Mala Ćaba kraj Prusca

Jedno od najvećih dovišta bosanskohercegovačkih muslimana jeste Ajvatovica. U sjećanje na pobožnog Ajvaz-dedu i čudo raspuknuća goleme stijene, svake se godine na njoj okupe hiljade vjernika. O odnosu vjernika prema Ajvatovici najbolje govori podatak da su je prozvali malom Ćabom

Pisani tragovi i usmene predaje svjedoče da se uz gornji tok Vrbasa stoljećima njegovala tradicija okupljanja na osamljenim mjestima, izdvojenim proplancima i stijenama, daleko od buke svakodnevice. Niz je molitvišta u tom kraju od kojih se neka oslanjaju na predislamske tradicije. Među njima su Raduša, Planica, Kordići, Kočišći, Ćehajići, Oborci…  Najpoznatije od njih, što neprekidno traje od prevremena do naših dana, svakako je Ajvatovica.

“Iako pobožni pohode Ajvatovicu tokom cijele godine, dakako da se vjeruje da su kolektivne molitve upućene sedmog ponedjeljka poslije Jurjeva najvrednije. Tog se dana manifestira pučka pobožnost muslimana u obliku potpuno različitom od poznatog kodificiranog svakodnevnog obreda namaza ili obreda hadža s čvrsto propisanim obrednim radnjama, ali čiji se elementi i obilježja simbolično prepoznaju u njoj. Vrijeme ajvatovičkih dana ne oslanja se na mjesečev kalendar, prema kojem se ustanovljuju svi islamski važni datumi, već je utvrđeno prema narodnom računanju, a pada na sedmi ponedjeljak po Jurjevu. To je svakako dio tradicije ovog kraja po kojoj se i dan danas, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, vrijeme računa prema narodnim blagdanima, što je dokaz više o nedjeljivosti bosanskog naslijeđa”, piše Muhamed Ždralović u jednom od najljepših radova napisanih o ovom dovištu.

OD AJVATOVICE DO AJVATOVICE

Ajvatovicu sačinjavaju livada, šuma i znamenita stijena. U dane hodočašća na toj se livadi uče dove i tekbiri, ilahije i kaside, a najprodornija riječ koja dopire iz svih grla gromoglasni je Amin. Konjanici i pješaci dolaze s džematskim bajracima, a sam prizor vjerna je slika davno prohujalih vremena. Posebno mjesto određeno je za pobadanje bajraka, hladovina na rubu šume za konje, a sve je ostalo u funkciji prijateljskih susreta i bratskih druženja te uspostavljanja vlastitih odnosa s Ajvatovicom.

“Baš su ti odnosi”, piše Ždralović, “unatoč svim modernizacijama, dominantno i suštinski obilježeni duhovnim aspektom Ajvatovice, proizišli iz duboko mističnih, pa i sinkretičkih prakorijena, što su islamiziranjem transformirani u sufijsku simboliku postojanja u svim njenim elementima. Ta je simbolika, kao i sva muslimanska kultura, okupila elemente različitih utjecaja, ne dopuštajući rastakanje vlastite duhovnosti utemeljene na kur’anskoj objavi, a istovremeno čuvajući svoj vlastiti kolorit.”

Prusac i Ajvatovicu neraskidivo duhovno veže legendarni Ajvaz-dedo, ličnost prerasla u simbol duboke vjere, ustrajnosti i oslanjanja na Gospodara. Između Prusca i Ajvatovice postoji i fizička veza kroz civilizacijsku tekovinu vodovoda, prvobitno izgrađenog od drveta. Upravo je priča o vodovodu ovjekovječila duhovnu topografiju prusačkog kraja. Priča o vodovodu priča je o Ajvaz-dedi, pobožnjaku čije ime nadživljuje stoljeća.

