zlato. Kažu da je najteže objasniti ljubav, jer ljubav se ne objašnjava, ljubav se živi, pa je tako i teško objasniti zašto volim ovu zemlju. Ona se ne može objasniti, Bosna se samo može živjeti.
Ima u ovoj zemlji i tuge i bola i patnje i onog crnog čemera koji nas zna ponekad ujediniti ili razjediniti, kako mu se prohtije. Ima u njoj i mnogo toga lijepog, mnogo toga što naš život čini sadržajnim i što od nas čini stablo koje je pustilo korijenje u hladnim bosanskim rijekama, u poskocima prošaranom vrelom kamenu Hercegovine. I zato neka svi znaju: moja domovina je Bosna i Hercegovina, zauvijek ću je voljeti, čuvati i u njoj živjeti. Ako i ne budem živjela u njoj, moje će srce i moje misli zauvijek pripadati njoj. Pa neka se nadmeću proljeće i zima, neka prkosi kiša suncu, ipak ono najljepše sija u mojoj Bosni, Bosni ponosnoj. I zato kažem: “Volim te, Bosno i Hercegovino, moja draga domovino!”

Mogu nas istjerati iz Bosne, ali Bosnu iz NAS ne mogu NIKAD!  Bosna je tu, u srcu mom, bila i ostat će.

Elvedina Muratović, VIII razred

 

Bosno, uzdahu moj…

Uh… O Bosno, uzdahu moj! Ti si zemlja mojih predaka. Moja bol u grudima što svaki dan steže sve jače i jače. Teške rane, zemljo moja, ti si pretrpjela. Suze majki u rijeke si pretvorila. Tamo negdje daleko ostavila si jecaj malene djevojčice. Stavila si ga u kutak srca svog da ga niko ne čuje. Kao da niko ne vidi tvoj vapaj za pomoć. Zašto, zemljo moja? Zašto nam to rade?

Ti si, Bosno, bila i ostat ćeš prepuna čari, ljepote i dobrote. Rađaš najhrabrije ljude, ali i najbistrije književnike. Neko tamo u bogatim i toplim sobama htjede da te uništi. Ne damo te, Bosno moja. Dok je djece i omladine u tebi, ti se ne plaši. Mi smo tu za tebe. Ti nam daješ bistre rijeke, beskonačna brda i doline. Ne strahuj, tu smo uz tebe! Tvoji su gradovi, zemljo moja, ljepši od najljepših, a tvoje stare mahale prepune staračke dobrote. Tu je negdje u malom ćošetu tvoje mahale i život moj djed ostavio. Borio se za tebe, a i ja ću se boriti. Rekla bih da si ti riječ koja se lahko izgovara, ali teško ruši. Iako sam još uvijek mala i nezrela, ne dam da se moje mišljenje tako lahko baca ustranu. Borit ću se za tebe, pričat ću o tebi i, ako Bog da, uspjeti zbog tebe. Bit ćeš ti ponosna svima nama, kao i uvijek što si bila. Tu sam da naučim o tome šta sve posjeduješ. Tu sam da naučim svaki tvoj skriveni predio. Svaki put se iznenadim, Bosno moja, jer dobijem i neočekivane odgovore. Mnogi te nazivaju malom državom, ali varaju se. Ti si velika kao majčino srce, a puna radosti kao dječiji osmijeh.

Ne plaši se, Bosno, sve dok čuješ smijeh djece svoje! Pričala bih još dugo i dugo o tebi, ali bojim se da ću izostaviti koju riječ o tvojoj ljepoti. Sevdahom si opjevana, a merakom obasjana. Ti si život moj!

Lejla Avdić, VIII razred

 

Pogled jedne ptice

Žao mi je… Nemoćna sam. Ili, možda je to najveća greška svih nas – to da se smatramo nemoćnim. Svi želimo iste promjene, ali se zadržavamo na tim željama. Ne pokušavamo ih ostvariti.

Što više čekamo, više padamo. Kao da je ptica u letu zaspala. Nikako da se vratimo u let. Problem je u nama. Spavamo. Živi smo, a kao da nismo. Bosna i Hercegovina bi bila jedna od najboljih zemalja za živjeti, uživati, raditi, učiti, izučavati, podučavati, istraživati, otkrivati. Ona bi to već bila i danas da je nismo uništili. Uništila je mržnja. Uništila je politika. Uništili je ljudi. Uništavamo je i sada – ne radeći ništa. Uništavamo je šutnjom. Uništavamo je žmireći, čekajući na nešto. Nešto… Ona je danas poprilično zagađena, neuređena. Bez prava, siromašna i bogata istovremeno.

Mi smo jedna ptica, ne dvije, ne tri, ne četiri… Jedna ptica koja pada. Ostalo nam je malo do dna. Malo da padnemo, udarimo od zemlju i pogledamo oko sebe. Pticu neće zaboljeti taj udarac, koliko taj skamenjeni pogled. Vidjet će propast, neznanje, mržnju. Sve to će je naljutiti, ohrabriti i dobro razbuditi. Osjećat će se krivom, a zatim će poletjeti polahko, sigurno, pametno – s velikim ciljem. Neće ići mnogo visoko, ali sigurno više od onog odakle je pala.

Emira Omerović, IX razred

 

Naš jezik

 

To je jezik moje države.

To je jezik koji volim.

To je jezik kojem ne fali niti jedna sitnica.

Tim jezikom ću se koristiti i učit ću ga i nikada ga se neću odreći. Kad izgovorim bosansku riječ, obuzme me toplina oko srca. To je jezik kojim ću uvijek govoriti najljepše riječi – ljubavne riječi, prijateljske riječi… On nam daje hrabrost, volju. Vodi nas do mjesta dokle nismo ni svjesni da možemo stići. On je naš nevidljivi putokaz u slobodu.

 

Esmira Ćehajić, VI razred

 

Domovina srca moga

Ljudi kažu da je ljubav ono osjećanje koje je najteže objasniti, pa je zbog toga teško objasniti zašto ja volim svoju domovinu. Moja domovina je jedna, jedina i najljepša, a to je Bosna i Hercegovina.

