Mak Dizdar nikada nije rekao da je hrvatski pisac, rekao mi je da je zapravo Dobri Bošnjanin

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović kaže kako je Maka mnogo puta pitao o prisvajanju pisaca i da su tu temu često načinjali. Mak mu je objašnjavao kako zapravo stoje stvari: “Ma to ti je jednostavna stvar. Pisci su sujetni, pisci nemaju priliku da objavljuju djela, zbog čega pristaju na mnogo šta, a kasnije historija književnosti ne bi trebala držati do tih, zapravo, manipulacija”

U 131. broju časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar, koji izlazi u Zagrebu, objavljen je intervju s prof. dr. Fahrudinom Rizvanbegovićem, nedavno umirovljenim redovnim profesorom na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i bivšim ministrom obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi FBiH. Rizvanbegović je u intrigantnom intervjuu, među ostalim, govorio i o Mehmedaliji Maku Dizdaru, istaknutom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom pjesniku kojemu se u 2017. godini navršava stogodišnjica rođenja.

U susret ovoj važnoj godišnjici, Rizvanbegović se prisjetio davne 1968. godine, kada je u Zagrebu diplomirao na temu Mak Dizdar bosanski pjesnik, samo dvije godine nakon što je Mak objavio čuvenu zbirku pjesama Kameni spavač. “Želio sam odbraniti bosansku književnost u vrijeme kad još nemamo ni bošnjačke / muslimanske nacije kao takve; mi smo još bili ‘neopredijeljeni’. Zato su dva brata Dizdara, Hamid i Mehmedalija (Mak), 1967. godine bili jedan srpski, a drugi hrvatski pisac, a ustvari su oba bila bosanski”, objašnjava Rizvanbegović, koji je imao priliku Maka Dizdara direktno pitati je li on zaista hrvatski pjesnik.

Maka su u djetinjstvu zvali Meho

“Mak mi je tada rekao da nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Na moje pitanje da li je ikada rekao da nije hrvatski pisac, on je odgovorio da ni to nikada nije izgovorio. Nakon toga sam se družio s Makom i imao sam priliku da se uvjerim da je on istinu govorio kada je rekao: ‘Zapravo, ja sam ti Dobri Bošnjanin.’ Mak je jednom došao u Stolac i ja sam ga odveo u Begovinu. Kada smo došli u avliju, zatekli smo moju majku kako je mete. Kada smo tako bahnuli, a da se nismo prethodno najavili, ona se malo zbunila, brzo se pokupila i rekla: ‘Evo, sad ću ja, samo da se presvučem.’ Došla je, stavila kahvu pred nas i taman tad se pojavio moj babo na vratima i izgovorio za mene tada jednu nevjerovatnu stvar. Rekao je: ‘Odakle ovaj jarac ovdje?’ Možete misliti jednog mladog čovjeka, tek završenog studenta, koji s velikim Makom sjedi u svojoj kući, a babo ga tako ‘bruka'”, prepričava Rizvanbegović i nastavlja: “Rekao sam tada: ‘Babo, znaš li ti ko je ovo?’ On mi je odgovorio: ‘Dakako da znam! Meho!’ Tada sam se dodatno zaprepastio jer sam mislio da očito ne zna o kome se radi. ‘Babo, ovo nije Meho, ovo je Mak. Pitaj ga kako mu je ime, ko je.’ Okrenem se Maku i kažem mu: ‘Ja uopće ne razumijem o čemu se ovdje radi.’ Na to mi Mak, kroz onaj njegov karakteristični smiješak, odgovori: ‘Da, ja sam Mehmedalija, a zvali su me i Meho.’

I onda je moj babo rekao: ‘Ma dosta je on meni jada zadav'o dok smo bili mladići. Ja sam ašikovao s tvojom majkom, a on bi čekao da ja odem niz mahalu, pa bi onda iz nekog šipka iskočio i počeo joj se udvarati.’ Razumije se, kasnije sam pitao majku je l’ to baš tako bilo. Ona mi je odgovorila: ‘Neke mi je pjesmice slao, što je meni tada bilo smiješno.’ Mak se, zapravo, družio s mojim babom dugi niz godina te sam ga upoznao i iz te babine i majkine perspektive. Kanije sam pronašao Makov rodni list u Islamskoj zajednici, jer je matični ured bio u konfesionalnim zajednicama. Fotografirao sam ga i dostavio u Muzej književnosti, gdje se i danas nalazi taj primjerak”, priča Rizvanbegović.

Rizvanbegović kaže kako je Maka mnogo puta pitao o prisvajanju pisaca i da su tu temu često načinjali. Mak mu je objašnjavao kako zapravo stoje stvari: “Ma to ti je jednostavna stvar. Pisci su sujetni, pisci nemaju priliku da objavljuju djela, zbog čega pristaju na mnogo šta, a kasnije historija književnosti ne bi trebala držati do tih, zapravo, manipulacija.”

“Međutim, ja danas pitam, da li se Makova poezija objavljuje u Hrvatskoj, da li se predaje u hrvatskim školama, koliko se predaje na fakultetu? Te su sve teme isprane već odavno. Drama bošnjačkog pisca je ogromna. Reći ću vam nešto što sam usput istražio, a odnosi se na to da su ti ljudi živjeli teške unutarnje lomove i najčešće živjeli dvostrukim životom. Na jednoj strani bili su afirmatori identiteta Bošnjaka, a na drugoj strani bili su pritiskani od društva koje je već 1945. ‘zaboravilo’ onu ZAVNOBiH-ovsku parolu: ‘i srpska i hrvatska i muslimanska'”, ističe Rizvanbegović.