TAJANSTVENI DUHOVNJAK AJVAZ-DEDO

Kao što je sve u vezi s njim tajnovito i zagonetno, i samo ime Ajvaz-dede sastavljeno je od dviju riječi koje su u latiničnom pismu uobičajene u oblicima Ajvaz Dedo, Ajvaz-dedo ili Ajvazdedo. Muhamed Ždralović opširno tumači etimologiju ovog ime. Dok je Ajvaz lično ime, riječ dedo u Bosni ima barem dva značenja. “Prema jednom, označava zrelog čovjeka koji je stekao unuka, a prema drugom je to hipokoristik od osobnog imena Derviš. Na osnovu ovog, te na osnovu činjenice da pojedini derviški redovi, kao što su mevlevije, halvetije i bektašije, koriste varijantu dede u tituliranju šejhova višeg ranga, zaključujemo da je Ajvaz-dedo mogao biti šejh visokog ranga”, piše Ždralović. Pisani tragovi o postojanju triju tekija u Pruscu, kao i kazivanje da je nakon sna o raspukloj stijeni četrdesetog jutra otišao sa svojim muridima da se uvjeri u istinitost sna, nagovještavaju da je Ajvaz-dedo uistinu bio sufijski šejh visokog ranga.

O Ajvaz-dedinom porijeklu postoje tri proturječne predaje. Po jednoj, bio je derviš koji je u vrijeme osvajanja sultana Fatiha došao u Uskoplje da Bosance prevede na islam. Po drugoj, Ajvaz dida bio je bogumilski duhovnjak ili duhovnjak Bosanske crkve koji je dolaskom osmanske vojske skupa s cijelom svojom pastvom prigrlio islam. A po trećoj su ga još u djetinjstvu, kao bogumila, odveli iz rodnog kraja u Osmansko carstvo, odakle se poslije vratio u Bosnu.

PUČE STIJENA NA DVA DIJELA

Vodu je stvorio Bog, a Ajvaz-dedinim čudom, vele Pruščaci, taj je najveći Božiji dar ljudima doveden u Prusac kroz nesavladivu stijenu. Evlijin keramet – nadnaravno čudo – preko pet stotina godina ostao je kao podsjetnik njegove duhovne veličine. Predaja kazuje da je u Pruscu iznenada nestalo vode, pa je stanovništvo moralo silaziti niz strme livade kako bi došlo do izvora koji teče ispod Prusca. Živjeli su tako neko vrijeme iščekujući da će se voda iznenada vratiti, baš kao što je iznenada i nestala. Kako je vrijeme protjecalo, bilo je sve izvjesnije da je voda nestala zauvijek. Mnogi odlučiše da sele iz Prusca. Tražeći rješenje za žitelje ovog mjesta, Ajvaz-dedo nedaleko od Prusca pronađe snažno vrelo, ali velika stijena duga 74, a široka 30 metara stameno je stajala između njega i Prusca.

Bez savremenih tehnologija i pumpi za izbacivanje vode, Ajvaz-dedi jedino je preostalo da se osloni na Onog ko je stvorio i stijenu i izvor. Četrdeset jutara klanjao je ponad stijene sabah‑namaz moleći Gospodara da usliša njegove dove i Prusac snabdije pitkom vodom. Četrdeseto jutro, nakon sabah-namaza, Ajvaz-dedo zaspa i usni da su se dva bijela ovna sudarila i razbila stijenu. Strašni zvuk pucanja stijene prenu ga iz sna. Kroz maglu kamena pretvorenog u prah gledao je raspuknutu stijenu iz koje je izbijala voda. Ubrzo Pruščaci izgradiše drveni vodovod, a Ajvaz-dedu put sa stijene odvede u Vječnost.

SRCE JE BOŽIJA KUĆA

Ajvaz-dedina stijena raspolućena na dva dijela skrivena je među velikim stablima borova, jela i smrčika. Onima koji su osporavali moć dobrote i uslišane dove, piše Ždralović, vjernici su dokazivali i danas dokazuju da ispupčenja na jednoj strani stijene odgovaraju udubljenjima na drugoj strani, što nije sporno: “Seizmička pomjeranja i eventualni zemljotres kao razlozi raspuknuća nikome ne padaju na pamet. I ne treba, sve je onako kako se želi vjerovati, a za to ne treba dokaza. Dovoljno je raspuknuće po sebi okrenuto u smjeru istok – zapad”, objašnjava Ždralović. Kroz stijenu je tada očigledno provedena voda jer se ostaci drvenih cijevi – tomruka – nalaze u žljebovima kamena. Danas su između dvaju dijelova nekad jedne stijene sagrađene stepenice, koje umnogome olakšavaju prolazak kroz čudesni svijet minerala pokornih Božijoj naredbi. I niko sa sigurnošću ne bi smio reći šta je veće čudo: voda koja je protekla kroz raspuknutu stijenu prema Pruscu, ili rijeka vjernika koja se od Prusca slijeva ka dovištu i pet stotina godina kasnije.