Svjedoci smo da u našoj dragoj Bosni i Hercegovini nije sve onako kako bi trebalo biti, ali to ne možemo navesti kao dostojan razlog da je ne volimo. Nažalost, nesretni rat učinio je da mnogi narodi koji su naseljavali Bosnu i Hercegovinu izgube svoje živote kako bi je odbranili, a neki su ipak otišli iz nje u potrazi za hljebom i boljim životom. Više se nikad nisu vratili. Upravo ti ljudi koji sada žive u nekim bogatijim državama nego što je ova naša sada govore kako im je život mnogo ljepši i bolji, ali se grdno varaju. Nema tog rahatluka ni u jednoj drugoj državi kakav je u našoj Bosni. Kad ujutro ustaneš i osjetiš miris polja i mamine pogače, sam ti se osmijeh na licu pravi. Ima li to igdje drugo? Nema, dragi moji. O uređenju naše države baš i ne mogu odgovoriti. Znam samo ono što čujem od svojih roditelja, a ono što najviše slušam jeste da u našoj zemlji nema posla. Iz tog razloga mnogi mladi napuštaju našu zemlju. To jeste tužno, ali to je naša realnost. Kada bi u našoj domovini bilo bar malo više zaposlenih ljudi, pa ko bi išao u druge države? Ko bi ostavljao majku i oca na kućnom pragu, gledao mlađeg brata ili sestru kako brišu suzu s lica dok odlaze negdje da bi zaradili komadić hljeba? Zar bi to iko uradio a da ima šansu da zaradi u svojoj državi? Vjerujem da nema… Sada je samo pitanje vlasti šta će uraditi povodom toga. Svaku zemlju nešto krasi i čini je posebnom, a našu Bosnu i Hercegovinu krase šume, rijeke, planine, polja, livade. Krase je naše Sarajevo, naša Tuzla, naša Baščaršija… Naša Bosna i Hercegovina ima ono što nijedna druga država nema, a to je duša. Duša Bosne i Hercegovine je čista i mirisna, njeni mirisi su oni najljepši. A Boga mi i miris naših ćevapa je bolji nego stotine mirisa one luksuzne i skupocjene hrane.

Mogla bih ja još mnogo pisati o našoj domovini, ali bojim se da ću otići predaleko, pa bih se zaustavila ovdje rečenicom koju je neko davno rekao: “Nema bolje zemlje, a gore države.” Ko razumije, shvatit će.

Ajla Mujčinović, VII razred

 

Moja domovina prkosno stoji, a još prkosniji su ljudi u njoj

Ima jedna zemlja veoma bliska srcu mom. Puna ljudi dobra srca i ljudi koji se vole proveseliti. Bilo je nekada lijepo u njoj… Bilo je lijepo kada su momci dolazili pod pendžere djevojkama. Ašikovali su prepuni dubokih osjećanja, ne bojeći se pokazati ih. Svaki dan su se kahve ispijale iz findžana. Uživalo se svaki dan, ne misleći na budućnost i tajne koja ona krije.

Ona je poznata i po svojim gradovima i njihovim dragocjenostima – po Starom mostu, Baščaršiji, Višegradskom mostu. Bosna i Hercegovina ima i lijepe rijeke: ljepoticu Unu, veliku Savu i Drinu. Ipak, njen glavni grad Sarajevo je najljepši i najveći. Mnogo puta sam ga posjećivala i šetala čarobnim Vilsonovim šetalištem, a kakva bi to posjeta bila da nisam svraćala na Baščaršiju i pojele preukusne ćevape.

Bosanskohercegovačke prirodne ljepote su čarobne, neopisive. Kao da svako drvo, svaki cvijet ima dušu i stalno šapuće da je najljepša Bosna i Hercegovina. Naša domovina poznata je mnogim piscima. Poznata je po Zehri Hubijar, po Dževadu Karahasanu, po Ivi Andriću… Mnogo sam sretna što sam u njoj rođena i što u njoj živim. Mojoj domovini nema ravne, prkosno stoji, a još prkosniji su ljudi u njoj.

Amina Ahmetović, VI razred

Ova zemlja ima toplinu, dušu i ljude pune vjere u bolje sutra

Dom je mjesto gdje se osjećam sigurno i zaštićeno, a moja domovina je upravo to. U životu svakog naroda ima uspona i padova, ali budućnost svakog naroda ovisi o snazi njegove volje i spremnosti da se izbori za svoj cilj.

Iako smo još uvijek samo naivna djeca i mali smo za shvatanje onoga što je ostalo iza nas kao uramljena slika u muzeju prošlosti, ne treba zaboraviti ono što je bilo i što je imalo ogromne posljedice na našu zemlju. Historija za nas treba predstavljati opomenu, ali i putokaz svakom čovjeku. Sve ono što se nekada nazivalo ratom, danas u srcima mnogobrojnih majki izaziva ogromnu tugu i more suza. Mnogo je onih koji su izgubili svoje najmilije i jedino oni znaju šta su, zapravo, strahote rata. Moja domovina ga je preživjela, ali, iako joj dušmani izranjavaše tijelo, dušu neće nikada moći. Svoju Bosnu volim i doživljavam je kao ljepotu duše, jedan rumeni pupoljak ruže koji nikome ne želim dati. Ona je moj ponos, moja dika. Njena ljepota i vedar duh koji vladaju svakom porom, svakim djelićem njenog tijela oživjeli bi čak i onoga ko je na umoru. Možda život u Bosni i Hercegovini nije baš najbolji, jer i 22 godine nakon rata još uvijek se na ulicama mogu vidjeti prosjaci, mnoštvo napuštenih pasa, smeće, ratom uništene zgrade i kuće koje su nekada nekome bile topli dom. I ne samo to – oni koji su se borili za ovu zemlju nemaju nikakva prava, napušteni su i odbačeni od društva, dok su mladi obrazovani, a nezaposleni. Međutim, i pored svih tih problema opće nesređenosti, ova zemlja ima ono najvažnije – svoju toplinu i dušu, ljude pune vjere u bolje sutra, u njoj još uvijek postoje dobri komšijski odnosi i poštovanje prema starijima. Ona je poput djeteta, nevina i čista. Nekada je bila natopljena krvlju, ali danas živi i raste, sija u punom jeku. Shvatam da je nezaposlenost ono što mlade ljude i najčešće tjera na odlazak iz nje. No, čini mi se, kako vrijeme teče da su ti isti ljudi mnogo nezainteresovani, kao da ne žele promjene i ne bore se dovoljno. Mislim da rješenje mnogih problema leži u nama. Treba se trgnuti, boriti se za svoju budućnost koju moramo graditi zajedno.

Voljela bih da jednoga dana ljudi u ovoj zemlji, našem domu, žive spokojno, da imaju osnovna prava i uvjete za život, da budu ujedinjeni baš kao kada igra fudbalska reprezentacija. Želim da mladi prestanu odlaziti i ostavljati ovaj dragulj za sobom. Možda će se moje želje nekima činiti smiješne, ali ja vjerujem u ovu zemlju i sebe u budućnosti vidim upravo tu. Moje srce će zauvijek biti u jednoj zemlji, u jednom gradu stvarnijem i ljepšem od mašte.

