Dvoipogodišnjak je izdahnuo u očevom naručju, a zbog brige za djetetom, roditelji nisu osjetili da su i sami bili ranjeni

Dino Kalesić

Sandro Kalesić

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Porodice mladića i djevojaka ubijenih u masakru na Kapiji, koji se desio 25. maja 1995. godine u centru Tuzle, kada je život izgubila 71 mlada osoba, 24 godine žive sa sjećanjima i bolom, na koji su se, kažu, s vremenom navikli. Koliko god nastojali živjeti “normalno”, ta je bol dio njih i svako se na svoj način nosi s vlastitim gubitkom i porodičnom tragedijom.

Dvoipogodišnji Sandro Kalesić najmlađa je žrtva najbolnije tuzlanske rane iz vremena agresije, a njegov otac Dino Kalesić navodi da je priča o tome kako vrijeme liječi rane netačna. No, kada čovjek odluči da živi, ističe Kalesić, mora se truditi da barem izgleda “normalno” i da nikog oko sebe ne opterećuje svojim problemima, jer nema čovjeka na ovim prostorima koji nije imao neku tragediju.

“Kiša, Sunce, dan i noć, vedro i oblačno. To je život, a čovjek je jaka mašina i sve iznese na svojim leđima. Rane su iste. Navikne se čovjek na bol. Pomjera se prag tolerancije, ali roditelji, kada ostanu sami, kada zažmire i osame se, znaju šta nose sa sobom. Svaka majka i otac koji su izgubili dijete znaju to. Svima koji su ostali bez svojih najbližih, braće, sestara ili roditelja, taj je osjećaj vrlo dobro poznat. Svakom je njegov gubitak najteži, a s vremenom se učimo živjeti s tom istinom. Trudim se da drugog sina, koji ima sedam godina, ne opterećujem previše. Naravno da on zna i za Kapiju, i za svog brata, i šta se desilo, ali mi u kući ne pričamo stalno samo o tome, niti pričamo o ratu, granatama, naciji, oružju ili uniformama. Sinu je sve to objašnjeno i on je sa mnom stalno na Aleji mladosti, on poljubi sliku svog brata na spomeniku, pomaže mi da sadimo cvijeće i donosi vodu da zalijevamo. Rekoh, ima sedam godina i, iako mu ništa ne govorim, dijete vjerovatno osjeti moju emociju. Neke stvari moramo zapamtiti. Ne treba se svetiti, nego se truditi da nastavimo dalje”, kazuje Kalesić.

Inače, 25. maj u bivšoj državi obilježavao se i slavio kao Dan mladosti, dok je to danas najtužniji dan u novijoj historiji Tuzle.

“Supruga i ja slavili smo godišnjicu braka taj dan. Radio sam na Okružnoj televiziji i to je bio prvi dan koji sam cijeli proveo sa Sandrom. Već su jenjavala ratna djelovanja i mi, novinari, manje smo bili na terenu. Očekivao se neki smiraj, mogao se uzeti slobodan dan, što prethodne dvije godine nisam mogao ni zamisliti jer smo radili i po 16 sati dnevno, obilazili ratišta. Tog smo dana bili zajedno i igrali smo se cijeli dan.”

Pred večer Kalesić je sa suprugom i sinom izašao u grad da obilježe godišnjicu braka i da isprate prijateljicu koja je narednog jutra trebala otputovati u Ameriku. Bilo je to, prisjeća se, malo veće društvo. Fini, lijepi i mladi ljudi. Inače, te je večeri centar grada bio pun veselih i nasmijanih mladića i djevojaka, muzika se čula iz kafića, sve je djelovalo kao da nije ratno stanje. Zapravo, smijehom i muzikom prkosilo se zlu. Ali, u 20.55 sati pala je granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske, s planine Ozren. Glavno okupljalište mladih bilo je prekriveno krvlju i gelerima raskomadanim ljudskim tijelima. Poginula je 71 osoba, a više od 200 ih je teže ili lakše ranjeno.

“Sjedili smo u jednom kafiću, a desetak minuta prije granate prešli smo u drugi kafić, ne znam ni dan-danas zašto. Sjeli smo i poručili piće. Nismo ga ni dobili, a pala je granata. Sandro je počeo plakati. Uzeo sam ga u naručje i pobjegli smo u jedan ulaz da se sklonimo. Osjetio sam nešto mokro na prsima i kod mene i kod njega. Vidio sam krv. Jedan jedini geler veličine zrna riže pogodio ga je direktno u srce.”