Dok je cijeli obred Ajvatovice kroz povijest i ciklična obnavljanja u svijesti hodočasnika dobio značenja stanovitih elemenata hadža, primjećuje Ždralović, odakle je atribut mala Ćaba kao i sam lokalitet s izvorom sakraliziran, dotle je pri samom spomenu Ajvaz-dede neizbježna refleksija na autoritet i njegovu mesijansku ulogu. Jedni su je nijekali, a drugi potvrđivali. Isti je slučaj i s nazivom mala Ćaba. Neka je tradicionalna ulema pogrdno doživjela ovaj naziv, smatrajući da se ništa ne može porediti s Kabom u Mekki. Ipak, derviši će reći da je srce Božija kuća, živa Kaba, a da je Kaba u Mekki personifikacija tog srca. Tako je i odlazak na Ajvatovicu, ustvari, zijaret Ajvaz-dede, dobrog roba Božijeg pred čijom duhovnom snagom raspuknu golema stijena.

 

Konjanici kao zaštitni znak

Nakon klanjanja podne-namaza i učenja dove na platou Ajvatovice, završena je 2. jula centralna svečanost kulturno-vjerske manifestacije “507. dani Ajvatovice”. Više hiljada vjernika iz Bosne i Hercegovine, Turske i cijele Evrope pohodilo je podnožje planine Šuljage, sedam kilometara od starog grada Prusca, učestvujući u ovoj manifestaciji.

Jedan od najzanimljivijih detalja manifestacije, odnosno ono po čemu je ona postala prepoznatljiva, jeste defile konjanika, koji svake godine dolaze iz gotovo svih bosanskohercegovačkih gradova. Bilo ih je ovaj put oko 250 iz Zenice, Donjeg Vakufa, Sarajeva, Kladnja, Gradačca… Konjanici na Ajvatovicu kreću nakon prozivke bajraka ispred Handanagine džamije u Pruscu.

Tradicionalna bošnjačka narodna nošnja, topot konjskih kopita, tekbiri i ilahije, molitve i duhovne pjesme oživjeli su minuli historijski period.

Ove je godine učestvovala i grupa od blizu četrdeset konjanika iz Sarajeva. Hasan Mehmedović, konjanik iz Sarajeva, uzgojem konja bavi se od malih nogu i među prvim je konjanicima koji učestvuju u ispraćaju u poslijeratnom periodu. Kazao je kako na manifestaciji sudjeluje već dvadeset godina, a ponosni je vlasnik nekoliko konja. Dodaje kako je u prvom poslijeratnom ispraćaju bio jedan od samo tri konjanika koja su stigla u Prusac.

Melisa Suljević (18) jedna je od nekoliko jahačica. Ove godine učestvuje prvi put, iako jaše već deset godina. Kazala je kako je konj kojeg jaše nemiran zbog prisutnosti drugih konja, ali i ljudi. U pohodu na Ajvatovicu učestvovali su i maloljetni jahači, među kojima se nalaze i oni koji su došli iz Pariza. /J. S./

PROČITAJTE I...

Mlada Travničanka Amna Halep nedavno je uspješno operirana u sarajevskom KCUS-u nakon što joj je dijagnosticirana skolioza, bolest koja je sve češća među našom djecom. Mnogi za liječenje skolioze u inostranstvu plaćaju visoke iznose, za njih se često organiziraju humanitarne akcije. Porodica Halep odlučila se za bh. stručnjake. Ozdravljenje njihovog djeteta dokazuje da su bili u pravu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!