Amra Omerović, VIII razred

 

Moja domovina

  1. marta 1992. godine i moja domovina je postala nezavisna država. Nalazi se u prekrasnoj Evropi, a susjedne države su joj: Crna Gora, Srbija i Hrvatska. Kada je moja zemlja postala samostalna država, Republika Srbija je započela rat s njom. Krvavi rat je trajao sve do 1995. godine. Pretrpjela je mnoge gubitke, ali njena bogatstva su i dalje vidljiva.

Bosna ima Neum, dragocjeni izlaz na more. Ima zelene šume, ponosne rijeke i snježne planine. Nekada davno imala je i kraljeve i kraljice, iza kojih su ostala blaga i bogatstva. Sada je poznata po fudbalerima, muzičarima, književnicima… Po prkosnom i hrabrom narodu. Po jednom jedinom Sarajevu.

Da bi moja domovina postala sretni dom, moramo paziti i čuvati okolinu i prirodna bogatstva. Njeni građani se moraju slagati. Kada moja zemlja postane sretni dom, manje stanovnika će je napuštati i manje će biti gladnih stanovnika.

Emina Alić, VII razred

 

Ja od ljepote moje Bosne ne mogu ništa ružno vidjeti

Pokušajte izgovoriti ove naizgled dvije obične riječi – Bosna i Hercegovina. Vidjet ćete da su vam usta i prsa puna ponosa. Moja zemlja, niti bilo šta u vezi nje nije bilo obično, a ni jednostavno. Prkosila je mnogim neprijateljima, kroz historiju bivala ranjavana, a opet opstajala i ostajala prkosna i ponosna.

Ja jednostavno ne mogu da razumijem da postoje ljudi koji kažu kako ovu prelijepu i neobičnu zemlju ne vole. Imaju ti isti neki ljudi svoje izgovore, koje ja kao dijete ne razumijem. Ljudi odlaze iz Bosne jer nemaju posao, misle da će negdje drugdje više zarađivati. Ja od ljepote moje Bosne ne mogu ništa ružno vidjeti. Gdje god da se okrenem, samo vidim beskrajno lijepe livade, šume, rijeke, čulne gradove i sela. Zamislim Sarajevo i njegovu Baščaršiju. Zamislim prelijepo Vrelo Bosne. Zamislim Bihać i smaragd – Unu. Jajce i njegov biserni i prkosni vodopad. Gdje god da krenete, vidjet ćete nedokučive bosanske ljepote. Osjetit ćete prelijepe mirise naše nezamjenjive tradicionalne bosanske kuhinje. Kad jednom osjetite mirise i ukuse naše hrane, nikada je više nećete zaboraviti. Srce će tražiti još, još…

Samo je jedna zemlja koja miriše na dom, meni je to moja Bosna.

Esmira Ćehajić, VI razred

 

Moje srce pripada tebi

Kad bih počela pisati o mojoj Bosni i Hercegovini, nisam sigurna kad bih završila. Početak je težak, ali kraj je još teži. Ne zato što mi zastane dah svaki put kad pomislim na nju, nego što sve te riječi i misli ne mogu da stanu na jedan papir.

Kad izgovorim ime svoje zemlje, srce mi se ispuni toplinom. Živjeti ovdje je čast, jer ona nam pruža sigurnost, daje dom i čini nas slobodnim. Lijepa je tokom ljeta, a još ljepša je u jesen. Zimske pahuljice kad prekriju gradove, Bosnu učine još divnijom nego što ona to doista jeste. A u proljeće Bosnom behar prođe i ona tada biva poput najmirisnijeg cvijeća. Ako ti treba tišina, ona će šutjeti s tobom. Sjest ćeš na klupu pored rijeke, posmatrati njene ljepote i razmišljati. Ona je s tobom, ali šuti, jer osjeća da ti je tišina prijeko potrebna. Ako želiš priču, smijeh i druženje, i tada je ona uz tebe. Neće te napustiti ni ako odeš iz nje u neke daleke gradove, preko dolina, rijeka i brda. Kroz vjekove je bila posebna, pa i danas svojim vjerama, kulturama, umjetnošću, književnošću i arhitekturama. Bila je pod osmanskom, pa pod austrougarskom vlašću. Begova džamija, Vijećnica, sebilj, Katedrala, Višegradski most, samo su neke naše dragocjenosti. Sarajevo je glavni grad moje domovine i ujedno i najljepši grad. Bosna je bogata rudnim bogatstvima, okićena prelijepim planinama, srebrnim rijekama ispresijecana. Najljepša moja domovina. Pa, zaista, ko je ne bi volio?

Bosanci i Hercegovci 25. novembra obilježavaju Dan državnosti, a 1. mart kao Dan nezavisnosti. Tada ne idemo na posao, provodimo ih u krugu porodica sretni i ponosni što je imamo. Čarobna je to zemlja. Kao što reče naš Ismet Bekrić: “Domovina nije riječ iz spomenara koju mogu zbrisati kiše i vremena. Domovina – to se srcem izgovara i onda kad usne nam zanijeme.”

Fikreta Mustafić, VII razred

 

Bosno, ne daj nam se! S tobom su uvijek djeca iz Konjević-Polja

Pa… moram. Šta? Moram pisati o njoj. O kome? Toliko pitanja čitalac može postaviti. Za svaki odgovor slijedi novo pitanje. Zato se pisac mora potruditi da na sve odgovori.

Mnogi je poznaju po tome što je pretrpjela mnoge ratove. Svi ti, izgleda, gledaju više na mane. Pored takvih, čovjek bi pomislio da uopće nema vrlina. No, u svemu ima makar poneka vrlina. Ona koju ću ja da opisujem ima mnogo vrlina. Pa, pošto sam već i sebi dosadio, trebao bih početi s opisom.