Noseći sina, Kalesić je s prijateljem krenuo prema bolnici. Žurili su da što prije stignu i da ljekarima predaju ranjenog dječaka.

“Prijatelj je vozio, a ja sam držao Sandra. Na ulaznoj kapiji bolnice na Gradini osjetio sam da je izdahnuo. Prestao je disati. Doktori su pokušali reanimaciju, ja sam ih zamolio da pokušaju još jednom, ali nije mu bilo spasa i ništa se nije moglo uraditi.”

Uslijed bolnog saznanja da im je sin upravo izgubio bitku za život, Kalesić i njegova supruga uopće nisu primijetili, a ni osjetili, da su i sami bili ranjeni.

“Bili smo krvavi po leđima i nogama. Neke su gelere izvadili, a neki su ostali u tijelu da nas na tu tragediju podsjećaju i prilikom promjene vremena. U tom trenutku, kada smo saznali za gubitak sina, život je stao. Zapravo, za vas tada više nema života. Samo dišete. Sve se srušilo. Pola srca odmah se osušilo. Otkinulo se pola duše. Nakon što su me ljekari zbrinuli, nisam htio ostati u bolnici. Nije mi više bilo važno ni da li će me izliječiti, ni hoće li prestati krvarenje. Htio sam samo da idem kući, da se maknem iz te buke i da budemo s našom sestrom, bratom, supruga sa sestrom i roditeljima koji su tada bili živi”, opisuje Kalesić trenutke nakon tragedije.

Zbog prijetnje da bi se masakr mogao ponoviti, dženaza i sahrana žrtava s Kapije obavljene su u tišini, pod svjetlima baterija, u noćnim i ranim jutarnjim satima na Aleji mladosti na Slanoj Banji. U tim su se trenucima mogli čuti samo tihi plač i uzdasi roditelja, te šaputanje imena njihove ubijene djece koja su bez obzira na vjeru ili naciju ukopana jedna pored drugih.

Iako tjelesno i duševno razbijen, Kalesić je, držeći u ruci bijelog, plišanog medvjedića, igračku svog sina, prisustvovao ukopu.

“Dani koji su uslijedili bili su puni dodatnih šokova. Bili smo kod mojih roditelja jer dugo nismo mogli ući u stan. Išli su brat i snaha, punac, punica i svastika da sređuju naš stan, da probaju skloniti neke Sandrove stvari da nam ne budu pred očima, da nam ne bude šok odmah na ulazu. Ulazak u stan i u njegovu sobu, i noć u stanu u kojem njega nema, bili su još jedni u nizu vrlo teških momenata.”

Zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za masakr na Kapiji Sud Bosne i Hercegovine na dvadeset godina dugu zatvorsku kaznu osudio je Novaka Đukića, bivšeg komandanta Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske. Umjesto iza rešetaka, ratni zločinac je na slobodi. U Srbiji.

“Meni i ljudima koji na bilo koji način imaju veze s Kapijom i, zapravo, svim normalnim ljudima sasvim je nevažno je li Novak Đukić osuđen na 20, 25 ili 30 godina zatvora, jer on, prirodno, ni jednu kaznu neće odslužiti. Čovjeka ljuti nešto drugo, a to je okruženje u kojem živi. Brine to što osuđeni ratni zločinac može da bude pušten, da mu se prvo poništi presuda, pa da bude pušten iz zatvora, a da se u momentu izricanja nove presude već nalazi u drugoj državi. Prešao je granice jedne normalne države, ali očito ni tužilaštvo ni sud nisu normalni. Generalno, nije normalno ni pravosuđe, a ni država, jer neko ko je osuđen za ratni zločin može nesmetano izaći iz zemlje i da ta zemlja više nikad ništa ne napravi da tog zločinca privede, niti da traži njegovo izručenje i smjesti ga ondje gdje bi trebao biti. Te nas stvari bole i žao nam je živjeti u takvoj državi. Iako imam rodbinu u inostranstvu, ja iz Bosne i Hercegovine ne mogu otići, jer ne mogu Sandra ostaviti i smatram da bi to bila izdaja, ali želja mi je da, kada odraste, drugi sin ode iz ove države, jer u ovakvoj kakva je sada života nema”, poručuje Kalesić.