O Isakoviću i Andriću

U intervjuu se Rizvanbegović dotakao i znamenitog pisca Alije Isakovića, povodom 85. godišnjice njegovog rođenja i 45. godišnjice objavljivanja prve antologije muslimanske književnosti Biserje. Profesor Rizvanbegović kaže da se Isaković nakon objavljivanja Biserja sklonio u Stolac iščekujući šta će se desiti. “A odnio je Biserje na portirnicu Centralnog komiteta BiH i predao ga ‘drugu Branku Mikuliću’, na kuverti je tako napisao adresu. To oslobađanje nakon antologije bošnjačke, muslimanske književnosti Alije Isakovića, oslobodilo je bošnjački korpus, jer tada više nisu bili neopredijeljeni, bili su Muslimani s famoznim velikim M”, naglašava Rizvanbegović i otkriva paradoks da je drug Mikulić tada branio pravo Bošnjaka da izdaju antologiju, dok su to pravo osporavali Husein Tahmiščić i Muhamed Nuhić, jedan kao pjesnik i drugi kao profesor.

Kada je u pitanju Ivo Andrić, profesor Rizvanbegović o njemu govori kao o posebnom fenomenu kojem se pristupa na dva načina: Andrić je samo pisac i traži se samo imanentan pristup njegovom djelu i Andrić je bio pisac, ideolog, diplomata, političar, autor disertacije, historičar, autor mnogobrojnih tekstova o piscima, političarima, političkim i etničkim pitanjima i još mnogo toga.

“Moramo imati na umu da Andrić jeste pisac, ali da je i sve ono što su drugi rekli o njemu tačno, jer imamo tekstove iz kojih se eksplicite i implicite može iščitati i ono drugo. Monizmi, bilo da su prvi ili drugi u pitanju, traže da se stave u stranu i da se nekako Andriću pristupi polimetodološki i polisemiotički. Tek tada preuveličavanje značaja vanjskih pristupa i pretjerano ignoriranje vanjskih pristupa Andrićevim tekstovima, koji ne spadaju u umjetnički izričaj, mogu biti predmet ozbiljnog pristupa, jednom od najkontroverznijih i najkontradiktornijih naših pisaca. To je jedna strana problema. Druga, nikako zanemariva, jeste recepcija Andrićeva djela. Andrić je sama kontradiktornost, i u čitalačkoj i u stručno-čitalačkoj recepciji, jer je objekt, pored ostalog, i manipulacija različitih razloga i povoda čitanja. Andrić je također i velikim dijelom mit. Nedodirljivost je redovita karakteristika mita. Ali, Andrić je i sam stvarao mit o sebi. Tim izuzetnim umijećem omogućio je tipičnu balkansku, ali i tipičnu evropocentričnu sliku povijesti, bilo da je u pitanju njegova disertacija, bilo da je umjetnički izričaj u pitanju. Mitomanija kao osnova pristupa Andrićevu djelu omogućila je sve te pohvale i sve te pokude u svim jednostranostima ideološkog čitanja”, pojašnjava Rizvanbegović.

Kada su pronašli u zaostavštini knjigu profesora Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, ističe Rizvanbegović, a za koju je sve vrijeme znao da nastaje i imao je priliku vidjeti kako ona nastaje, vijest je dočekana potpuno kontroverzno. Profesor Rizvanbegović se prisjeća da je s jedne strane knjiga pretjerano hvaljena, a s druge strane bezobzirno kuđena.

“Dakle, Andrićevo djelo kao fenomen, kako ga je Rizvić postavio u svom neizbrušenom i nedovršenom tekstu, jeste ne samo moguć nego i poželjan pristup, makar se mi prema njemu odnosili i na najkritičniji način. Ali, odbacivanje promišljanja profesora Rizvića i unaprijed odbacivanje svake komunikacije s Andrićevim djelom iz konkretne Rizvićeve perspektive mislim da je nekorektno. Zar zbog toga što se ne slažem s nečim da ne branim njegovo pravo na mišljenje? Pa zar se zaista i danas treba pozivati na Voltairea? Svjedok sam da je profesor Rizvić cijenio Andrića mnogo više nego što Rizvićevi kritičari cijene profesora Rizvića. Kritičari Rizvićeve knjige postavljaju tezu, pa je bezobzirno dokazuju ne uvažavajući nimalo ona druga mjesta u knjizi koja o Andriću govore toliko dobro da bi svaki od nas poželio da tako nešto može napisati o Andriću. On nesumnjivo Andrića cijeni kao velikoga umjetnika, ali otkriva ono njegovo tretiranje Bosne u literaturi koje pokazuje jednu njegovu tamnu stranu. Ali, to nimalo ne umanjuje umjetničke vrijednosti Andrićeva djela. I to je Rizvić zaista cijenio”, konstatirao je profesor Rizvanbegović.

PROČITAJTE I...

Ove godine, drugi put po redu, časopis Stav dodjeljuje književnu nagradu “25. novembar” pod pokroviteljstvom člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Partner projekta dodjele nagrade, kao i prošle godine, jeste BBI banka. Prošle je godine laureat bio bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan, a stručni žiri je odlučio da nagrada ove godine bude dodijeljena Irfanu Horozoviću

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!