Još na početku želim reći da je jako volim. Kad kažem “nju”, mislim na ženski rod, naravno. Ne volim je u smislu kao simpatiju. Pošto neću da odmah otkrivam, čitalac će se morati strpjeti. U estetskom pogledu, ona je mnogo lijepa. U sebi sadrži i mnoge književnike. Književnike?! Da, to vjerovatno znači da ona nije osoba. Da kažem ko je? Ne… Opis je tek počeo. Dakle, u sebi ima mnogo poznatih književnika. Mnogi od njih su umrli. Neki ti književnici dobijali su čak i nagrade, naprimjer, veliki Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za genijalni roman Na Drini ćuprija. Opet bježim s teme. U estetskom pogledu, kao što rekoh, vrlo je lijepa. Njene rijeke se svjetlucaju na suncu. Nažalost, većina tih rijeka je zagađena. No, rekao sam da ću više tražiti vrline. Najčistija i najljepša rijeka je Una. Ona je puna historijskih građevina i spomenika. Naprimjer, iz srednjeg vijeka su ostali stećci. U Mostaru nad zelenom Neretvom davno je sagrađen Stari most. Također ima i prelijepe šume. U njoj ima mnogo šuma, zato što ih ljudi ne posijecaju, a i zato što ima malo gradova, a više sela. U njoj žive Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Nažalost, kršćani koji žive u njoj ne priznaju njen jezik. Oni su joj oduzeli jezik. Zato se djeca i roditelji iz Podrinja ustrajno bore za njen jezik. U toj borbi oni pobjeđuju. Mislim da je već postalo očigledno. Ona o kojoj  pričam je Bosna.

Bosno, ne daj nam se! S tobom su uvijek djeca iz Konjević-Polja. Iako nam pokušavaju oduzeti maternji jezik, mi ćemo ga braniti. Dok ima nas, naših roditelja i naše borbe, bit će i tebe! Bosno, bit ćeš nam u srcima, zauvijek!

Muaz Orlović, VIII razred

 

Ima bezbroj ruža, jednu najljepšu zovem Bosna

Ima jedna rijeka, zove se Bosna

Ima jedna zemlja, zove se Bosna.

Ima bezbroj ruža, jednu najljepšu zovem Bosna.

Mojoj domovini kada dođeš, sa osmijehom djeteta

kroz svijet pođeš.

Jer je Bosna ponosna na one koji joj se vraćaju i prolaznike što

svraćaju. Nek svraćaju da vide koliko je volimo i koliko je grlimo srcem.

Ima jedan slavuj. Pjeva jezikom bosanskim.

Ja volim tu pjesmu jer to je pjesma mog naroda.

 

Šahin Mehmedović, IV razred

 

Ja sam Bošnjakinja, govorim bosanski jezik

Poleti, ptico, preko bijela svijeta. Sleti na rame Bošnjaka. Reci mu ko si, kojim dobrom dolaziš, čija si i ko te je rasplakao. Čuješ li, čovječe, slovo svog pisma? Osjetiš li dušu svog zavičaja? Svako je slovo protkano prošlosti snažne i vječne zemlje Bosne. A sjećaš li se ti Bosne? Sjećaš li se da te je naučila govoriti, hodati, plesati životnu igru za opstanak tvog imena i prezimena? Za opsatanak tvog glasa i traga. Za opstanak bosanskog jezika. Ja sam Amina Muharemović, ja sam Bošnjakinja. Ja govorim bosanski jezik. Moja majka me naučila prvim slogovima. Otac me naučio pisati i pjevati bosanskim jezikom. U školi me učiteljica naučila voljeti jezik i pismo moje domovine, Bosne i Hercegovine. Sada ja znam  da je to više od jezika. Moja škola i ja smo bosanski jezik. Majko Bosno, čuvaj nas, a mi ćemo ti vratiti znanjem da ne zaboravimo ko smo.

Amina Muharemović, IV razred

 

Ja sam dijete, ja znam samo voljeti

Ja sam djevojčica iz Srebrenice. Srebrni su moji putevi do znanja. Ja sam dijete i imam zlatno pravo da učim jezik koji su učili prije mene hrabri vladari, banovi, veziri kraljevi Bosne ponosne. Ja imam dug da volim, ne zaboravljam i branim svoju državu. Ja imam dug da obilazim i pamtim njene visoke planine, plodna polja, cvjetne livade, zelene trave pune rose, pune meda i ljubavi koja cvjeta. Ja znam za ljepotu Podrinja i prkos Krajine. Sanjam zlatno klasje cijele Krajine sve do sabaha rane zore. Molim se Bogu da Stari Most nikada više ne prestane pružati ruke dobrodošlice. Želim da Neretva vječno teče. Posavinom ako te put nanese, u more ćeš uspomene da poneseš. Moju državu krase lijepi gradovi koji dušom govore bosanskim jezikom. Ja sam dijete, ja znam samo voljeti. Volim sve ljude koji žive u mojoj državi, jer znam da i ti ljudi trebaju zagrljaj ove domovine. Vidim sjaj u očima stranca i znam da osjeti ljepotu Bosne. U tom trenutku nema niko ponosniji od mene. Nema niko sretniji od mene onda kada me zovnu imenom i svjedoče da sam Bošnjakinja. Još sam ponosnija kad znam da učim svoj jezik. Hvala ti, Bosno, kada me uzmeš u svoje krilo. Tvoja snaga je moja utjeha uvijek kada nam nepravda pokuca na vrata. Biseru moj, tvoja kćerka te voli.

Tenzila Mahmutović, IV razred

 

Kada je domovina sretna, onda je i moja porodica takva

Čime se mjeri moć neke države? Da li prirodnim ljepotama, snažnom i odvažnom četom vojske, ujedinjenim srcima onih koji vole, ili možda pameću? Moju državu zamišljam kao jednu damu. Nosi lijepo ime. Bosna i Hercegovina. Ljepota i Snaga. Želja i Mir. Djevojčica i Djevojka. Moje srce i moja duša. Kada je bolna, plače kroz svoje rijeke Savu, Sanu, Drinu, Neretvu, Unu, Bosnu, Miljacku. Kada se veseli, smije se vrhovima brežuljaka, brda i planina. Jedan se osmijeh zove Jahorina, drugi Bjelašnica, treći Trebević, zatim Vlašić. Bosna pamti i svoje puteve kuda su jednom na put krenuli maršom smrti. Danas Bosna ide maršom mira. Lijepa i ponosna. Moja domovina. Samom tom borbom iskazuje istinitost i ljepotu, samo je treba znati prepoznati. Njeni gradovi su oči njene. Plave, smeđe, zelene, voljene, zaljubljene, snene i smjele. Gradovi imaju dušu i simbol. Mostar se ponosi Starim mostom i obalama sunčanim. Bihaćom teče Una i šapuće pjesmu bosanskim jezikom. Svi moraju biti ponosni na ono što imamo. Tako će domovina biti sretnija. Kada je domovina sretna, onda je i moja porodica takva. Moje je mjesto sretno kada svi ljudi vole našu državu. Moje je srce sretno kada domovina slavi svoj rođendan 25. novembra. Moj dar za moju domovinu svake godine je isti. To je volja da budem pametnija zbog svoje Bosne. Da učim, radim, da postanem ponos domovine. Svi to možemo kad damo najbolje od sebe.

Dženita Muminović, IV razred

 

OŠ “1. mart”, Instruktivna nastava Vrbanjci

Naši roditelji su sa sjetom u očima tražili ono što svakom čovjeku pripada

Septembar je stigao i najavio pohađanje nastave. Bila sam ushićena što ću vidjeti svoje drugare i drugarice, ali i tužna što ponovo moram da učim o onome što meni ne pripada. Idući do škole, jesenje lišće ukrašavalo je put. Jesenska idila je svuda oko mene i šarenilo boja mami moje znatiželjne poglede. Tu prelijepu sliku prekinu školska oronula zgrada koja vapi za novim prozorima, krovom, fasadom i okolicom. Velika crna ploča se posebno isticala, možda zbog natpisa na njoj ili što je novija od ostatka zgrade. Na njoj je pisalo velikim slovima ćirilicom Osnovna škola “Sveti Sava”. Tužna ulazim kroz školska vrata, kad tamo – ponovo šok, velika zastava koja nije zastava mojih predaka. Svuda oko mene sve podsjeća samo na jedan narod, na jednu naciju, kao da ostali svijet ne postoji. Školsko zvono me vrati u stvarnost i moje misli ponovo postadoše učeničke. Učionicom se razlijegao strogi glas učiteljice. Bili smo na času srpskog jezika i sve što sam učila, osim gramatike, nije me činilo sretnom i pomalo sam bila zbunjena. U tim trenucima glavom se rojilo mnoštvo pitanja, ali bez odgovora. Bože dragi, da li postoji neki književnik koji piše najljepše bosanske riječi, zašto ih nikada ne spominjemo? Sva moja pitanja bez odgovora i pitanja mojih drugara iz školskih klupa čuli su naši roditelji. Hrabro i odlučno krenuli su u potragu za našim pravima, za onim što su nam u emanet ostavili naši preci. Ti počeci su bili jako teški, puni izazova, odricanja, puni nerazumnih pogleda naših sugrađana. Tužni, sa sjetom u očima, tražili su ono što svakom čovjeku pripada, tražili su da njihova djeca u svojim školama imaju bosanski jezik i nacionalnu grupu predmeta. Moji drugari i ja nismo više odlazili u školu. Tokom tog teškog perioda moja učiteljica je bila moja mama koja se trudila da svaki dan nadoknadi moje školske obaveze. Nakon nekog vremena, moji snovi i snovi mojih drugara postali su stvarnost. Naši hrabri roditelji odlučiše da osposobe našu školu, školu u kojoj ću učiti o svojoj historiji, o svojoj tradiciji i običajima i o svemu onome što me čini ponosnim Bošnjakom. Tako sam poslije godinu dana ponovo krenula u školu. Bila sam toliko sretna da cijelu noć prije polaska u školu, od uzbuđenja, nisam oka sklopila. Napokon sam došla u svoju malenu, ali za mene najljepšu školu na svijetu. Nove klupe, stolice, ambijent je bio toliko lijep i ugodan da sam se osjećala kao kod svoje kuće. Mladi i lijepi nastavnici i nastavnice i učitelji stajali su nam na raspolaganju. Upijala sam znanje iz svakog predmeta. Međutim, kada dođe čas bosanskog jezika, ja, poput najboljeg i najhrabrijeg vojnika, stojim i s iskricama u očima u mislima sama sebi kažem: “E, za ovaj dan su se moj babo i mama svim srcem borili!”

Nejla Bilić, VIII razred

 

Bosnu je nemoguće ne voljeti

Moja domovina zove se Bosna i Hercegovina. Riječ Bosna potječe od riječi basinus, što znači tekuća voda. Naziv Hercegovina potječe od titule Stjepana Vukčića Kosače. Glavni grad moje domovine je Sarajevo. Prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, čovjek velikog srca, zvao se gospodin Alija Izetbegović. U mojoj domovini ravnopravno žive Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali narodi. Mi imamo svoj jezik koji se zove bosanski jezik. Neki zli ljudi nam osporavaju njegovo postojanje. Zbog toga smo mi, mali đaci, zajedno s našim roditeljima prinuđeni da se borimo za svoja osnovna prava. Na tom putu borbe nam pomaže mnogo dobrih ljudi. U mojoj domovini, Bosni i Hercegovini, žive ljudi velikog srca. Mislim da je nemoguće ne voljeti Bosnu, bosansku tradiciju i njene gostoljubive stanovnike. Sve dok ja živim, u mom srcu živjet će moja domovina, Bosna i Hercegovina.

Amer Alekić, V razred

 

Bosna – to sam ja

Bosno i Hercegovino, naša domovino! Digni se iz pepela kao stoput do sada, sad s mirisom ljiljana, ljubavi moja… Zemljo mojih djedova, dok je tvojih sinova, ti ćeš biti prkosna, slobodna i ponosna… Zemljo naših djedova!

Mnogi su pokušali ili osvojiti ili porobiti Bosnu, a onda, kada im to nije uspjelo, počeli su pričati da Bosne nema. Bosne je bilo, Bosne ima i Bosne će biti. Toliko je puta bila porušena, vrijeđana, uništavana i spaljivana, a opet je ostala ponosna, prkosna i sama po sebi posebna. Pričali su mi stari nekada davno, kažu, u Bosni se bolje živjelo. Bilo više posla, više se ljudi družili, više se djeca igrala, a i zime i ljeta bila drugačija. Sjedim tako i razmišljam, a šta to sada nedostaje ovoj mojoj Bosni? Jeste da su je malo uništili, ali nije ona kriva, ona i dalje prkosno stoji na svojim nogama. Govore tamo neki zlobni ljudi da nema Bosne, itekako je ima. Bosna sam ja, Bosna su moji prijatelji, moja sestra. Sve oko nas je Bosna, lijepa i prkosna. Gdje se ljepše nego u Bosni gosti dočekuju, ručak pripremi, s ljudima ispriča? Dok je Bosanaca i Hercegovaca, njenih sinova, Bosna i Hercegovina će biti najjača i najljepša zemlja.

Nerma Hanifić, IX razred

 

Bosna se srcem izgovara i onda kad nam usne zanijeme

Moja domovina je lijepa i rosna. U njoj sve ptice pjevaju lijepe pjesmice. Ona ima mnogo ljepota koje krase njene gradove. Šeher Sarajevo, najljepši grad Bosne ponosne, njega krase: sevdah, svi ljudi koji vole Bosnu, ptice koje radosno cvrkuću. Svaki Bošnjak treba biti ponosan što ima takvu domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Bosna nije riječ iz spomenara koju mogu izbrisati kiše i vrijeme, Bosna, to se srcem izgovara i onda kada nam usne zanijeme. U Bosni je sve lijepo, u Bosni je sve milo. Bosna pripada Bošnjacima. Ti meni rodnu grudu – ja tebi domovinu.

Fatima Botić, VI razred

 

Djeca su u našoj školi sretna što uče bosanski jezik

Moja domovina se zove Bosna i Hercegovina. Glavni grad moje domovine je Sarajevo. Ja svoju državu volim i ne bih je dao za cijeli svijet jer u njoj ima toliko lijepih rijeka, planina, gradova i sela. U mojoj domovini ima jedno selo koje se zove Hanifići i u njemu postoji škola u kojoj učimo o našoj domovini. Ta škola se zove OŠ “1. mart”. U toj maloj školi učimo o svim ljepotama naše države. Djeca su u našoj školi sretna što uče bosanski jezik.

Dženan Duzan, IV razred

 

San o Bosni

Moja država, Bosna i Hercegovina, divna je zemlja. U mojoj domovini žive predivni ljudi, Bošnjaci koji imaju divno srce. Bosna i Hercegovina ima mnogo lijepih gradova kao što su: Mostar, Sarajevo, Jajce, Travnik… Ona je emanet povjeren meni, to je moja sofra, to su šekerlame koje su prodavali ulični prodavači, to je šareni ćilim u sobi moje nane. Ona je moje pravo i moja jedina želja koja se može ispuniti u mojim snovima kao što se desilo prošle noći. To je bio divan san, san u kojem sam na krilima ptice obišla najljepša mjesta moje divne domovine. Jesenski prizor ispunjavao je moje srce. Svoj odraz vidjela sam u hladnim, čistim, planinskim, bistrim, divnim, bosanskim rijekama. Osnovno obilježje moje domovine bile su visoke planine prekrivene snijegom: Vlašić, Igman, Majevica, Jahorina. Niz divno šeher Sarajevo, kroz Baščaršiju, čuli su se zvukovi sevdaha koje su izvodili bosanski slavuji. Bosanski vojnici su hrabro koračali putem smrti i davali svoje živote za budućnost moje domovine. Letjela sam i do Mostara, kojeg je krasio, ponosno stojeći, Stari most. Zatim sam se vratila u Višegrad i ispunjavala svoju dušu pogledom na Drinu. Poslije ovog sna ponosno mogu reći da volim svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu, i da se ponosim time što nosim ime Bošnjak.

Nermina Alagić, VIII razred

Geografija srca

U jugoistočnom dijelu Evrope nalazi se Balkanski poluotok, a na zapadu Balkanskog poluotoka smještena je moja domovina, Bosna i Hercegovina. Zar postoje prave riječi da se opiše domovina kakva je Bosna i Hercegovina? U riječ domovina stane hiljade emocija koje nijedan pjesnik ne može opisati. Moja domovina je zemlja s bogatom historijom, prirodnim bogatstvima na kojima nam svi zavide. Imamo najljepše gradove, rijeke, jezera, planine, bogatu tradiciju, arhitekturu. Jedna država, a tri naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Prvi mart je Dan nezavisnosti, dan kada je moja domovina postala nezavisna. Prkosna i nezavisna pada u rat, rat koji je trajao četiri godine. Te četiri godine su bile bolne, tragične, mračne. Mnogo je nevine krvi proliveno, desili se najgori zločini, genocidi. Puno je nevinih suza poteklo iz očiju djece, majki i očeva. Mnoštvo djece je ostalo bez očeva, majki, sestara, braće. Međutim, uprkos svemu, moja domovina se opet digla iz pepela, prkosna i slobodna. Posebno je ponosna na svoje sinove koji su se izborili za njenu slobodnu. 25. novembar je veliki dan za našu domovinu. Tog dana su, zasjedanjem AVNOJ-a, utvrđene granice ove prelijepe države. Najljepša su proljeća u bosanskim čaršijama i sokacima. Najnestašnije igre igraju se u bosanskim mahalama, gdje se čuje graja dječice. Najbolja kahva se pije u bosanskim kućama, najmudrije riječi govore se u bosanskim šeherima, a najljepše priče su ispričane u mojoj domovini. Imam samo jednu domovinu, jednu Bosnu i Hercegovinu, kojoj ću uvijek da težim i koju ću braniti. Domovina je da se voli i brani onako iskreno, od srca. Kako da ne volim nešto kao što je ova divna domovina, Bosna i Hercegovina?

Enila Ramić, VIII razred

 

Bosnu moramo voljeti više od naših predaka

Spremala sam se na put, a pogled mi je privukao prozor na čijem su se staklu spuštale kapljice jesenje kiše. Te kapljice jesenje kiše vratile su me u prošlost, u priču koju mi je ispričao moj djed. Pričao mi je o ljepotama moje divne domovine, Bosne i Hercegovine, prije nego što je nekoliko puta bila spaljena i porušena. Prema njegovoj priči, prije mnogo godina su se sve nacionalnosti međusobno pomagale i bile su u dobrim odnosima. Bili su jedni drugima najbolji prijatelji i nisu strahovali za svoju budućnost. Njihova djeca su se mogla slobodno igrati na zelenim poljima, mogla su piti čistu planinsku vodu s osmjesima na licu i bez straha da će se nešto strašno dogoditi kao što je rat. U pričanju je spomenuo veliki genocid u Srebrenici, gdje su se današnji šehidi borili za svoju pravdu i za svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Srebrenica je nekada bila prelijepa zelena dolina, dok se danas na njoj nalaze bijeli nišani. Kad je to spomenuo, u njegovim očima su zaiskrile suze koje su dokazale svu njegovu bol i tugu. Ipak, moja domovina ima i mnogo dobrih strana. Ona je, uprkos svemu, prepoznatljiva po pjesmi i veselju. Naglasio je da je u to zemlja ukrašena divnim bosanskohercegovačkim gradovima kroz koje teku bistre rijeke. Obogaćena je zelenim šumama koje gordo stoje kao njen štit. Kroz djedovo pričanje shvatila sam da moram još više voljeti i poštovati svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Obišla sam mnoge države, ali nigdje nema države i domovine kao što je moja Bosna i Hercegovina.

Sabina Botić, VIII razred

 

Zelene serdžade bosanskih livada

Ima jedna zemlja, srcu uvijek mila bila, a to je moja domovina Bosna i Hercegovina. Ta zemlja u sebi nešto posebno ima i nosi, kao da cijelom svijetu prkosi i time se ponosi. Ona je kao priča iz bajke koja je mnoge živote dala, heroje i šehide, svoje sinove hrabre. Zemlja Bosna je zemlja rosna i hrabro prkosi dušmanima koliko god ih ima. To je zemlja koja se ne može lahko uništiti, pobijediti, srušiti, niti podijeliti. Ona uspravno, kao neosvojiva tvrđava, stoji i hrabro se bori. Zemlja Bosna se voli i to je jedino što se računa i broji. Moja i tvoja, naša Bosna nas treba jer kroz nedaće i oluje svoju ljubav prema njoj ne smijemo kriti. Bosna je puna prirodnih ljepota. Iskreni, dobri, hrabri i pošteni ljudi žive u njoj, ljudi koji se samo Gospodara svjetova boje, koji se samo Gospodaru svome dive i koji odlučno i nepokolebljivo na njenim bedemima stoje. Moje domovine, Bosne i Hercegovine, uvijek će biti, kao i njenih Bošnjaka, a šehidi se njeni nikad neće zaboraviti. U srcu Balkana ima jedna zemlja koja je srcu mila, a to je Bosna i Hercegovina. Prostrana je ona s ljepotama skrivenim, draguljima netaknutim. Prekrivena je zelenim travama kao zelenim serdžadama. Zemlja Bosna je mirisna, s mnoštvom boja izvezena kao šareni ćilim što su ga izvezle spretne ruke stare nane. Zbog toga izuj svoju obuću kad hoćeš kročiti u Bosnu, jer Bosna je ćilimom zastrta.

Anida Čirkić, VI razred

 

Bit ćeš naša i ničija više

Moja država Bosna i Hercegovina je za mene najljepša država na zemaljskoj kugli. Ona je puna dobrih ljudi kao morske pjene. Bosna ima planina, livada, plavih potočića, rijeka, ma svega što ti duša poželi. Ta zemlja, također, ima svoju historiju koja se nikada neće zaboraviti i trajat će vjekovima. Za neke je mala, ali za mene je najveća i najljepša država. Srce Bosne i Hercegovine je divno Sarajevo. Prepoznatljiva je po tradicionalnoj nošnji koja se i poslije toliko godina i danas nosi. Sarajevo je prepoznatljivo po Baščaršiji, gdje uvijek rado idem. Od Bihaća preko Lijevča polja, Brčkog, do Mostara i Podrinja ima puno toga da se vidi. Na kraju mogu samo reći: “Dok zadnji od nas diše, bit ćeš naša i ničija više!”

Ishak Smajlović, VI razred

 

Gledam kako Bosna niče

Kada jednom odeš iz svog rodnog kraja,

poželiš da se vratiš.

Gdje god da odeš, ona će znati

na koji način da te vrati.

 

Gledam kako Bosna niče,

kako je zalijevaju modre kiše.

Što snila sam jedne noći zlatne,

da bosanski snovi me prate.

 

Kada dođeš u svoj rodni kraj,

obasjat će te bosanski sjaj.

Moja država je kao mati,

i tako ću je uvijek zvati.

Hatidža Tatar, VI razred

 

Ruža moga jutra

Bosna i Hercegovina je jutro mojih dana,

ti si moje sunce zlatnog sjaja.

Ti si umiljata i draga,

ti si moja snaga.

 

Moje danas, moje sutra,

ti si sreća moga jutra.

U sebi imaš mnogo gradova,

ti si moja sreća i snaga.

 

Tvoji gradovi su: Mostar, Jajce, Tuzla,

ti me budiš svakog jutra.

Ruža koja neprestano raste,

ti si jedna i jedina domovina,

ti si danas i sutra ruža moga jutra.

Armina Smajlović, VI razred

 

 

Bosnu niko pokoriti neće

Moja domovina je Bosna,

a i Hercegovina.

Ona je moja mati,

i uvijek ću je tako zvati.

 

Moja domovina je Bosna,

i prelijepa Hercegovina.

Ona je moja duša,

što mi smiraj u srcu pruža.

 

Moja domovina je poput svile,

nježna i prelijepih boja.

Puna rijeka, planina i šuma,

ma takva je Bosna sva.

 

Moja domovina je napaćena,

i više puta spaljena.

Bosnu i Hercegovinu pokoriti nikad niko neće,

dok se Bošnjak poput mene niz mahale njene šeće.

Sajra Bilić, IV razred

 

 

Bosnom se moje srce grije

Tamo gdje sunce najljepše sija,

gdje mirišu polja cvjetna i rosna.

Prosuto je blago najveće,

to je moja domovina, moja Bosna.

 

Te rijeke, ta jezera, ta brda, te doline,

nigdje na svijetu te ljepote nema.

U mojoj Bosni se moje srce grije,

i samo za nju ono bije.

 

Zaista je lijepa, zaista je divna,

ko god kroči u nju poželi da je vječno ima.

Ima svoje čari i svoje dobrote,

najljepšu prirodu i Božije ljepote.

 

Volim svoju Bosnu,

ponosna sam na nju.

I da se ponovo rodim,

opet bih željela da živim tu.

Šeherzada Hasić, VII razred

 

 

Koračaj Bosnom tiše

Bosna iz pepela niče,

hrane je modre kiše.

Putniče namjerniče,

koračaj Bosnom tiše.

 

Ko jednom iz Bosne ode

poželi da se vrati.

Staze ga kući vode,

tamo ga čeka mati.

 

U Bosni ljiljani cvatu,

rađaju žita i grožđe.

Zemlja na bijelom zlatu,

kuje čelik i gvožđe.

 

Za svaki zavičaj isto važi,

čim negdje odeš, on te traži.

I ma gdje si, on će znati,

na koji način da te vrati.

Eldina Tatar, IV razred

 

 

Do zadnje kapi krvi

Postoji jedna zemlja,

najljepša od svih.

U toj zemlji borave,

borci najjači.

 

Bore se za domovinu

do zadnje kapi krvi.

Ako treba za Bosnu,

u rat idu prvi.

 

Mnogi su pali i život dali

da bismo mi sad život imali.

Nerma Hanifić, IX razred

 

Biser među biserima

Postoji jedan biser među svim biserima, a to je moja domovina, Bosna i Hercegovina. Ona je domovina koja je puna čari i ljepota. Preživjela je mnogo oluja, ali ostala je ustrajna i čvrsto na nogama. Nju krase mnoge rijeke, planine i livade koje svakom prolazniku oduzimaju dah. U Bosni i Hercegovini žive različiti ljudi: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Domovina je nešto što se voli, štiti i čuva. Ko ne bi čuvao dragulj kakav je Bosna i Hercegovina? Ona je mjesto gdje sam se rodio i gdje živim. Prepuna je znamenitosti: Gazi Husrev-begova džamija i medresa, Baščaršija u Sarajevu, Stari most u Mostaru, Ferhadija u Banjoj Luci, Vijećnica u Sarajevu. Moja domovina Dan državnosti slavi 25. novembra, a Dan nezavisnosti 1. marta. Bosna i Hercegovina će zauvijek biti moja domovina bez obzira gdje se nalazio. Volim te, Bosno i Hercegovino!

Vedin Duzan, IX razred

 

Bože, čuvaj nam našu Bosnu i Hercegovinu

Koliko nas je samo onih koji vole svoju domovinu? To znaju samo prave patriote, to znaju oni koji dišu za svoju Bosnu i Hercegovinu. Srcem je vole, a jezikom to potvrđuju. Bosna ima sve: od planina, rijeka, potoka, jezera, šuma, proljeća, ljeta. Također, ima Baščaršiju u Sarajevu, Stari most u Mostaru, vodopad u Jajcu, kulu u Gradačcu, etnosela i još mnogo znamenitosti. Sve je to ono što moja domovina ima. Moju domovinu ne čine i ne krase samo njene prirodne ljepote, već nju krase i ljudi koji se u njoj nalaze. Nigdje nema ovakvih ljudi, Bošnjaka. Oni su gostoprimljivi, srdačni, spremni pomoći, požrtvovani i imaju ono nešto posebno, nešto što ih čini pravim Bosancima i Hercegovcima. Bosna se ponosi i svojim piscima, a ovo su samo neki od njih: Mehmedalija Mak Dizdar, Abdulah Sidran, Meša Selimović, Ivo Andrić i mnogi drugi. Volim svoju domovinu i slobodno mogu reći: “Bože, čuvaj nam našu Bosnu Hercegovinu!”

Ahmed Smajlović, IX razred

 

Bosna nije samo parče zemlje

Bosna i Hercegovina je moja domovina. Volim svoju domovinu jer u njoj žive moji roditelji i sestre, moji najbolji prijatelji. Moja Bosna ima mnogo rijeka, planina, šuma, cvijeća i dobrih, pametnih ljudi koji je vole. Mala, napaćena zemlja, smještena u jugoistočnoj Evropi, na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka, po mnogo čemu je specifična i prepoznatljiva. Ja Bosnu ne vidim samo kao parče zemlje, ja nju nosim u svom srcu i živim za nju. Bosnu treba graditi, njegovati i čuvati jer Bosna živi u svakoj kući, školi, ustanovi i avliji. U tim malim bosanskim uličicama živi bosanska tradicija, jezik i običaji. Nigdje kao u Bosni nema tog meraka i akšamluka. Kroz naše obrazovanje učimo sve o našoj historiji, o tome ko smo i šta smo mi, Bošnjaci. To je zemlja koja u današnjim granicama postoji preko tri stotine godina. Prepoznatljiva je po svojim banovima, pismu – bosančici, jeziku – bosanskom, grbu i zastavi. Svaki čovjek se osjeća kao izgubljen ako nema svoje domovine, svog praga. Ja, kao Bošnjak, ponosan sam što sam pod okriljem ove divne domovine, Bosne i Hercegovine.

Jasmin Alagić, IX razred

 

Ja sam Bošnjak, jezik mi je bosanski, zemlja Bosna

Jezik koji govorim i pišem je bosanski jezik. To je jezik mog naroda i moje države, Bosne i Hercegovine. Bosanski jezik se koristi od davnina i spada u grupu južnoslavenskih jezika. Mi, Bošnjaci, hrabro se borimo za naš jezik, našu naciju i našu vjeru. Bez bosanskog jezika, naša budućnost je mnogo teška, bolna i puna tuge i plača. Trebamo vjerovati u bolje sutra i na taj način ustrajati u našoj borbi za naš maternji jezik. Bošnjaci čine temelj Bosne i Hercegovine i samo zajedničkim snagama možemo doprinijeti tome da se počne izučavati bosanski jezik i nacionalna grupa predmeta u našim školama. Ja sam ponosan što nosim ime Bošnjak i što sam državljanin ove divne države, Bosne i Hercegovine.

Ćerim Šehović, VII razred

 

Bosna je moja majka

U nekoliko rečenica, kroz moju voljenu majku, pokušat ću objasniti ovu temu. Ko ima majku, a i onaj ko je nema, treba da zna da se majka voli. Majka se voli na taj način da je poštujemo, cijenimo i čuvamo jer majka je jedna. Prema majci se tako postupa i nikako drugačije. Majka me savjetuje i govori jezikom koji razumijem i on je za mene jedan i jedini. Ona se ne napušta i za nju trebamo uraditi sve što je u našoj mogućnosti. Bosna i Hercegovina je kao moja majka, moja domovina, i prema njoj se ponašam kao prema majci jer druge domovine nemam. U Bosni i Hercegovini se govori bosanski jezik, jezik moje majke i zbog toga ga volim i ne želim da ga mijenjam. Majka me naučila da volim, cijenim i poštujem sve ljude u Bosni i Hercegovini.

Dženad Muslić, V razred

 

Za bosanski jezik vrijedi se boriti

Jezik, širok pojam, ali bosanski, eh, to je nešto jako važno! Koliko truda, žrtve, patnje da u školama učimo bosanski jezik? Tu patnju, taj trud znaju samo oni koji su godinu dana dolazili na proteste ispred škole koja ni dan danas ne želi i neće da njeni učenici uče svoj maternji jezik. Mi učenici koji smo se odlučili na borbu idemo u školu malih i velikih heroja i učimo jezik naše drage domovine, Bosne i Hercegovine. Trebalo je mnogo vremena i snage da se ova borba započne i da ispred sebe imamo udžbenike na našem, bosanskom jeziku. Naši roditelji i mi živimo za taj dan kada ćemo glasno i jasno moći reći da izučavamo svoj maternji jezik. Sreća u nesreći je što, ipak, pohađamo instruktivnu nastavu i što makar na taj način učimo o našem jeziku. Možda će nekome biti smiješno, ali sa sigurnošću mogu kazati da bez nas, malih i velikih heroja, ne bi bilo našeg jezika ni u instruktivnoj nastavi.

Ajdin Varošić, V razred

 

Prethodni članak

SDP u registraturi

Sljedeći članak

Herceg-Bosna: Konačni pad

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!